Piše: Omer Šarkić

Vidimo u kakvom nam je stanju društvo i država: vladavina neprava, enorman dug, korupcija, nepotizam, bezperspektivnost, stalna migracija sa sjevera prema jugu i sve veća emigracija, gubitak nade… Poslije totalne rasprodaje i uništavanja društvenih dobara na red su došla prirodna. Skoro pa da nijemo posmatramo opšte propadanje, pustoš koju ostavljamo svom potomstvu koje nam je često izgovor za odustajanje od bilo kakvog otpora i borbe.

O tridesetogodišnjoj vlasti neću trošiti riječi. Rezultate vidimo.
Alternativa toj vlasti je slična. Prvenstveni interes im je njihov stranački rejting, pozicija i privilegije. Interes građana im je puka forma. Opozicija za 30 godina nije uspjele – ne smijeniti već makar upristojiti vlast.

Partije su njihovim liderima postala lična „preduzeća“ u kojima su im glasači i simpatizeri roba, a „bord direktora“ nesmjenjiv uprkos konstantnim gubicima.

Među slobodnim i opoziciono nastrojenim građanima koji se ne mire sa ovakvim stanjem – a takvih je sve manje – vlada nejedinstvo, nesloga, sujeta, i podjele po raznim osnovama: od ideoloških, do nacionalnih i vjerskih. I kada jedni krenu u neku konkretnu akciju, drugi ih neće podržati jer su ovi: “rusofili, četnici, natovci, grantovci, iz druge familije, dukljani,fundamentalisti…“ Ili zato što „oni onda nisu podržali nas“, ili zato “jer su nejaki, malo ih je i neće ništa uspjeti“…
Iako raznorodni i nesaglasni po mnogim pitanjima, opoziciono nastrojeni pojedinci i grupe moraju naći „najmanji zajednički sadržalac“ i povezati se kako bi zajednički djelovali, zadržavajući svoju autonomnost. Samo koordinisano i zajedničko djelovanje može imati snagu i efekat. A taj najmanji zajednički sadržalac je, na primjer: devastacija Tare, mini-hidrocentrale na sjeveru i Cijevni, bušotine u Jadranu, Zakon o eksproprijaciji privatne imovine, napadi na novinare, brutalnost i nezakonita postupanja policije, lična nesigurnost zbog mafijaških obračuna, izborna neregularnost i pritisci…. i još mnogo toga.

Potrebne su korjenite promjene i u vlasti, i u opoziciji, i u svim segmentima društva. Ujedinjeni oko opštih zajedničkih ciljeva slobodni i angažovani građani, te kritički mediji kojima je stalo do javnog interesa, mogu uticati, čak presudno uticati, da se političke elite prestanu igrati sa nama, našim životima i budućnošću zemlje. Povezani i aktivno angažovani na opštim i zajedničkim principima mogu bar donekle promijeniti postojeće stanje, kako bi društvo povratilo nadu i vjeru da su promjene i boljitak mogući, i kako bi izašli iz sveopšte apatije i depresije.

Osim analiza i mudrovanja, poput ovog mog, potrebno je preći sa riječi na djela. Okupiti se što prije, razgovarati, dati predloge i ideje, žrtvovati nešto od svog (malo)građanskog konformizma i krenuti u konkretne akcije. U suprotnom, pokoljenima ćemo ostaviti pustinju u kojoj su isušene i oaze, nesnosnu za život, sa par faraona i bezbroj robova.