Bio sam jako mali kada sam prvi put vidio klanje kurbana. Bilo mi je žao ovna i plakao sam. Tada me kasap Omer odvede u stranu i reče:

“Dijete, kada bi hajvan znao da će ga ljudi zaklati nikada na njemu ne bi bilo ni grama loja i mesa. To je njihova sudbina i da nije tako ljudi ne bi imali šta jesti. Neko mora raditi ovaj posao, a ti pojedi degeneg a nemoj. Ne plači.“
Neću vam ovom prilikom pisati o Ibrahimu a.s. i njegovoj spremnosti na žrtvu.

Istinska spremnost da žrtvuje vlastitog sina imala je za posljedicu da je Veličanstveni Gospodar zamijenio njegovog sina Ismaila Ogromnom žrvom u liku prelijepog Ovna. Činjenica da je ova tradicija zadržana do današnjih dana dovoljno govori o ovom događaju. Nažalost, u većini slučajeva u pitanju je puka forma i tradicija koja je poprimila oblike najprimitivnijeg paganizma.

Ovih dana crnogorski režim užurbano kompromitovane i dokazane zločince opet uvodi u igru. Provjereni partijski vojnici i nepokolebljivi poslušnici zauzimaju ključne pozicije. Vraćaju se na mjesta odakle su počinili strahovite zločine i pljačku. Od Bukovice pa redom da ne nabrajam. Blago nama sa njima. Pitam se, hoće li opet “Turke na buljuke“ ili spremaju belaj nad socijalno najugroženijom kategorijom društva. Možda udare i na jedne i na druge. Ono što je sasvim izvjesno ogroman je kapital u igri i sumnjam da će se bez borbe predati. Nije lahko poslije konja sjesti na magarca. Ipak, nagledali smo se odlazaka i mnogo moćnijih diktatora od ovih “naših“, pa se nadati da će i njima uskoro doći kraj.

Poslije tridesetak godina “demokracije“, samo naivni i dalje vjeruju da opozicija želi promjenu vlasti. Da nisu prodavali narodne interese radi vlastite profiti imali su dovoljno vremena i prilika za smjenu vlasti.

Nažalost, novih lidera ni na pomolu. Narod dezorijentiran do boli. Oni nikada silniji. Ipak, i pored ciljanih socijalnih davanja kako bi otupili oštricu nezadovoljstva, glad i hladna soba natjerat će narod na akciju. Silom prilika morat će postati aktivni kako bi se bar malo ugrijali. Možda izgleda šašavo, ali samo je pitanje dana kada će na ulice. Ulica donijela, ulica odnijela. Kauzalitet.

Šutnja naroda je opasan predznak. Šta sutra kada nezaposlenom pedesetogodišnjaku bez dana staža umre penzija (dedo, nana, otac i majka) u kući? Sve i da neće, silom prilika ožalošćeni unuk nesposoban za bilo kakav posao i oligarhija naći će se na različitim stranama. Doduše, povodi su im različite prirode. Ovoga puta im rat protiv “Turaka“ neće proći jer smo za vrijeme njihove vladavine postali svi Turci. Siromaštvo ne bira. Udara redom.
Zato su “Turcima“ i dali najbolnije ministrske resurse u državi. Svjesno su isplanirali situaciju da u određenom momentu kod kulturološki različite populacije izazovu nezadovoljstvo kako bi socijalni bunt iskoristili za populizam. I pored porasta ultranacionalizma i fašizma, ovoga puta je malo drugačije nego devedesetih. Ogromna socijalna raslojavanja su putokaz u kom pravcu će krenuti nezadovoljni građani.

Zato diktator i oligarsi zbijaju redove. Vide i oni da je u Crnoj Gori iz dana u dan sve manje hajvana. Kada su devedesetih agresijom na Vukovar, Dubrovnik i Republiku Bosnu i Hercegovinu većinu vlastitog naroda prekfalicirali u kasape, nesvjesno su sebe doveli na čuruktahtu. Nema većeg neprijatelja od potrošenog i odbačenog nekadašnjeg prijatelja. Nisam siguran da će mnogi razumjeti ovo o čemu pišem prije nego se samorganizovano okupimo na ulici. Zajedno moramo učiniti sve što je u našoj moći da ne podlegnemo anarhiji. Sjetimo se Abrahama i njegove spremnosti na žrtvu isključivo radi Njegovog zadovoljstva. Privedimo zločince i lopove dunjalučkoj pravdi i pobjedili smo. Zgazimo vlastiti ego, možda i mi postanemo Abrahamovi prijatelji. I u euforiji promjena budimo ljudi radi onih generacija koje dolaze. Od nas zavisi da li ćemo biti insani, kasapi ili hajvani.

Prijatelju, neko mora da radi i ovaj posao. Da zna insan da ga zli likovi smatraju hajvanom nikada na njemu ne bi vidio znakove konformizma.