Hajrudin zvani Rići je bio moj prvi komšija. Par godina stariji od mene. Jedinac u majke. Siroče od malih nogu. Mislim da oca nije ni zapamtio. Majka Munevera savila ruke oko njega i nikada se nije udala. Svoj život podredila sinu. Hajrudin izraste u jakog momčinu. Bio je izuzetno hrabar i nije imao straha. U srcu mekši od pamuka, ali život ga je učinio surovim. Rastao je među bjelopoljskim vukovima i nije lahko bilo da sam, uz pomoć pesnica, napravi sebi životni prostor. Sjećam se njegovih fer tuča u donjem parku. Fajter poput Beneša. Nikada nije udario prvi i iznenada. Čekao je da protivnik prvi napadne. Uglavnom je tuče završavao nokautom. Iako je bilo nas koji smo gledali tuče, on bi prvi pritrčao protivniku, pomogao mu da ustane i odveo ga do gradske česme da se opere i povrati. Znao je i pustiti suzu za poraženim. Ma dobričina, puna ponosa.

Lokalni mangupi su brzo shvatili da sa njime ne mogu ratovati. Zato su se poslužili lukavstvom. Naprasno su postajali njegovi prijatelji. Onoliko koliko je bio hrabar i jak, Rići je bio i naivan. Nasjeo je na njihove podvale. Za razliku od njih, on je svoje drugove istinski volio. Prefrigani momci su ga počeli koristiti kao oruđe u obračunu sa protivnikom. To je izgledalo ovako. Kada bi im se neko zamjerio oni su vrebali priliku da se sa njim zakače dok je Rići bio u njihovom društvu. Drugovi su mu uglavnom bili kukavice i lukave ulizice. Kada bi došlo do tuče, Rići bi kao istinski drug isturio sebe umjesto njih i on bi nesvjesno odradio posao za njih. Tako su oni gradili karijere mangupa na njegovim pesnicama. I danas je ostala krilatica: „Ker ga Rići!“

Lažna drugarstva su ga koštala života. Poginuo je početkom osamdesetih godina prošlog vijeka u jeku mladosti pod nerazriješenim okolnostima, iako se znalo ime njegovog ubice. Dženaza je bila impozantna. Majka ispraća jedinca na put bez povratka. Mangupi iz svih krajeva Sandžaka došli su na njegov ispraćaj. Poslije dženaze, nekoliko dana prepričavanja i zaborav. Vrijeme sve liječi osim ljepote. Samo je stara majka do smrti za njim žalila. Nikada se više nije nasmijala, iako je prije toga u komšiluku bila poznata po glasnom smijehu. Čudne su životne sudbine.

Ja sam imao izuzetno dobar odnos sa njim. Od milja me zvao Susjed. Ponašao se zaštitnički prema meni. Sjećam se događaja kada sam bio u osmom razredu. Potukao se ja u školi sa dva brata blizanca. Išli smo u isti razred osam godina. Družili se i bili kao braća. Ali kad hoće belaj. Napadnu oni mene u odjeljenju, razloga se ne sjećam, ali znam da sam ih obojicu pošteno istukao. Požale se oni bratu koji je bio stariji od nas. On se družio sa Rićijem. Istog dana mi naprave sačekušu ispred škole. Likuju i nestrpljivo čekaju da se časovi završe kako bi gledali kako će me njih dvojica istući. Zvonilo, svi đaci otišli kućama, samo ja ostao u hodniku. Ne izlazi mi se vani. Nije mi svejedno, strah me, ali ne da mi ponos da se požalim nekome. Počinje druga smjena i kurur me istjeruje vani. Skupih hrabrosti i teška koraka uputih se izlaznim vratima. Mangupskim korakom, ljuljajući se u ramenima, stariji brat kreće prema meni. Rići ga prati u stopu. Očekujem batine, ali idem odlučno. riješio da se branim koliko mogu. Kada je ugledao mene Rići povika:

„Susjed!“ okrenu se prema drugu i ljutito zavika: „Ti me zvao da bijemo dijete i to mog Susjeda? Nemoj da si ga slučajno ružno pogledao, glavu ću ti otkinuti. Priđe zagrli me i upita: „Šta je bilo?“

Objasnih šta se desilo i kako je došlo do svega ovoga. Šapatom me upita smijem li se ja opet pošibati sa blizancima. Odgovorih potvrdno. Osokoljen njegovim prisustvom, kako bih se napravio važan, rekoh mu i da ću se ja potući i sa njegovim drugom, samo da on ne da, da neko skače sa strane. Hajrudnin me zagrli i obrati se braći:

„Smijete li se vas dvojica opet potući sa Ibrahimom?“
Blizanci spustiše glave i kroz zube šapatom kazaše da ne smiju. Onda se Rići obrati drugu:
„Hoćeš li ti na fer sa Susjedom?“
„Pa da ti skočiš na mene,“ odgovori on.
„Neću duše mi očine, ali neću dati ni drugima da skaču,“ pa kroz smijeh nastavi: „Fer vas dvojica. Ti maturant a on osnovac. Hajde junače.“

Poslije ovakvog razvoja situacije nije bilo razloga za nove obračune. Bližio se kraj školske godine i pomirili smo se prije raspusta. Ovaj događaj i danas pamtim kao da se juče desio. Možda je i to razlog što se i danas poslije toliko godina sjećam Rićija. Da mu Gospodar oprosti grijehe, pokrije sramote i podari džennet.

P.S. Zahvaljujući višedecenijskoj dehumanizaciji i satanizaciji od strane režima i tajnih službi, danas u mom Akovu nemam ni jednog sugrađanina koji je spreman stati uz mene. Njihova srca su sa mnom, a tijela su im uz gospodara Crne Gore. Skakavci su nam ubili dušu čaršije. I to je dodatni razlog zašto decenijama živim od uspomena i rado se sjećam rahmetli Rićija.