Ostrvo očaravajuće ljepote, ali i pritajenog straha od gnijeva prirode koja ne prašta greške. Biti na mjestu koje su vulkan i okean izvajali dok se tektonske ploče dva kontinenta razilaze i Zemljina utroba vri san je mnogih, a snovi se ostvaruju. Valjda. Ali ovo nije bio moj san, jednostavno se desilo. Kako god, Island je već neko vrijeme moj drugi dom.

Istine i istine

Prema podacima ankete koju je Grapevine sproveo 2017,  67% Islanđana vjeruje u vilenjake. Vilenjaci ili na islandskom huldufólk (skriveni ljudi) su najprisutnija mitološka bića. Žive ispod velikih stijena i litica, a ljudima ili pomažu, ili ih pak nagovaraju da dođu u njihove pećine iz kojih nema povratka. Uglavnom ih je nemoguće vidjeti, ali postoje i oni koji tvrde suprotno. Različitih su oblika, od malenih stvorenja do onih koji su ljudske veličine. Priča se da su tokom izgradnje autoputa koji vodi od Rejkjavika ka sjeveroistoku tokom 70-ih bili posebno aktivni u ometanju radova. Nezadovoljni pomjeranjem velikog kamena, odnosno njihove kuće koja se nalazila na dionici puta koji danas povezuje jug sa sjeverom, lukavo su izazivali tehničke probleme čiji je uzrok bio nepoznat ljudima. Kako bi postigli mirno rješenje, povoljno za obje strane, vlasti su zamolile vilenjake da napuste stijenu na sedam dana kako bi bila pomjerena 15 metara. Vjerovatno jedina zemlja u kojoj je vlada zvanično razgovarala sa vilenjacima. Ili ne? U svakom slučaju ne zaboravite da ne bacate kamenje, nikad ne znate da li je vilenjak baš tu ispred vas.

Više gradova se bori za titulu prijestonice vilenjaka, ali je za sada Hafnarfjörður, gradić na jugozapadu ostrva, ipak na prvom mjestu. Ólafur Ragnar Grímsson, bivši predsjednik Islanda je kroz šalu objasnio vjerovanje u huldufólk priče i stvorenja: „Islanđana nije mnogo, pa smo u davna vremena pričama o vilama i vilenjacima mogli udvostručiti našu populaciju.“

Vapaji stijena i 13 Djeda Mrazova

U mračnim pećinama i jamama žive drugi stanovnici Islanda – Trolovi. Podsjećaju na ljude, a njihova snaga, veličina i ružnoća su natprirodne. Ali nema razloga za brigu. Sve dok ste pod dnevnom svjetlošću sigurni ste jer je baš ona njihov najveći neprijatelj. U momentu kada se susretnu sa njom trolovi postaju stijene.

Možete ih vidjeti u moru kod Crne plaže u blizini gradića Vik na jugu ostrva. Da, da, pravi trolovi koji su sada bazaltne stijene poznate i kao Rejnisdrangar (Reynisdrangar) u podnožju planine Rejnisfjatl (Reynisfjall). Legenda kaže da su sunčevi zraci zatekli ove trolove dok su pokušavali da privuku brodove ka obali. Trebalo im je dugo vremena da dođu do kopna i pred samom plažom zatekla ih je zora i pretvorila u stijene.  Vjeruje se da ako im priđete dovoljno blizu možete čuti krike kojima žale za domovima u planini kojima se nikada nijesu vratili.

Danas su trolovi poznatiji po ulozi Djeda Mraza, odnosno trinaest islandskih božićnih momaka. No, nije ih uvjek bilo trinaest. Prije druge polovine 19. vijeka vjerovalo se da ih je čak 86. Oblačili su se u odore seljaka i nijesu bili posebno ljubazni sve do 20. vijeka kada počinju da sve više liče na Djeda Mraza na kojeg smo navikli, u crvenom odijelu i sa djecom koja ga vole.

Tu je i njihova mama Grila (Grýla), možda i najstarije mitsko biće u islandskoj tradiciji. Vjeruje se da je ubila prva dva muža, a treći, Leppalúði, je otac božićnih momaka. Ona i njena božićna mačka (Jólakötturinn) su strah i trepet za sve. Grila jede nevaljalu djecu i uvjek je gladna, a zla mačka sve one koji nemaju ništa novo na sebi prije Badnje večeri. U nekim pričama Grila i Leppalúði umiru od gladi jer više nije bilo nevaljale djece koju bi mogli pojesti. Iako su njeni sinovi vremenom posali bolji, Grila i dalje jednako negativan lik koji održava duh zlog Božića živim.