Sve garderobe liče jedna na drugu, a svaka koncertna dvorana posebna je na svoj način. Na audiciji za garderobu bečkog Akzent teatra slobodno bi mogla da se „prošvercuje“ neka prostorija kolašinskog ili bjelopoljskog Doma kulture, koja služi za slične namjene. Niko ne bi ni primijetio. Mladića koji tobož glumi novinara, takođe, ne bi bi(l)o problem naći. Kao ni desetak statista koji bi, a šta drugo nego statirali kao pripadnici „sedme sile“ ili obožavaoci glavnog glumca. Pa opet, taj kratkometražni film nikad neće biti snimljen… Jer Arsena ne bi mogao da odigra niko drugi do on sam, a to je u ovom i svim ostalim trenucima, tehnički neizvodljivo. Ostaje nam slaba utjeha da se uzdamo u riječi očevidaca, koji su i sami pomalo pjesnici. A vjerovati u njihovu nepristrasnost to vam je kao da bez rezerve uzmete za istinite izjave argentinskih navijača na meskičkom Asteka stadionu, o regularnosti Maradoninog gola koji je dao Englezima. Onog prvog, naravno.

***

Beč. Kraj aprila dvijehiljade i petnaeste. Prohladno, kišno veče. Upravo završeni koncert. Zadimljeni sobičak. Dvije – tri jakne i kaput na čiviluku. Veliko garderobersko ogledalo. Pred njim komoda. Na njoj mobilni telefon, tašna, tacna, CD i poluprazna boca vina. Kraj nje stolica. Na stolici Arsen Dedić. Pomalo umoran i od ljudi i od života i od pjesama. Starmali princ u crnoj odeždi. Ljudska ljuštura, koju je časno nosio sedamdeset i kusur godina, nekako mu tijesna. Želi da je nenametljivo i dostojanstveno svuče sa sebe i odleti na neki od asteroida koji se nalazi u komšiluku B612.
-Ovo nije doviđenja, ovo je zbogom – rekao je na koncertu u podgoričkom „Karveru“ godinu ranije. Pa ipak je pogriješio. Bar što se tiče jednog gledaoca.
A i njegov Matija, neposredno prije tog bečkog koncerta kazao je kako „otac sve teže podnosi putovanja“. I kako je taj koncert u Podgorici mogao skupo da ga košta. Putovao je preko Ljubljane (pošto nema direktnih letova iz Zagreba!) i u povratku skoro da je kolabrirao, pa mu je trebalo nekoliko dana da se oporavi. Ali Arsen je mačor. Sa devet života. Onomad u Padovi, izgubio je sigurno jedan od njih, tada u Podgorici vjerovatno osmi, a upravo u garderobi Akzent teatra u Beču trošio i taj posljednji – deveti ovozemaljski život. On je to znao, sjedeći sam na stolici, zadubljen u jednu zamišljenu tačku na zidu. A onda su „nahrupili“ obožavaoci, pa novinari, pa organizatori. I tišina koja je kao oreol bdila nad njegovom mudrom glavom, pokorno se povukla iz „odaje“.
Sijevnuli su blicevi, škljocnuli diktafoni, čuo se poneki uzdah, usklik. „Može li jedna fotografija sa vama? Autogram gos'n Arsene! Par pitanja za naš časopis. Tako nam je drago da ste tu“. „Udaljeni glasovi koji se miješaju, glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata…“.
Raznježio ga pogled jedne djevojčice, koja mu je predala crtež. Njena mati reče da je napisala i školski sastav posvećen Arsenu.
– Zbilja? Pa što mi ga nijesi donijela? Arsenu bijaše krivo. Ali odistinski krivo. Nije (od)glumio pred djevojčicom.
– Dragi gospodine Arsene, jel’ može jedna fotka za uspomenu?
Nevoljno se okrenuo, polako ustajući sa stolice. Onda je spazio lijepu brinetu, čiji je glas maloprije dopro do njegovog uha.
– Kako da ne, ljepotice moja!
Slikao se sa njom i prijateljima, a onda joj je pomazio nadlanicu, ne želeći ni za živu glavu da joj pusti ruku.
– Hvala vam, hvala – reče djevojka uzbuđeno.
– Zadovoljstvo je moje – prozbori Arsen, kao da joj izjavljuje ljubav.
Na tren tišina ponovo naviri kroz odškrinuta vrata. Ali samo na tren.
– Nepopravljivi ste Arsene – čuo se glas iz pozadine.
– Ah šta da radim, je li – nije se dao zbuniti.
Zatim je taj isti, muški glas dobio i glavu i noge i ruke, pa čak i „nešto“ što je držao u jednoj od njih, istupivši pred Pjesnikom. Razgovor je tekao ovako:
– A tko si sad pa ti? Odakle si?
– Ja sam iz Crne Gore, tačnije iz Kuča. Kao i vi, uostalom.
– Ah da, da. Vama Crnogorcima moram priznati da sam iz tih Kuča, inače bi me ubjeđivali do zore. I na koncu bih svakako priznao. A što ti je to?
– To je poklon. Ali ne za vas, već za vašu unuku.
Arsenovo lice se ozarilo. Uzeo je „stvar“ u svoje ruke. To je bila jedna obična knjiga „zelenih“ pjesama. Zapravo, korice knjige bile su žute, ali same pjesme bile su nekako nezrele, maloljetne i suviše stidljive da se poklone ili budu poklonjene Pjesniku. Arsen ih je prelistao, onako ovlaš. Ali mu se pogled zaustavio na posveti: „Za Lu, da postane u životu sve što joj njen „dida“ želi, pa i više od toga“.
-Hvala ti. Hvala ti puno – rekao je vidno iznenađen. A onda dodao: Napiši mi tvoj broj telefona, ovdje na knjizi.
Pazite, ako je neko u Beču tri mjeseca (u tom trenutku!) a nema austrijski broj telefona, to je njegova krivica. Ali ako mu crnogorski operater isključi broj jer nije dopunio račun za ista ta tri mjeseca, onda to nije (samo) krivica operatera, već i čist bezobrazluk. Ali mladić u tom momentu to nije nikako mogao da zna…
– Hoćeš li ili nećeš upisati taj broj – reče Arsen pomalo nestrpljivo.
– Hoću, hoću – promuca mladić. I ispisa broj telefona na stranici svoje knjige.

***

O onome što se dalje zbivalo u garderobi, ne treba puno zamarati čitaoce. Intervjui, dosadna, suvoparna pitanja. Novinarska „klasika“ i u Beču i svim ostalim gradovima ne razlikuje se puno. Ipak jedan detalj kao deminutiv harpuna zario se u ušnu školjku mladića. Arsenov telefon u dva navrata tokom intervjua zvonio je po nekoliko puta. I to ni manje ni više nego temu iz njegove rođene pjesme.
„Noćne šetnje zimskim gradom, nepomično vrijeme/ Ostaju nedovršene naše vječne teme…/ Gluho svijetlo na raskršću, pornografski kino/ Sa strahom smo okusili i vodu i vino…/ Amigo, a-ha, Amigo…“
– Izvinite, ovo zove moja Gabi. Brine se je li sve bilo u redu i kako je prošao koncert. Moraćemo da prekinemo – reče Arsen spokojno. I toliko od njega…
Svi pripadnici „sedme sile“ odložiše „oružje“ prihvativši bezuslovnu predaju.

***

Mediji su objavili onaj nedovršeni intervju, pa još jedan pa možda još koji… A onda su tog 16. avgusta obmanuli javnost (kao što samo oni to znaju!) sa neprovjerenom informacijom: „Umro Arsen Dedić“.
I to, zamislite, pustili kao udarnu vijest. Kako da ne. Kao da to može. Onda bi odavno bili mrtvi i Mika i Duško i Antoan i Džon Ronald Ruel i svi oni drugi, divni „junaci našeg doba“. A to je, kao što je vrijeme pokazalo, čist nonsens… Pa dajte, molim vas, oni su danas življi nego ikad, kazao bi Pjesnik.
…Mladić je zamišljao što bi sve rekao Arsenu da ga je ovaj nazvao. A bilo je toliko toga da se kaže. No, nije mu dospio reći… Što ni približno ne znači da Arsena nije čuo putem telefona. Već više od godinu, svaki put kad mu mobilni telefon marke Samsung GT – I8190 (odrasli vole da sve bude izraženo u brojkama!) zazvoni, čuje se onaj božanstveni gitarski uvod i neponovljivi, treperavi glas koji doziva „Amigo… Amigo…“.