U lipnju 2015. godine, tri mjeseca prije nego što je stao na čelo Laburističke stranke, Jeremy Corbyn je izjavio kako “lihvarska Europa koja male nacije pretvara u kolonije podjarmljene teretom duga nema nikakvu budućnost”.1 Optužba uopće ne iznenađuje: Corbyn je još na referendumu 1975. godine glasao za izlazak Velike Britanije iz onoga što se tada zvalo Europskom ekonomskom zajednicom, a 1993. odbio je Mastriški sporazum, objašnjavajući da će on zabraniti nacionalnim parlamentima “da definiraju vlastitu ekonomsku politiku, od čega će koristi imati samo šačica bankara koje nitko nije izabrao”.2 I onda 2016. neočekivani preokret: na referendumu koji će se održati 23. lipnja, Corbyn će zaokružiti “Remain” (“ostanak”).

Nasuprot njemu, David Cameron se uvijek izjašnjavao kao pristaša Europske unije. Dobri rezultati Stranke za neovisnost Velike Britanije (UKIP) i buđenje euroskeptičke struje unutar konzervativne stranke naveli su ga da ipak modificira stajalište. Na tom tragu, 23. siječnja 2013. godine oštro je prigovorio Uniji koju ne smatra dovoljno liberalnom: zbog “odveć kompliciranih pravila koja sputavaju tržište rada”, zbog “pretjeranog ograničavanja” poslovnih aktivnosti, njezine nesposobnosti da deregulira “tržište usluga, energije i digitalnih dobara”, kao i zbog nedostatka entuzijazma za pregovore o “sporazumima o slobodnoj trgovini”. Obećavajući referendum u slučaju pobjede svoje stranke na parlamentarnim izborima 2015. godine, najavio je da će njegov glas ovisiti o pregovorima s Bruxellesom u kojima će pokušati korigirati disfunkcionalnosti Unije.3 Kada se 23. veljače ove godine konačno u Donjem domu uključio u kampanju protiv “Brexita”, naišao je na odobravanje – ali iz laburističkih klupa.

Pokušavaju li Britanci spojiti nespojivo? Sve navodi na tu pomisao. Dok Corbyn u govoru od 14. travnja 2016. godine, u kojem je najavio da će se zalagati za ostanak u EU-u, svoj strateški izbor stavlja u perspektivu “izgradnje socijalizma”, identitet drugih aktera iz tabora “Remain” sugerira sasvim različit program. Kampanju protiv Brexita još podržavaju MMF, Engleska banka, većina kompanija s burzovnog indeksa FTSE 100, 80 posto članova glavne organizacije poslodavaca (Confederation of British Industry, CBI), kao i banke JP Morgan, Goldman Sachs i HSBC. Glavna preokupacija potonjih je londonski “City”, golemi financijski sektor koji profitira od pristupa europskom tržištu.

Doduše, Bruxelles je bio dovoljno indiskretan da (neznatno) ograniči bonuse koji se isplaćuju bankarima. No najgori su gafovi oprošteni kad se radi o pitanjima života ili smrti. “Brexit bi bio katastrofa za City”, tvrdi Gina Miller, suosnivačica investicijske tvrtke SCM Private, u raspravi koju je organizirao Financial Times (23. veljače). Nije lako iscrtati kartografiju pozicija po pitanju glasanja, jer njen “protivnik” iz iste branše opravdava svoj zagovor Brexita istim razlozima: želi izbjeći katastrofu za City. Prema Howardu Shoreu, osnivaču investicijske tvrtke Shore Capital, treba napustiti EU kako bi se zaštitile banke. Tim više što bi taj potez dodatno “ubrzao liberalizaciju ekonomije”. Dakle, bilo da su eurofili ili pristaše izlaska, konzervativci se razlikuju samo po sredstvima kojima žele postići isti cilj: sačuvati City i još više deregulirati tržište. Britanskoj ljevici koja je izborom Corbyna na čelo Laburističke stranke izrazila svoj otklon od liberalizma, takav cilj otežava identifikaciju “prirodnog” saveznika. Zato su se neki bacili u potragu za drugim kriterijima kako bi odabrali stranu. Za tu svrhu naročito je pogodno pitanje imigracije.

Europa i radna mjesta

Konzervativna kampanja za izlazak iz EU jaše na valu koji je lako instrumentalizirati: napadi u Parizu i Bruxellesu, izbjeglička kriza i iznad svega, napastovanja u Kölnu… Posljednjih mjeseci svjedočimo porastu ksenofobije: “Ništa ne sprečava seksualne prijestupnike da dođu u Veliku Britaniju, sad kad su dobili njemačko državljanstvo”, insinuirao je primjerice Dominic Cummings, direktor kampanje “Vote Leave” (“glas za izlazak”) na Twitteru. “Dio ljevice glasat će da se suprotstavi rasizmu”, zaključio je Adam Klug, koji podržava Corbyna.

No analize konzervativnih euroskeptika ne ograničavaju se na etničke i kulturne kriterije. Boris Johnson, medijski vrlo eksponiran kandidat za vodstvo Konzervativne stranke, želi zadobiti kontrolu nad britanskim granicama kako bi spriječio migrante da “snižavaju plaće i da vrše pritisak na zdravstveni sustav”.4 Argument rezonira čak i na ljevici. Dok vlada smanjuje financiranje britanskog javnog zdravstvenog sustava (National Health Service, NHS) i minira pregovaračku poziciju zaposlenih, imigranti ulaze u arenu u kojoj su predstavljeni kao konkurencija lokalnim radnicima. No, kako je pomalo posramljeno primijetio Financial Times, od dolaska migrantske radne snage profitiraju kompanije, ali on “ne doprinosi nužno prosperitetu britanskog stanovništva” (24 veljače 2016.).

“Neće migranti smanjiti plaće, nego poslodavci”,5 odvraćaju trockistički aktivisti iz Socijalističke radničke partije (Socialist Workers Party, SWP), koji međutim nemaju kapaciteta da nametnu vlastitu analitičku vizuru. U tom kontekstu, “oko trećina lijevo orijentiranog izbornog tijela glasat će za Brexit”, smatra novinar Owen Jones. “A to neće biti zbog kritičnog odnosa spram Bruxellesa ili neoliberalne Europe: bit će to zbog imigracije…” Nakon što se, skoro prije godinu dana, izjasnio za “Lexit” (“lijevi izlazak”),6 Jones se sada zalaže za ostanak Velike Britanije u Europskoj uniji: budući da se utjecaj antiimigracijskog argumenta proširio, pobjeda Brexita išla bi na ruku ksenofobnim analizama.

Teško je međutim tvrditi da bi se pobjeda druge opcije – “Remain” – mogla protumačiti kao znak dobre volje prema strancima. Jedna od glavnih Cameronovih ambicija u pregovorima s Bruxellesom bila je sprječavanje “mnoštva migranata koji prelaze Mediteran (…) da dođu u Veliku Britaniju”.7 Zadatak je izvršen, smatra on: “kočnica za hitne slučajeve” ovlašćuje svaku državu članicu da obustavi isplatu obiteljskih potpora imigrantima u prve četiri godine. Unatoč beskorisnosti ove mjere – jer većina novopridošlih traže posao, a ne socijalne naknade – ona narušava jedan od temeljnih principa europskih integracija: slobodu kretanja. Nešto recentnije, britanska vlada usvojila je zakon koji omogućuje da se izgnaju svi neeuropski imigranti koji nakon 5 godina boravka na Otoku zarađuju manje od 44.000 eura godišnje. Iako Cameron nije Johnson, borba protiv ksenofobije imala je i odlučnije borce…

Traženje političkog kompasa na temelju konzervativnih argumenata nije se pokazalo odveć uspješnim za britansku ljevicu. Bolje bi joj bilo, bez sumnje, pozabaviti se vlastitim prioritetima. Poput Unite the Union, najvećeg sindikata u zemlji s 1,42 milijuna članova, većina radničkih organizacija postrojila se u tabor “Remain”. “Europska unija znači radna mjesta i socijalna prava”, rezimira Simon Dubbins, zadužen za međunarodne odnose u ovoj organizaciji.

Govoreći o radnim mjestima, neke pristaše ostanka tvrde da je barem tri milijuna poslova izravno povezano s pristupom Velike Britanije europskom tržištu. CBI smatra da veze s kontinentom stimuliraju britanski BDP s 4 do 5 posto godišnje. The Economist, koji se protivi Brexitu, ove brojke ipak dovodi u pitanje: analizirajući procjene, liberalne novine zaključuju kako se “nedvojbeno može tvrditi da bi Brexit imao negativan utjecaj na ekonomiju, ali ne prevelikog značaja” (17. listopada 2015.).

Što sa socijalnim pravima u tom slučaju? Unite the Union objašnjava: “Postoje dva tipa ekonomskih modela: deregulirani, američki model; i regulirani europski”. Ovom prvom, koji se opisuje kao “agresivan”, “neoliberalan”, “antisindikalan”, suprotstavlja se intervencionizam i regulacija Europske unije, njezino priznavanje sindikalnih organizacija kao i Povelja o temeljnim pravima. Direktive Unije jamčile bi, dakle, britanskim radnicima pravo na porodiljni dopust, reguliranje rada na pola radnog vremena ili plaćeni godišnji odmor… “Europska unija predstavlja zaštitu od konzervativnih neoliberalnih politika”, smatra zastupnik George Kerevan iz Škotske nacionalne stranke (SNP) i kampanje “Remain”.

Zaštita? Termin je već korišten za vrijeme referenduma 1975. godine, ali – od strane konzervativaca. Oni su u to vrijeme, s Margaret Thatcher na čelu, smatrali da je Europska zajednica zaštita od sindikata koji su odlučni kočničari “reformi”. Nasuprot njima, laburisti i sindikalisti bili su nepovjerljivi spram europskog “kluba kapitalista” koji priječi put u socijalizam. Kroz sljedećih četrdeset godina, čelična lady i njezini nasljednici su transformirali zemlju, pa se ono što je ljevica smatrala prijetnjom prometnulo u manje zlo.

Nemogući izbori

Međutim, manje zlo u relativnom smislu: Europska unija nije spriječila uvođenje “ugovora o radu na nula radnih sati”,8 niti je spriječila London da odbije direktivu koja ograničava broj radnih sati u tjednu na četrdeset i osam. “Također”, žesti se Hannah Sell iz SWP-a, “ako bi Jeremy Corbyn došao na vlast, njegov bi program Bruxelles smatrao nezakonitim”. Državna intervencija za poticanje britanske industrije? Nezakonita. Nacionalizacija pošte? Ilegalna. Nacionalizacija željeznica? Također ilegalna, što je razlog zbog kojeg dva glavna željeznička sindikata zagovaraju Brexit. Štoviše, konzervativni eurofili nadaju se da će pobjeda olakšati potpis na sporazum o velikom transatlantskom tržištu (TAFTA), a koji sindikati ne žele jer bio značio smrt za NHS. “Zaštitni bedem” Europe katkad izgleda više kao opasnost: zamislimo da konzervativci jednog dana izgube vlast i nađemo se zatočeni iza njega…

“Nitko na ljevici nije oduševljen Unijom takvom kakva jest”, rezimira John Hilary, iz organizacije War on Want. “Pitanje je može li se ona reformirati ili ne. Po mojem mišljenju – ne može”. Tvrdnja bivšeg grčkog ministra ekonomije Janisa Varufakisa zapravo ne odstupa pretjerano od ovog stajališta: “Ne radi se o tom da se demokratski deficit pojavio u Europi”; objašnjava. “Europske institucije (…) i jesu zamišljene kao izvandemokratske zone”.9 Ipak, Varufakis se bori za promjenu “iznutra” i zadobiva podršku jednog dijela britanske ljevice.

Je li uvjerio i Corbyna? Osnovano je sumnjati u to. U svojem govoru 14. travnja 2016. laburistički vođa svakako je izrazio sličnu stratešku liniju: “Remain and reform”, ostati u Uniji kako bi ju reformirali. S jedne strane, “vjerujemo da je Europska unija donijela investicije, radna mjesta, neku vrstu zaštite za radnike”; s druge: “uvijek sam bio kritičan spram mnogih odluka Unije”. S jedne strane: “oni [članovi stranke i zastupnici] su velikom većinom uvjereni da možemo promijeniti stvari ostankom u Uniji”, s druge: “ostajem kritičan spram manjka transparentnosti [Unije] i pritiska koji vrši za deregulaciju i privatizaciju javnih službi”.

“Corbyn se kao vođa Laburista nalazi na neprijateljskom teritoriju”, ponavljaju njegovi bivši drugovi, koji se većinom zalažu za “lijevi izlazak”. Njegovo okruženje sugerira da pledoaje laburističkih parlamentaraca u korist Unije manje sliči na poziv za njenu obranu, a više na ucjenu. Po sirijskom pitanju, Corbyn se nije oklijevao sukobiti s desnim krilom svoje stranke, koje se izjasnilo za napad, jer je znao da može jasno računati na određenu bazu. No Europa nije Sirija: “Naši aktivisti, često tek odnedavno politizirani, nisu promislili europsko pitanje”, povjerava nam izvor blizak Corbynu. “Vrijeme da ih se uvjeri bilo je ograničeno, a rizik da se prenagli znatan”.

“Nitko ne smatra da bi izlazak iz Europske unije riješio sve naše probleme”, naglašava Hilary. “To je tek početak borbe”, s nadom da na razini zemlje “socijalna transformacija ostaje u najmanju ruku moguća”. Povesti ovu bitku protiv britanske elite i desnog krila Laburističke stranke u razdoblju ekonomskih previranja i bez osigurane masovne potpore baze značilo bi bez sumnje počiniti političko samoubojstvo. Corbyn to zna. Stoga mu se nude dvije opcije: braniti svoja uvjerenja u nepovoljnom kontekstu ili pustiti da se Konzervativna stranka podijeli po europskom pitanju, istovremeno odbijajući zajedničku kampanju. Odabrao je. Makar je teško zamisliti da bi oplakivao poraz svojih novih saveznika.

S francuskoga prevela: Milena Ostojić

1 Huffingtonpost.co.uk, 29. lipanj 2015.
2 Rasprava u Donjem domu, 20. svibnja 1993.
3 Vidi Bernard Cassen, Rizični britanski referendum, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, veljača 2016.
4The Independent, London, 23. ožujak 2016.
5 Socialistworker.co.uk, 6. listopada 2015.
6 The Guardian, London, 14. srpanj 2015.
7 ITV News, 30. srpnja 2015.
8 Ugovor omogućava poslodavcima da ne jamče nikakve radne sate svojim zaposlenicima, a njih obvezuje da neplaćeno čekaju kod kuće da ih pozovu na posao.
9 Red Pepper, London, travanj-svibanj 2016.