I Uvodne napomene

Poštovani organizatori,

Cijenjeni učesnici debate,

Zadovoljstvo mi je da danas učestvujem u ovoj debati. REKOM je jedna od rijetkih civilnih postjugoslovenskih inicijativa koje još uvijek imaju smisla, bez obzira na očekivanu ograničenost zadatih ciljeva i vjerovatno skromne rezultate koji će se ostvariti u predstojećim godinama. Ipak, bitno je da REKOM istrajava u svojoj plemenitoj i humanoj namjeri od koje se ne smije odustati. Ja ću se u mom izlaganju fokusirati na tri pitanja koja su u neposrednoj vezi sa temom ovog skupa.

II Okvirno o pomirenju

Cijenim da je pojam pomirenja nespretno izabran iako je jasna njegova civilizacijska poruka. Nažalost, mislim da će sadašnje generacije biti svjedoci iluzornosti tzv. pomiriteljskog procesa u regionu ali, bez obzira na to, moramo pokušati da stvaramo društvenu klimu koja će buduće generacije osloboditi stigme vremena u kojem živimo. Podržavam potrebu da bivše jugoslovenske republike i novonastale države teže normalizaciji i poboljšanju međusobnih odnosa, kao i etičku nužnost suočavanja postjugoslovenskih društava sa nedavnom dehumanizovanom i varvarskom prošlošću. Pritom, treba da znamo da “pomirenja” nema bez istine, odnosno bez prihvatanja notornih i dokazanih činjenica. Ali, isto tako, moramo znati da istinu niko od sukobljenih strana ne želi objeručke prihvatiti niti javno afirmisati. Jer, istina donosi nemir i razobličava krivicu.

S druge strane, pomirenje nije moguće ukoliko su političke, istorijske i obrazovne interpretacije postjugoslovenskih događaja i stradanja suprostavljene, konfrontirane ili dijametralno suprotne. Primjera radi, današnja omladina u regionu, koja je rođena nakon devedesetih godina, u znatnoj mjeri i na tragičan način počinje da liči na mitingaše i šovinističke terenske radnike koji su bili ulična uvertira u nastupajućem bolu i sunovratu. Dalje, jasno je da nema pomirenja bez pravde koja uključuje sudsko procesuiranje zločina i kakvu-takvu satisfakciju za žrtve ali i stalno otvoreno i očigledno uzaludno pitanje lustracije. Međutim, treba znati da je na Balkanu pravda najčešće zabava za naivne, dok je nepravda konstanta a nacionalizam, što bi marksisti rekli, “opijum za narod”.

Konačno, treba da znamo da načelna i principijelna rasprava podrazumijeva da ne  može biti pomirenja bez odlaska i političke eliminacije aktera zločinačke, ratno-huškačke ili nasilničke postjugoslovenske politike (političke, konfesionalne, intelektualne, medijske vođe i lideri). Oni moraju da odu da bi se naša društva liječila i dugoročno civilizovala.

III Gdje je danas tzv. Region?

Žrtve i stradalnici

Teško da šira regionalna javnost zna da je raspad Jugoslavije koštao preko 130.000 života, više od 12.000 nestalih, preko 420.000 izbjeglica i raseljenih lica koji još uvijek ne mogu da se vrate svojim kućama, dok je oko 20.000 ljudi u statusu apatrida ili im prijeti opasnost da to postanu, pri čemu je najmanje 20.000 žena prošlo kroz pakao seksualnog ratnog nasilja.

Propala ekonomija

Da li šira regionalna javnost zna da su ekonomski gubici raspada Jugoslavije teški preko 400 milijardi dolara, da u Crnoj Gori nijesu niži od 6 milijardi dolara, da su bivše jugoslovenske republike danas primjer slabih državica, kolonizovanih teritorija, protektorata, manje-više beznadežnih političkih zajednica, čiji javni dugovi već prelaze 120 milijardi eura (samo Hrvatska i Srbija imaju javni dug na nivou njihovog godišnjeg društvenog bruto-proizvoda).  Pritom, korupcija i organizovani kriminal su na vrhu njihovih profitabilnih privrednih grana.

Regresivna i dekadentna politika

Na vlasti u Srbiji su mutirane političke snage koje su devedesetih godina predvodile velikosrpsku zločinačku agresiju. Oba čelna političara Srbije bi se prije dvadesetak godina javno odrekla i ogradila od sebe današnjih. Na vlasti u Hrvatskoj su ofucani i korumpirani nacionalisti koji bi najradije izbjegli bilo kakvo suočavanje hrvatskog društva sa skorom prošlošću, ali bi rado držali tirade o stradanjima tzv. domoljuba od prije 70 godina. U BiH stvari su hibernirane u beskrajnim klero-nacionalističkim krugovima, gotovo beznadežne i dodatno regresivno ojačane jalovim međunarodnim faktorom. Na Kosovu, kao očiglednom protektoratu, takođe imamo vodeće političare koji su opterećeni ratnim kontroverzama i teškim optužbama. Konačno, u Crnoj Gori je na vlasti još uvijek stranka koja je predvodila crnogorski marionetski mamurluk i nacionalni sunovrat tokom devedesetih godina. Sadašnji prvi čovjek te stranke je i onda bio premijer, samo što je tada bio jedan od nosilaca politike unutrašnje mržnje i obračuna sa proevropskim i reformatorskim snagama, ali i pristalica agresivne retorike prema dojučerašnjim bratskim republikama.

Ovakvo političko stanje u svim ex-jugoslovenskim republikama nesumnjivo marginalizuje proces suočavanja sa prošlošću. Tako je  Srbija danas zemlja u kojoj je rehabilitovano četništvo, dok su nedavni velikosrpski zločini i odlučujuća uloga Miloševićeve politike u ubijanju Jugoslavije zamagljeni, minorizovani i skrajnuti. Za mnoge,  Srebrenica, Vukovar i Sarajevo nijesu simboli genocida, razaranja  i ratnih zločina već neprijatne riječi koje podmeću neprijatelji tzv. srpstva. S druge strane, Hrvatska je država bez snage da se suoči sa svojom odgovornošču u pogledu progona i zločina nad Srbima, pri čemu se sve to kamuflira nespornom činjenicom da je Hrvatska bila žrtva agresije i teritorijalnog rasparčavanja. Dalje, BiH je tragičan primjer produženog konflikta, kvazi-država koja trune u klero-nacionalizmu, korupciji i kriminalu, ustavnoj disfunkcionalnosti i nemoći da potisne šovinističku i iredentističku politiku koja Bosnu svodi na propalu državu.

A što se tiče Crne Gore, mi smo dobar primjer bijega od prošlosti ili utilitarističkog i selektivnog suočavanja sa svojom neslavnom ulogom u raspadu SFRJ, kao i opstrukcijom pravde u to malo slučajeva koji se uzaludno još uvijek vode pred malokrvnim pravosuđem. Štrpci, Bukovica, Kaluđerov laz, deportacija građana BiH, Morinj, ne prijaju crnogorskoj većinskoj i lažnoj savjesti. Pritom, dominatna politička klasa  u Crnoj Gori je i dalje skup političara i refleksija one politike koja je devedesetih navukla Crnoj Gori “omču oko vrata” a koju zadugo nećemo moći skinuti. Jedni bi da novija istorija počinje 1997. a drugi su još u mamurluku devedesetih.  Jedni su stalno pod optužbom da su bili na pogrešnoj strani prije deset godina ali se pritom zaboravlja da su svi skupa bili na pogrešnoj strani kada se polagao ključni ispit iz istorije i etike. Dok istovremeno  (opozicioni) dio političke klase  godinama uzvikuje drugom (vladajućem) dijelu “lopovi, lopovi” zaboravljajući da blijede svi domaći lopovluci pred zločinačkom politikom i zagraničnim pljačkanjima koju su ideološki i bez zadrške podržavali. Danas većinsku političku klasu u Crnoj Gori spaja averzija prema lustraciji, bijeg od svake vrste odgovornosti i držanje ključeva od crnogorske “pandorine kutije”.

Na kraju, ipak moramo priznati da su balkanski političari posljednjih godina razmjenjivali izvinjenja i međusobna sučešća ali sve to previše liči na lokalnu demagogiju, pragmatičnu paradu, utilitarnu glumu ili potrebu da se dodvore Briselu i Vašingtonu.

IV Gdje je danas Crna Gora?

Ko danas u Crnoj Gori želi da se suočava sa posljedicama sramotnog napada na Dubrovnik ? Da li možda neko uči u našim školama da je oko 30.000 srpskih i crnogorskih vojnika i pripadnika TO, naoružanih sa  oko 100 tenkova, preko 50 oklopnih transportera, oko 120 komada raznih topova, desetinama aviona i nekoliko brodova topovnjača, pod zastavom velikosrpske agresije, jurišalo na Dubrovnik koji je branilo oko 900 slabo naoružanih hrvatskih vojnika i policajaca ? Da li neko pamti da je tadašnja crnogorska vlast gurnula u smrt svojih 165 građana, dok je crnogorsko-srpska vojska istovremeno ubila preko 500 hrvatskih vojnika i civila ?  Da li neko u Crnoj Gori želi danas čuti razmjere pljačke koju je počinila naša strana (Iz dubrovačke marine ukradena je 51 jahta, dok ih je 171 potpuno uništeno. Sa aerodroma u Ćilipima odnesena je  sva vrijedna tehnika, rentgenski i uređaji kontrole leta, radiofarovi, agregati, vatrogasna vozila, radarski uređaji. Sa konavoske stočne farme mljekare Gruda odvedena je sva stoka. U Kuparima je opustošeno svih šest hotela VU Kupari, iz kojih je opljačkano sve do golih zidova. U Orašcu je u potpunosti opljačkan nov i potpuno opremljen hotelski kompleks “Dubrovački vrtovi sunca”).

A što je sa iskonskim junacima tog nesrećnog vremena?

Malobrojni u Crnoj Gori su čuli za kontraadmirala Vladimira Barovića. Kao komandant puljskog garnizona sudjelovao je u pregovorima oko povlačenja JNA iz Pule. Tada je ostao upamćen po časnom držanju i izjavi: “Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”. Dan nakon razrješenja službe komandanta VPS Pula, kontraadmiral Barović je bio imenovan za zamjenika komandanta VPO u Splitu. Odmah nakon toga izvršio je samoubistvo pucnjem u sljepočnicu. Iza sebe je ostavio oproštajno pismo u kojem je  napisao da se odlučio na časnu smrt jer ne želi “sudjelovati u agresiji JNA protiv Hrvatske koja je za njega predstavljala djelo suprotno crnogorskoj časti – jer se Crnogorci ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio”.

Ko se sjeća danas admirala Krsta Đurovića, komandanta južnog pomorskog sektora Boka koji je nastradao pod sumnjivim i nikada rasvijetljenim okolnostima. Iza njega su ostala zabilježena sjećanja svjedoka toga vremena iz kojih se vidi da je bio  ogorčen zbog  priprema za napad na Hrvatsku i da on nikada neće, ni po cijenu života, učestvovati u takvom ratu.

Nijedna ulica u Crnoj Gori ne nosi njihovo ime, nijedan trg ne nosi njihovo ime, nema njihove biste ili spomenika u Crnoj Gori. To je današnja Crna Gora.

Konačno, ko se danas još sjeća crnogorskog antiratnog pokreta, mirotvornih dezertera, istorijskog pokliča “Danas je junaštvo ne ići u rat”, Cetinjske poruke sa skupa ujedinjene suverenističke i antiratne opozicije – “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče” ? Ko se sjeća Liberalnog saveza Crne Gore, Građanskog odbora za mir,  Markovićevih reformista i socijaldemokrata, tadašnjeg “Monitora” i “Naše borbe”, prvih nevladinih organizacija suprostavljenih ratu i agresiji na Hrvatsku. Danas od tih političkih i društvenih snaga ostale su samo uspomene, politički restlovi i poneki glas “iz pustinje”. A bez te Crne Gore sadašnja Crna Gora nema na šta da se osloni i nema na šta da se pozove.

Da zaključim, savremena Crna Gora suštinski ne želi da se suoči sa svojom nedavnom prošlošću i realnom ulogom u raspadu SFRJ kao i dobrovoljnom saučesništvu u zločinačkoj Miloševićevoj i velikosrpskoj politici. U našim školskim knjigama o tome gotovo nema ništa, mediji selektivno i politizovano tretiraju postjugoslovenska zbivanja, današnje najpopularnije političke i konfesionalne ličnosti teško bi izdržali i najprostiji lustracioni test, dok bi većinska politička javnost, uz malo dodatnog straha i opijajuće ksenofobije, pojačane propagande i medijskog prepariranja, brzo bila spremna da krene u nove juriše na tzv. ustaše, baliste i domaće separatističke izrode.

Naš put prema normalnom društvu danas je žrtva stranačkih kalkulacija i međupartijskih obračuna čime se etika i dobrobit civilizovane zajednice pretpostavlja prizemnoj borbi za vlast, privilegije i beskrajne domaće lopovluke. Demagoški juriši na fotelje ili beskrupulozno čuvanje fotelja ne mogu sebi da priušte bilo kakvo suočavanje sa prošlošću, jer tada bi se i fotelje počele topiti u sudaru sa neoborivim činjenicama i uznemirujućim istinama.

Sve u svemu, što se tiče Crne Gore – “naše pleme snom mrtvijem spava”.

*Rade Bojović je potpredsjednik Ujedinjene reformske akcije (URA)

—————————-
Napomena: Naslov je dao PCNEN