Dr Komarovski mjesečno odgovara na hiljadu i po pisama roditelja. Sa sajta komarovskiy.net izdvojili smo nekoliko pitanja i odgovora:

1. Da li je za dijete štetno vegetarijanstvo kome ga roditelji uče još u pelenama?

Danas je naročito među obrazovanom i naprednom omladinom sve popularnije vegetarijanstvo i prijesna ishrana. Vegetarijanci bukvalno od najranijih dana uče svoju djecu tom načinu života. Da li je to štetno za djecu?

Odgovor: Ni prijesna ishrana ni vegetarijanstvo nijesu u skladu s biologijom i prirodom čovjeka. Odrasli, naravno, imaju prava da sa svojim zdravljem rade šta hoće, ali je uvredljivo da to svoje pravo manifestuju na djetetu. Ja lično apsolutno nijesam pobornik prijesne ishrane i vegetarijanstva, no bez obzira na to, smatram da roditelji to mogu da rade ali samo uz saglasnost s ljekarima ne bi li se na vrijeme korigovao nedostatak gvožđa i kompleksa vitamina B.

2. Da li će djetetu biti bolje u privatnom vrtiću nego u državnom?

Došlo je vrijeme da damo dijete u vrtić. Šta vi mislite, da li je za njega bolje da ide u mali privatan vrtić ili u državnu predškolsku ustanovu? Može li se na neki način unaprijed pripremiti za adaptaciju u vrtiću?

Odgovor: Privatni dječji vrtići su lijepa stvar. Posebno je lijepo kada ispunjavaju sve potrebe roditelja, kada imaju jasan program, kada se pridržavaju određenog načina života i drže se određene pedagoške metode.

Nevolja je u tome što roditelji koji daju djecu u privatne vrtiće imaju ova dva motiva: da dijete dobija više pažnje i da se s djetetom “više radi”. Tako oni da bi dijete dobilo više pažnje daju novce da u grupi bude što manje djece, a da bi se s djetetom više radilo – poklanjaju ogromnu pažnju dodatnim aktivnostima – engleski, ples, časovi bontona itd. To je uobičajena situacija.

Na moju veliku žalost, roditeljima nijesu prioritet pravila koja se tiču zdravlja djeteta. I stoga većina privatnih vrtića, isto kao i državni, ne ispunjavaju standard po pitanju dužine boravka djece napolju, ne stavljaju akcenat upravo na aktivnosti na svježem vazduhu, ne kontrolišu parametre temperature i vlažnosti u prostorijama… Čak nije obavezna ni vakcinacija zaposlenih protiv gripa, što je nedopustivo.

Zaključak: većina privatnih dječjih vrtića stavlja akcenat na “vannastavne” aktivnosti, ali kao i državni, nedovoljno pažnje poklanjaju pitanjima zdravlja svojih vaspitanika.

Što se tiče adaptacije djeteta na vrtić – ne postoje nikakve pilule ni kapi koje će adaptirati dijete na kolektiv. Adaptacija na vrtić određena je time koliko se u konkretnom vrtiću ispunjavaju sanitarno-higijenske norme, odnosno šta čine zaposleni da bi maksimalno otežali širenje infekcije među djecom (provjetravanje, održavanje temperature na optimalnom nivou, boravak napolju). Ako se u nekom vrtiću svi pridržavaju tih mjera, djeca će se sigurno manje razbolijevati i brže ozdravljati.

3. Kako dijete naučiti da bude samostalno?

Doktore, pomozite – otpadoše mi i ruke i noge – sve radim umjesto ćerke: ja je češljam, oblačim, obuvam, spremam knjige za školu, stavljam u tanjir, sklanjam tanjir, vodim u školu, dovodim iz škole, ja je kupam i umivam… Ona će pola sata sjedjeti s nezavezanim pertlama, sve dok ja ne izgubim strpljenje i ne vežem joj ih. Šta da radim, kako da je naučim da bude samostalna?

Odgovor: Što se samostalnosti tiče – kada dijete pokušava da uradi nešto samo treba se miješati samo onda kada to ugrožava njegovu ili nečiju bezbjednost i zdravlje. U protivnom, dijete treba pustiti da radi sve samo, da griješi, pokušava, a kada dobije željeni rezultat treba ga pohvaliti. Naglasak se stavlja na to što je dijete uspjelo da to i to uradi samo. To je ključni moment u učenju samostalnosti.

Naravno praksa “nemiješanja roditelja” je posebno zgodna kada je dijete već upoznalo svijet oko sebe i nastoji da sve radi samo. Međutim, ima razne djece – ima djece koja sa deset godina strpljivo čekaju da im mama zakopča dugmad.

U tom slučaju, moramo se obratiti drugačijim zakonima pedagogije, onima koji se svode na to da roditelj ne smije pod uticajem djetetovog “neću” odustati od svoje odluke.

–Hoćeš da ideš napolje, ali nećeš da zakopčaš dugmad? Hoćeš da jedeš, ali nećeš da držiš kašiku? Hoćeš da ti guza bude čista, ali nećeš da je obrišeš? Šta da se radi, velike su šanse da ne izađeš napolje, da budeš gladan, da ti guza bude prljava.

To nije surovost već privikavanje djeteta na realan život, u kome sjutra neće biti mnogo onih koji će u svakom času i bez pogovora njemu biti na raspolaganju.

4. Postoje li preventivne mjere protiv bolesti izazvane virusom zika?

Kako se može spriječiti da taj virus stigne u našu zemlju i koje preventivne mjere treba preduzeti?

Odgovor: Ne postoji realna mogućnost da se država zaštiti od virusa zika. Treba znati da bilo koji državni program, ako bi se pojavio, samo će predstavljati način za izmamljivanje para. Ipak, vjerovatnoća da se taj virus raširi u našoj zemlji nije velika, iz prostog razloga što komarcu koji ga prenosi ne odgovaraju klimatski uslovi našeg podneblja.

Mjere preventive se odnose samo na ljude koji odlaze u, s tog stanovišta, potencijalno opasne države. Konkretne preporuke se svode na to da tamo nose adekvatnu odjeću, duge nogavice i rukave, koriste sredstva protiv komaraca. Lično bih prije svega savjetovao trudnicama da ne putuju tamo gdje su prirodna staništa virusa zika.

5. Šestogodišnji dječak moli tatu da se s njim uspava. Da li je to u redu ili je to neki dječji hir?

Naš sin (6,5 god.) navikao je da pred spavanje tata malo leži pored njega. Ja smatram da to nije potreba za nježnošću, nego nepotreban dečji hir i loša navika.

Od 11 meseci ima svoju sobu, a prije toga je stalno spavao u krevecu, bez obzira na dojenje. Do pete godine je tražio da pred spavanje legnemo pored njega i nijesmo se protivili. No, dogovor je bio da od šeste godine, kao veliki, spava sam. Iako se ispočetka bunio, ja nijesam popuštala, pa je naučio da se uspava sam, a i tata je dolazio kasno, kad ovaj već zaspi.

A sada se tata (ura!) vraća ranije, a sin uporno traži da legne pored njega pred spavanje, a ponekad noću prelazi kod nas. To je počelo da mi smeta pa i da me ljuti. Međutim, muž smatra da to nije ništa strašno, ako legne pored njega da se dijete uspava. S druge strane – dijete se onda kasnije uspava, a, kao drugo, ja opet čekam da se malo vidim s mužem koga već cio dan čekam.

Muž i ja se ne slažemo po ovom pitanju, zato se obraćamo vama. Šta vi mislite, da li je to normalno i kako se izboriti s tim?

Odgovor: U vašoj porodici se odigrava konflikt između mame i sina za tatinu pažnju. A tata, umjesto da zauzme određenu poziciju i izjasni se ko je glavni – mama ili dijete, ne donosi odluku pa još i uživa u tome što je tako bitan i za jedno i za drugo. Moj stav je vrlo jasan: djetetu su potrebni srećni roditelji. To je prvo, sve ostalo je ostalo.

Zbog toga je važno da jednom zasvagda odredite pravila igre, tj. da se zna da li dijete može da se uspavljuje uz tatu ili ne može. Ta odluka treba da bude svima saopštena i nakon toga da je se svi, bez izuzetka, pridržavaju. Ako djetetu bude dozvoljeno da se uspavljuje s tatom, to znači da je to vaš izbor, odnosno izbor mame i tate, a ne djeteta i tate. Ako mu ne bude dozvoljeno, treba da vam bude jasno da, objavivši takvu odluku, dužni ste da je se pridržavate i nikakvo negodovanje i silni razlozi koje dijete nalazi ne smiju promijeniti zajedničku odluku roditelja.

I tako dolazimo do toga da se algoritam za pronalaženje rješenja svodi na razjašnjavanje odnosa između mame i tate. (Izvor: Djetinjarije.com)