Neko je krišom snimio nikšićkog ljekara, specijalistu, dok je u čekaonici Doma zdravlja ćaskao sa pacijentkinjom na način neprimjeren mjestu, ljekarevim i ženinim godinama, a posebno ne ljekarskoj profesiji. Snimak se obreo na Youtube, a onda i u crnogorskim online medijima i na društvenim mrežama.

Da nije bilo snimka, epizoda iz čekaonice Doma zdravlja bi, možda, bila usmeno pronošena Nikšićem i teško da bi prešla lokalne okvire.

Sudeći po snimku, ljekar je pripit i nije bio svjestan da bi njegovo dijeljenje savjeta na latinskom i ‘našiliju’ o tome da je za zavođenje mira u kući odgovoran ‘dobar’ muško polni organ moglo pretjerano zanimati nekoga, a kamoli biti ovjekovječeno i servirano na medijsku trpezu. Otriježnjen u svakom pogledu, shvatio je da živi u svijetu koji, osim tajnih policija, sada mogu nadzirati svi koji imaju bilo kakvu spravicu za snimanje tona i slike, a takvih je, bogami, popriličan broj. I ne samo nadzirati, nego i svoje ‘medijske konstrukte’ dijeliti prijateljima na društvenim mrežama, postovati na globalnim internet medijima ili slati lokalnim djeliteljima novosti.

U slučaju nikšićkog ljekara, kao i u mnogim sličnim, postavlja se, naravno, pitanje granice. Da li je objavljivanje snimka iz čekaonice Doma zdravlja poslužilo samo javnom blamiranju jednog ljekara, priznatog stručnjaka, uhvaćenog u neprikladnom ponašanju, ili se to može pravdati sa stanovišta javnog interesa?

Malo se ko od nas može (ako može iko) pohvaliti time da nikada u životu nije uradio ništa što nije priličilo njegovoj profesionalnoj i svakoj drugoj reputaciji. Neki su samo imali sreću da njihovo neprilično ponašanje ne bude uočeno ili snimljeno. Gledano iz te perspektive, čini se pretjeranim pridavati pažnju ponašanju jednog ljekara, koji je, ko zna iz kojih razloga, toga dana bio ‘pod gasom’.

No, postoji i drugačiji ugao. Ljekar o kome je riječ nije snimljen u prostoru koji je zaštićen svetošću privatnosti i nije svoja mudrovanja dijelio svojim prijateljima, već je to činio u čekaonici zdravstvene ustanove, javnom prostoru posebne vrste. On tamo nije bio kao pacijent (privatna osoba), već kao profesionalac, jer je na sebi imao bijeli, ljekarski mantil. Kao pacijent je mogao u čekaonicu doći i pripit, ali kao ljekar to nikako sebi ne bi smio dozvoliti, ma šta da je tome prethodilo. Otežavajuća okolnost za ljekara je što se sve desilo u javnoj zdravstvenoj ustanovi, gdje od ponašanja osoblja ne zavisi samo njihov lični ugled, već ugled te zdravstvene ustanove i čitavog javnog zdravstvenog sistema.

Ako javnoj blamaži mogu biti izloženi poslanici u parlamentu kada ih se uhvati kako spavaju, čačkaju nos, mirišu svoja pazuha ili pričaju gluposti, onda nema razloga da toga budu pošteđeni i neki drugi javni djelatnici. Dobro je kada se to čini u ime javne koristi (bilo da je riječ o njegovanju osjećaja odgovornosti ili dobrog ukusa), a loše ako se samo želi utoliti glad i žeđ čaršijskog zvjerinjaka.

P.S.
Prije pet godina takođe sam se bavio problemom nadziranja, ali drugačijim povodom.