Autor: Annette Langer

Wolfram Eilenberger je filozof, publicist i glavni urednik časopisa „Philosophie Magazin“. Časopis je proveo anketu s 27 mislilaca o pojedinim aspektima migracije i integracije, a u nastavku teksta donosimo četiri najzanimljivija odgovora. No, što sam Eilenberger misli o aktualnim izazovima izbjegličke krize?

SPIEGEL: Procjenjuje se kako je 2015. u Njemačku iz kriznih područja diljem svijeta stiglo milijun izbjeglica. Što se promijenilo?

Eilenberger: Došli smo do kraja središnje životne zablude jedne cijele generacije Europljana. Sada imam 43 godine. Kao i mnogi drugi umislio sam si kako će se u nadolazećim desetljećima konkretna patnja koja obilježava svakodnevicu milijarde ljudi na Bliskom Istoku, u Aziji i Africi, držati na distanci od Europe. Gajili smo iluziju održanja jezgra Europe kao rajskog vrta bez zidova u svijetu patnje. Ta iluzija se rasplinula.

SPIEGEL: Sadašnju situaciju uspoređujete s padom Berlinskog zida 1989.

Eilenberger: Da, stoga što pokretanje izbjeglica geopolitički gledano znači jedan s tim događajem usporediv temeljni novi poredak. Tada je lomljiv postao Varšavski pakt, danas je to slučaj s EU koja bi se mogla raspasti na izbjegličkom pitanju. Moramo uvidjeti da granične zemlje EU trenutno ponašanje Njemačke smatraju samovoljnim i uobraženim. Čak i skandinavske zemlje se distanciraju od kursa njemačke vlade sa zatvaranjem granica i kontrolama. Radi se o jednoj ekstremno kritičnoj situaciji. A stojimo tek na početku velikih migracijskih kretanja prema Europi.

SPIEGEL: Masovni seksualni napadi na žene u Kölnu, počinjeni vjerojatno od migranata donijeli su mnogo konfuzije i bijesa. Ima li u žestokoj reakciji i nekog temeljnog straha od stranca?

Eilenberger: Ovdje su u pitanju stoljetni obrasci strahova: musliman s istoka, strah od silovanja, to su toposi koji već duže vrijeme postoje u europskoj, pa i njemačkoj samoidentifikaciji, i sada su proradili. Ali na primjeru Kölna vidimo i što se događa kad sustav reda dospije do svojih krajnjih granica nakon kojih može kolabirati. Gradovi kojima se dosta loše upravlja poput Kölna ili Berlina osjetljiviji su za takve eskalacije i gubitke kontrole.

SPIEGEL: Moramo li strahovati za miran suživot?

Eilenberger: Držim kako se naše društvo proteklih 12 mjeseci pokazalo izvanredno žilavim i aktivnim za angažman i mobilizaciju. Moguće da će netko za 20 godina reći: pa to je bilo čudo kako je funkcioniralo! Puno je više učinjeno dobroga, na to trebamo biti ponosni. Mnogi su volonteri uvidjeli kako država ne može riješiti sve društvene probleme, pa su se sami organizirali u mreže volontera. Pretežito vlada dobra volja u kantovskom smislu. To me pozitivno iznenadilo. S druge strane sumnjam da li će i kako ova aktivna empatija ostati stabilna. Ovdje govorimo o procesima koji zahtijevaju desetljeća zalaganja i skrbi.

SPIEGEL: Vjerujete li da je kod nekih volontera nastupio i moment iskupljenja, odvraćanje od smislom ispražnjene potrošačke kulture u smjeru kulture dobrodošlice, koja obećava ispunjenje kroz nesebičnost?

Eilenberger: Sasvim sigurno se desio jedan pozitivan prodor onoga ljudskoga, koji je mnogima dao smisla i time intenzivirao njihov život. Pa ipak problematičnim ostaje shvaćati stranca u tom smislu kao sredstvo pronalaženja samog sebe.

SPIEGEL: Što je loše u tome ako pomoć izbjeglicama daje novi identitet pomagačima?

Eilenberger: Oni koji nam dolaze ne trebaju biti shvaćeni kao sredstvo za neku svrhu, bilo da se radi o demografskoj obnovi, ekonomskom impulsu ili osobnom samoispunjenju. Iz kantovske perspektive je izbjeglica, odnosno pomoć izbjeglicama, već sam/a po sebi svrha. Ne radi se o tome što ti ljudi mogu donijeti nama, nego kako mi njima možemo pomoći. Jer većina njih prije svega treba jedno: zaštitu od konkretnog progona i nevolje koja im ugrožava život. Ta u tome se sastoji i središnja misao zakona o azilu.

SPIEGEL: U aktualnom izdanju časopisa „Philosophie Magazins“ ispitali ste 27 mislilaca o pojedinim aspektima debate o izbjeglicama. Spasitelj izbjeglica iz Cap Anamura Rupert Neudeck – sam izbjeglica 1945. iz Gdanjska – piše, kako bi na „dar Nijemaca“ izbjeglice morali odgovoriti i nekim vlastitim naporima. Tko odbija nastavu njemačkog jezika, te mogućnost rada u čistačkim ili pomoćnim službama, ne bi trebao ostati u Njemačkoj.

Eilenberger: Rupert Neudeck ima desetljetno iskustvo s izbjeglicama. Ono što on predlaže, zaslužuje pozornost. Mene ljuti da se takvi svakodnevni i razumni prijedlozi, koji predstavljaju dobitak za obje strane, previše lako etiketiraju kao desničarski. To je kontraproduktivno.

SPIEGEL: Koje vrline su u ovoj krizi trenutno najpotrebnije?

Eilenberger: Ozbiljnost, sposobnost realistično sagledati situaciju, voditi odrastao razgovor, koji se u jednakoj mjeri drži na distanci od pretjeranog uljepšavanja i demoniziranja situacije. Također volja, da se trud koji se pokazuje oko izbjeglica prihvati kao nešto što spada na cijelo društvo. To znači i stvoriti novu sliku zemlje u kojoj želimo živjeti u budućnosti.

SPIEGEL: Što podrazumijevate pod „odraslim“ razgovorom?

Eilenberger: Pogledajte što se događa na društvenim mrežama: pa upravo u izbjegličkoj tematici ovdje vlada jedna kultura infantilnog diskursa, obostranog podmetanja, pakosti, optuživanja, naivnog pametovanja i tvrdoglavosti. U takvoj in-the-box logici sve ono što je zaista važno i potrebno ne dospijeva na tapet. Za početak bi se zrelost pokazala tako što bi se samom sebi ponajprije priznalo jednu temeljnu zbunjenost i zamršenost stvari o kojima se govori. Trenutno se svi krećemo na nepoznatom tlu. To zahtijeva jednu posebnu budnost i okretnost, upravo u odnosu prema vlastitim uvjerenjima. To zahtijeva spremnost, možda da se nekad i nije upravu.

Prometej.ba