Piše: Marijan Markotić

Pozorni analitičari i stručnjaci međuljudskih odnosa ironično primjećuju kako današnji čovjek – nakon radikalnoga iskoraka u različite oblike samodostatnoga života – ponovno čezne za urednim, stabilnim i dugotrajnim odnosima. Možda više nego ranije, naglašena je njegova potreba za blizinom, pripadnošću, bezbrižnošću i intimnošću. Biti sam smatra se prijelaznim, a nipošto trajnim načinom života. Budući da uspješan brak katkada predstavlja pravu iznimku, on znatno dobiva na značenju, postaje svojevrsnim idealom, za neke pravim luksuzom. Čovjek je, naime, spoznao kako ipak nije samodostatan; kako nitko i ništa ne može nadomjestiti blisku i srodnu ljudsku dušu; kako mu je druga osoba potrebna kao životni suputnik za njegov osobni rast i ispunjenje.

Ovakav obrat u načinu razmišljanja ne znači uljepšavanje, odnosno idealiziranje stvarnosti, već prihvaćanje golih činjenica da život udvoje ne znači samo sklad, razumijevanje i čistu ljubav, nego nerazumijevanje, samoću, udaljavanje, traženje, neizvjesnost, napetost, izazove. Nova odrednica u takvu načinu razmišljanja jest spoznaja kako ograničenja i slabe strane partnera, kao glas naše podsvijesti, mogu sadržavati u sebi istinski potencijal za osobni rast i dozrijevanje. Ljubav u tome pogledu može odigrati presudnu ulogu: može znatno doprinijeti daljnjem razvoju i rastu, a može predstavljati i nepremostivu zapreku. Partnerstvo, u kojemu je onemogućen daljnji razvoj, stagnira. Ništa u toj mjeri ne može pozitivno stimulirati jedan međuljudski odnos kao ljubav. No, ništa ne može toliko blokirati osobni rast kao destruktivni oblici ljubavi. U živahnome odnosu partneri se neprestano traže, premda u konačnici jedno drugom ostaju nerazrješiva zagonetka.

Što je ljubav?

Pojam ljubavi – slično kao pojmovi života, istine, duše – je vrlo složen, mnogoznačan, izmiče našim pokušajima da ga točno i dokraja definiramo, izreknemo u jezičnim i misaonim kategorijama. Dapače, lakše je kazati što nije ljubav nego što jest. Pa ipak, očitovanje, učinak i posljedice ljubavi su svim ljudima vidljivi i prepoznatljivi. Postoje, dakle, različite vrste ljubavi: romantična ljubav, prijateljska ljubav, posesivna ljubav, pragmatična i altruistička ljubav. Pojedini autori (Sternberg) drže kako je ljubav načinjena od tri glavne komponente: intimnost, privlačnost i zauzetost. Zaključno, ljubav možemo pojmiti kao vrlo kompleksnu pojavu načinjenu od različitih stadija kroz koje prolazi. Svaki pojedini stadij donosi sa sobom određene razvojne zadatke za čovjeka pojedinca i njegova životna suputnika.

Neki filozofi religija (Needleman) smatraju da je čovjek rođen nepotpun, nedovršen, nedorečen; odatle njegova čežnja i potreba za drugim, voljenim ljudskim bićem koje bi ga upotpunilo, ispunilo, pripomoglo mu da pronađe svoj put i ostvari puninu svoga bivstvovanja. U tome smislu ljubav ima posredničku ulogu u doživotnoj borbi čovjeka-pojedinca sa samim sobom. Spoznavši svoj nutarnji nemir i čežnju, čovjek postaje otvorenim za potrebe i želje drugih ljudi. Ljubav je, dakle, trajan uzajamni proces bivstvovanja, postajanja, razvitka i rasta dvoje ljudi i njihova odnosa. Jednom riječju, moglo bi se kazati da ljubav znači ko-evoluciju. Bitne odrednice te i takve ljubavi, uslijed svih nesavršenosti, jesu neprestana borba oko sporazumijevanja i očuvanja nade u trajnost njihove ljubavi.

Ljubav se često poistovjećuje sa srećom. U stvarnosti to može, ali ne mora nužno biti tako. No najvjerojatnije i nije problem u pojmu ljubavi, već same sreće. Sreća za nas ljude obično znači stanje potpuna zadovoljstva i smirenosti utemeljeno na duševnom miru i skladu u odnosima prema vanjskom svijetu (Anić). Sreća, nadalje, znači odsutnost patnje, nemira, briga. U trenutku sreće mi ljudi obično zaboravljamo cijenu sreće. Ljubav podrazumijeva sreću (i obrnuto), ali se ne može reducirati isključivo na sreću. Dapače, istinska ljubav nerijetko znači bol, trpljenje, samoodricanje, neizvjesnost, traženje, opasnosti. Psihologija ljubavi nas upućuje na zaključak da je ljubav iracionalnoga karaktera; da ima svoju logiku, zakonitosti i posebnosti, koje nadilaze naše ljudske kategorije i domete. Ljubav je kao život: da bismo ga shvatili, moramo gledati natrag; da bismo ga živjeli, moramo gledati naprijed (S. Kierkegaard)!

Svijetlo riječi