Piše: Rastko Močnik

Jedno od glavnih općih mjesta, topoi, raspravljanja o ‘terorizmu’ je alternativa ‘sigurnost ili sloboda’. To je alternativa vrste ‘novac ili život’: izaberete li život, imati ćete život bez novca; odlučite li se za novac, izgubiti ćete oboje(1). Isto je tako s ovom alternativom: odlučite li se za sigurnost, imati ćete sigurnost bez slobode; izaberete li slobodu, nećete imati niti slobode niti sigurnosti. Te ucjenjivačke alternative čest su ideološki mehanizam(2).

Za sadašnje raspravljanje o terorizmu značajno je da je ono krajnje apstraktno i napuhano moralističko, čak teološko(3): očito je da se u tim raspravama ne radi o tome što pokriva, već sam ideološki, izraz ‘terorizam’, već o nečemu drugome. Inače i ne bismo govorili o ‘terorizmu’, izrazu koji se tiče isključivo načina nekog djelovanja, te je zato samo površan i apstraktan predmet rasprave – već bi govorili o nečemu drugom. O čemu se dakle radi kada govore i pišu o ‘terorizmu’? Preciznije: pošto se očito radi o ideološkom govoru, prema tome o praksi koja uspostavlja ili održava neko ‘društveno vezivo’ – kakvi su učinci toga ideološkog govora, kakvu vrstu ‘društvenih veza’ on uspostavlja ili obnavlja?

‘Sloboda’ je nešto što bi trebali uživati pojedinka i pojedinac, ‘sigurnost’ osigurava država: kada govore o ‘slobodi i sigurnosti’ govore dakle o individui i državi i o odnosu među njima. To postavljanje naravno vodi u lošu beskonačnost raspravljanja o tome da individuum ne može biti slobodan, ako mu nije osigurana sigurnost, a pri osiguravanju sigurnosti država pak neizbježno ograničava individualnu slobodu…itd. i sl. Ishodeći iz toga postavljanja možemo nakon toga ad nauseam tražiti pretpostavljeni ‘odgovarajući’ odnos između individualne slobode i njenih ‘sigurnosnih’ ograničenja, koja su u toj misaonoj matrici ujedno i uvjeti za njenu mogućnost…To mjerenje je pouzdano beskonačno – i ono osigurava u najmanju ruku vječnost ustanova, znanja i diskursa, koji beskonačni zadatak junački preuzimaju za svoj posao i za razlog svoga postojanja.

Ali beskonačno ponavljanje, koje omogućava ta ideološka matrica, ima još jedan učinak, a taj je puno značajniji: osigurava reprodukciju odnosa između države i pojedinca u njegovoj neposrednosti. Ta neposrednost odnosa između države i individua značajka je ‘modernih’, što znači buržoaskih političkih ideologija i njihovog ‘materijalnog opstanka’(4) u modernim (buržoaskim) političkim institucijama. Klasični motiv te političke ideologije je ‘društveni ugovor’: ‘država’ po toj ideologiji proizlazi iz ugovora, koji među sobom sklapaju individui. Taj izvorni ugovor po definiciji je bez posrednika, jer prije njega nema nikakvog ‘ljudskog’ odnosa između individua. (Prije toga je samo ‘prirodno stanje’, što znači da su odnosi ‘prirodni’, ‘divlji’, ne-društveni.) Upravo taj prvi ugovor između ‘prirodnih’ ljudi uvodi među individue prvo posredovanje – ali na način da posreduje između individua kao individua, i da garantira da se njihova individualnost, što znači osamljenost, izoliranost čuva i obnavlja – da se njihovi odnosi reproduciraju u svojoj ‘individualnosti’(5). ‘Ugovor’ je upravo ideološki motiv koji ‘izražava’ – i u stvarnosti reproducira – karakterističnu buržoasku neposrednost odnosa između države ili političke sfere i individuuma.

‘Teorije’ društvenog ugovora

‘Teorije’ društvenoga ugovora odlično ideološki predstavljaju konstituciju političke sfere kao autonomne društvene sfere, neovisne od drugih isto tako autonomnih društvenih sfera (ekonomska sfera, ideološka sfera). Sa svom romanesknošću fantazijske antropologije prikazuju nam (i reproduciraju) strukturnu logiku moderne (buržoaske) političke sfere, koju obrazuju međusobno odvojeni apstraktni individui – ‘slobodni’ i ‘jednaki’ upravo u svojoj apstraktnosti i zbog svoje apstraktnosti. Ta sfera nije ništa drugo doli apstraktno polje odnosa između apstraktnih individua – i jedina ‘konkretizacija’ te apstrakcije jest da su individui ‘slobodni’ i ‘jednaki’: ta inače odnosi ne bi mogli biti apstraktni, a individui osamljeni. Upravo zato što politička sfera nije ništa drugo doli taj odnos među individuama, odnos je između svakog pojedinačnog individuuma i institucije ‘društvenog ugovora’ ili političkog suživota, tj. države, neposredan. Odnos između individue i države je ‘neposredniji’ nego li odnosi među pojedinim individuima. Ta odnose među pojedincima posreduje država – ako ne drugačije, a ono tako da su ti odnosi odnosi između ‘slobodnih’ i ‘jednakih’.

U ideologiji društvenog ugovora su za ovo raspravljanje najznačajnija dva momenta. Prvi je formulirao Hobbes na početku epohe ugovornih političkih ideologija: po Hobbesu se zajedno sa ‘sigurnosnim’ ugovorom između individua uspostavlja i odnos vlasti. Država osigurava sigurnost – ali druga strana te sigurnosne garancije je otkaz slobodi, pomoću kojega ugovornici svoju slobodu prenose na monarha. U ideološkoj shemi ‘društvenog ugovora’, a to znači u modelu ‘političke sfere’ kao neposrednog odnosa između individue i države, sigurnost je (smisao ugovora, smisao civilizirajuće asocijacije između individua) barem u jednoj od najznačajnijih formulacija, u Hobbesovoj varijanti, neposredno i nerazlučivo povezana s nejednakošću i s odnosom vlasti.

Kod društvenih ugovora koji su u suprotnosti spram Hobbesa pokušali istodobno sa sigurnošću zajamčiti i slobodu i jednakost, pokazalo se da odnos nejednakosti, odnos vlasti, ne proizlazi iz posebnosti Hobbesovog ugovora – već da je sami društveni ugovor kao uspostava autonomne političke sfere institucionalna (ili: institucionalno-ideološka) podloga za društvo nejednakosti. Zašto je tako još je osobito očigledno u najradikalnijoj egalitarističkoj varijanti – kod Rousseaua.

Rousseau je pri kraju razdoblja kontraktualnih političkih ideologija formulirao drugi moment, koji je značajan za naše ovdašnje raspravljanje. Kod Rousseaoua društveni ugovor doduše osigurava jednakost između ugovornika – ali samo po cijenu i s uvjetom da su podruštvljeni individuumi međusobno odvojeni.(6) Čim se naime počnu povezivati, nastanu stranke i koristoljubne klike, koje onemogućuju formuliranje i uvažavanje ‘opće volje’, a time i zasiju sjeme nejednakosti.

Rousseau je jasno i čak dramatično pokazao da individui mogu biti jednaki i slobodni samo ako su jedan od drugoga izolirani. Drugim riječima to znači: samo ako su izolirani od svojih ostalih društvenih odnosa. Individuumi su jednaki i slobodni jedino u svojoj ‘ne-društvenosti’ ili u svojoj ‘nultoj društvenosti’ – to znači kao apstraktni individuumi. Kao pojedinke i pojedinci su izolirani od svojih ostalih društvenih odnosa. Individui abstrahirani od svojih ostalih međuindividualnih, društvenih i strukturnih odnosa, odmaknuti od svojih ostalih povezanosti i suprotstavljanja. Recimo kratko i jasno: slobodni su i jednaki jedino ako su abs-trahirani od ostalih odnosa nejednakosti i neslobode – prvenstveno dakle od onih odnosa koji su u kompleksnim društvima temeljni – od klasnih odnosa.

Izoliranost političkih ili, točnije, pravno-političkih individua, tako je samo način kako se u samo polje političkog upisuje specifično moderna (buržoaska) konstitucija političkog polja kao autonomne društvene sfere. Međusobna izoliranost, osamljenost političkih individua, učinak je koji unutar političke sfere uzrokuje strukturni položaj te sfere kao autonomne sfere među drugim autonomnim sferama. Osama modernih (buržoaskih) pravno-političkih individuuma je preuvjeo da se autonomna politička sfera uopće ne može konstituirati, ne uspostavi li se kao masa individua, apstrahiranih od svoje ostale društovani učinak strukturne konstitucije političke sfere u njenoj specifičnoj autonomiji. Pogledamo li sa strukturnog gledišta, vidimtvenosti.

* * *

Sloboda i jednakost kao mehanizmi vlasti

Na ovome stupnju našega promišljanja možemo reći da je sadašnja ideologija ‘rata protiv terorizma’ varijanta onih političkih ideologija koje nas uvjeravaju da bi se bez države ljudi međusobno pobili. I koje istodobno dokazuju da individuumi moraju, za civilizirani suživot u državi, nužno žrtvovati nešto od svoje slobode: da je dakle država nužna, jer dokrajčava ‘rat svih protiv sviju’ – a da s njom neizbježno dolaze i odnosi vlasti. Nema sigurnosti bez ograničenja slobode – tako je teoretizirao Hobbes i tako prakticira Bush mlađi.

Mogli bismo reći i ovako: u mjeri u kojoj se sadašnja država utemeljuje na mitu o ratu svih protiv sviju, ona upravo taj mit hrani svime što joj dođe pod ruku, i tako brine da se mit obnavlja, a s njime se održava i obnavlja i ta posebna vrsta države.

Želimo li biti dosljedni moramo čak reći da mit o pretpostavljeno ‘prirodnom’ ‘ratu svih protiv sviju’ na svoj način izražava uvjet mogućnosti liberalne države: dakle negativnu stranu njenoga postojanja. Ta država (poput svake institucije) brine se o tome da si osigura uvjet svoje egzistencije. Kada bi sadašnja država odjednom sasvim neočekivano nestala bez nadomjeska, vjerojatno bi stvarno došlo do takvog rata svih protiv sviju. Ta takav rat, više ili manje prikriveno, odvija se pogotovo sada, kada ta država postoji. Sami mit, naravno, na svoj način, huškački pomaže da rat ne sustane.

Ali u istoj političkoj tradiciji mogu se pronaći varijante koje obećavaju jednakost i slobodu, iako, uzmimo, po cijenu osamljenosti individua. Moramo se dakle zapitati zašto se, kada prevladava ‘hobbesovska’ propaganda, koju huškaju sadašnji režim u SAD-u, njegovi pomagači i njegove medijske agenture, nisu oglasili i neki drugi glasovi, koji bi se mogli pozivati na istu buržoasku političku tradiciju, a bili bi sposobni biti manje direktno represivni?

Naš odgovor biti će, recimo već unaprijed, da između varijante koja obećava slobodu i jednakost i varijante koja konstatira da je cijena sigurnosti odricanje od slobode, nema nikakve načelne razlike: sloboda i jednakost su, u okolnostima koje ćemo još odrediti, samo mehanizmi vlasti, unutar istog ideološko-političkog horizonta kao i ‘hobbesovske’ varijante. A ‘sigurnost’ koju osigurava taj tip buržoaske države samo je sigurnost vlasti i garancija njenog očuvanja. Jer između oba kraka buržoaske političke ideologije nema načelnih razlika, moguće je bez zapreka prelaziti sa manje represivnih državnih praksa na represivnije: to je puko pitanje taktike i konkretnih okolnosti klasne borbe. Naravno, zato u tome horizontu, horizontu buržoaske političke ideologije, buržoaskih političkih institucija i praksa, nije moguće postaviti stvarnu alternativu represivnim praksama. To se pokazalo i u sadašnjoj ‘anti-terorističkoj’ kampanji, budući da cjelokupna svjetska buržoaska politika nije bila u stanju pružiti niti verbalnu alternativu protiv ekstremizma režima SAD-a.

Razgradnja države, prava i političkog uređenja

Pogledajmo zašto. Za kapitalistički način proizvodnje karakteristična je takva struktura proizvodnih aktivnosti u kojoj je radnik odvojen od sredstava za proizvodnju. Zato radnik nije sposoban sam pokrenuti proizvodni proces, jer s njegovog strukturnog mjesta nije moguće povezati proizvodne djelatnike u proizvodnu jedinicu. Po tome se najamni radnik razlikuje od, uzmimo, obrtnika ili seljaka, koji nisu odijeljeni od sredstava za proizvodnju, u stanju su sami ih povezati i pokrenuti u proizvodni proces. Najamni radnik je pripušten u proizvodni proces tek nakon što je postao, kako kaže Marx, ‘egzistencijalni oblik kapitala’: tek nakon što je kapitalist u formalno korektnoj i ‘ekvivalentnoj’ razmjeni kupio njegovu radnu snagu. Najamni radnik tako može ući u proizvodnju samo pod komandom kapitala, i više od toga – samo kao oblik kapitala. Obrnuto su pak kapitalist ili njegov zastupnik sposobni uspostaviti proizvodnu jedinicu, ta u njoj svi djelatnici djeluju kao ‘oblici postojanja kapitala’, sposobni su pokrenuti i održavati proizvodni proces. Pravno-politička i iz nje proizišla izolacija ‘individua’ zato djeluju bitno drugačije na strani najamnog radnika i na strani kapitalista ili njegovog zastupnika. Na strani kapitala ne mogu prouzročiti sposobnost individua da pokreću proizvodnju i njome upravljaju. I više od toga: svojim atomizirajućim djelovanjem pomažu održavati tržište, konkurenciju i slične konstitutivne crte kapitalističkog načina. Na strani najamnog radništva izoliranost individua održava njihovu nesposobnost da sami dožanju proizvodnju, i obnavlja nužnost da proizvode i uzdržavaju se jedino pod pokroviteljstvom kapitala. I više od toga: svojim atomizirajućim djelovanjem pomaže održavati tržište radne snage, uvodi konkurenciju između pojedinačnih radnica i radnika, i održava odnose u kojima su radnice i radnici svi međusobno suprotstavljeni kao konkurenti i protivnici, a ne kao solidarni pripadnici i pripadnice klase koja stvara bogatstvo.

Moderna pravno-politička sfera, time što društvo razbija na atomizirane, usamljene individue, ne djeluje na obje strane klasne granice jednako: prednost daje kapitalističkoj klasi, a radništvo dezorganizira. I više od toga: to moderno pravno-političko uređenje održava klasnu granicu. Prema tome moderna pravno-politička sfera, sa svojim ‘slobodnim i jednakim individuama’, samo je mehanizam vladavine kapitalističke klase ili institucija klasne borbe kapitalističke klase.

Moderna autonomna politička sfera tako odlučno poseže u društvene odnose upravo time što se uspostavlja pomoću aps-trakcije od društvenih odnosa, i održava samo apstraktnog individuuma. Ti individuumi pak nisu jednaki obzirom na to kamo se postavljaju u društvenoj strukturi. Upravo zato što je struktura ‘proizvodnih faktora’ odsutna iz pravne i političke konstrukcije, ta konstrukcija odlučujuće pomaže pri očuvanju i obnavljanju te strukture.

Upravo zato što je suvremena autonomna politička sfera, sa svojom ‘slobodom i jednakošću’, institucija kroz koju se reproducira klasna struktura društva i mehanizam vlasti hegemone klase nad drugim, naročito radničkim klasama, naivno bi bilo očekivati da bi iz te sfere etablirane buržoaske politike mogla doći kakva povijesno produktivna alternativa sadašnjoj ‘protu-terorističkoj’ kampanji.

Pa ipak: ‘protu-teroristički’ slogan, kao što smo pokazali, načinje jednu od temeljnih crta političkog individuuma u modernom pravno-političkom uređenju – ograničava njegovu slobodu. Time što ograničava, tj. stvarno uklanja, buržoasku političku slobodu, uklanja neizbježno i ograničeni oblik buržoaske političke ‘jednakosti’. To pak vjerojatno znači da su možda naši gornji izvodi u sadašnjem povijesnom trenutku već zastarjeli. ‘Protu-teroristička’ kampanja u biti razgrađuje državno, pravno i političko uređenje, pomoću kojega se do sada čuvao i obnavljao svjetski kapitalistički sistem. To vjerojatno dokazuje da mora klasna borba vladajuće svjetske klase posezati za drastičnijim metodama i sredstvima nego li što su bila ona koja si je izradila u stoljećima svoje povijesne prevlasti. Znači li to da će se svjetski kapitalizam moći odsada čuvati samo još pomoću bitno zaoštrene klasne borbe? Ili pak možda znači da je kraj povijesne epohe kapitalizma i da se vladajuće klase pripremaju na prijelaz u drugačiju vrstu svjetskog društva, u kojoj će pokušati drastičnim sredstvima očuvati svoju vladavinu?

Nadajmo se da nam odgovor neće dati one sile o čijem djelovanju smo si postavili pitanja. Nadajmo se da će odgovarati radna mnoštva svijeta.

Rastko Močnik je slovenski sociolog, teoretičar književnosti, prevodilac i politički aktivist. Zajedno sa Slavojem Žižekom i Mladenom Dolarom smatra se jednim od suosnivača Ljubljanske škole psihoanalize. Bio je zadnji urednik Perspektiva prije njihovog gašenja, urednik časopisa Problemi, te novinar u Delu, prije no što je 1984. g. postao profesor sociologije na FF-u Ljubljani. Bavi se teorijom ideologije, teorijskom psihoanalizom, semiotikom, lingvistikom i epistemologijom humanističkih i društvenih znanosti. U burnom razdoblju između 1989. i 1991. protivio se slovenskom odcjepljenju od Jugoslavije, te bio član UJDI-ja.

1) Koncept alternativa te vrste razvio je Jacques Lacan; naziva ih zakrite alternative; cf. J. Lacan, Štirje temeljni koncepti psihoanalize, CZ, Ljubljana, 1980. [hrvatski prijevod: Četiri temeljna pojma psihoanalize, Naprijed, Zagreb, 1986.]

2) Po meni su čak glavni mehanizam onoga što Louis Althusser naziva ‘ideološka interpelacija’ – to jest mehanizam ‘novačenja’ pojedinki i pojedinaca u ovu ili onu ideologiju. Cf. R. Močnik, 3 teorije, Založba/*cf., Ljubljana, 1999. [usporedi, srpski prijevod: R. Močnik, Tri teorije. Ideologija, nacija, institucija, CSU, Beograd 2003.]

3) Usporedi: ‘Nije moguće ostati neutralan’ (Dimitrij Rupel, 13.9.2001); ‘Bog nije neutralan’ (Georg Bush, 20.9.2001).

4) Naravno, upotrebljavam koncept ‘materijalnog opstanka ideologije’, koji je razvio Louis Althusser u spisu ‘Ideologija i ideološki aparati države’, slov. prijevod u: L. Althusser, Izbrani spisi, Založba /*cf., Ljubljana, 2000. [djelomični hrvatski prijevod, L. Althusser ‘Ideologija i ideološki aparati države’, u: Proturječja suvremenog obrazovanja, prir. S. Flere, RZ RK SSOH, Zagreb 1986.] Osobno doduše mislim da bi bilo bolje odnos obrnuti i reći da institucije imaju ‘diskurzivnu egzistenciju’ u ideološkim diskursima – ali ta finesa za ovo raspravljanje nije značajna (cf. R. Močnik, 3 teorije, Založba /*cf., Ljubljana, 1999, in fine).

5) Tu naravno ekspliciram nešto što je evidentno: jer je uzor ideologija društvenog ugovora, civilnopravni ugovor između pravnih osoba, između individualnih pravnih subjekata, naravno da je nužno da te ideologije ‘proizvedu’ ono što je bilo u njih položeno, već na ishodištu. Kao mit o izvoru pak, naravno, ideologije društvenog ugovora pomoću karakterističnog ideološkog postupka ‘obrću stvarni tok na glavu’ i prikazuju izvorni ugovor kao utemeljiteljski čin, s kojim tek postaje moguće kulturno življenje, uključivo sa civilnim pravom i njegovim – iz prvog izvornog ugovora – izvedenim ugovorima. – Tu smo još pri rudimentarnoj analizi ideologije: ideologija je na toj točci stvarno još samo ‘izvrnuta svijest’; u nastavku ćemo razmotriti učinke toga ‘izvrtanja’.

6) ‘Ako državljani, u slučaju kada pravilno upućen puk odlučuje o nekoj stvari, ne bi bili nimalo povezani među sobom, iz velikog bi se broja malih razlika uvijek iskazala opća volja i odluka bi bila uvijek dobra. Pa ipak, čim se počnu pojavljivati klike i ustanovljavati pojedinačne skupine na štetu velike zajednice, postane volja tih skupina opća obzirom na njene članove, i privatna obzirom na državu…’ J. J. Rousseau, Družbena pogodba, CZ, Ljubljana, 1960, str. 91. [hrvatski prijevod: J. J. Rousseau, Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima i Društveni ugovor, Školska knjiga, Zagreb, 1978.]

7) Louis Althusser, ‘Ideologija in ideološki aparati države’, u: Izbrani spisi (Ideologija i ideološki aparati države, u Odabrani radovi), Založba /*cf., Ljubljana, 2000, str. 87.

8) Jednostavno rečeno: ideologija to su ideološki mehanizmi, a ne ‘ideološke predodžbe’.

Portalnovosti