„DPS je uništio sve čega se dotako: privredu, društvo, tri države, moralne vrijednosti… DPS vlada 25 godina, na vlast je došao pučem, a održava se na vlasti zahvaljujući pritiscima, ucjenama, kupovini glasova, krađom izbora… DPS i Đukanović su odgovorni za „rat za mir“ – poharu Dubrovnika i okoline, ratne zločine, deportaciju BiH izbjeglica… Šef DPS-a Milo Đukanović je kriminalac, mafijaš koji je zarobio institucije, jedan od najbogatijih premijera u Evropi: porodica, kumovi, prijatelje Đukanovića i vrhuške DPS-a su vlasnici Crne Gore i od nje su napravili privatnu državu…“
Ovo je samo dio kvalifikacija kompletne opozicije u Crnoj Gori o DPS-u i režimu Milu Đukanovića.
SDP je dugoogodišnji dio tog režima, ali, poslije svađe koalicionih partnera SDP zasipa DPS istim optužbama i ništa manje nego opozcija, a vrh SDP-a je potpuno svjestan da iza udara na njih stoji DPS i Milo Đukanović lično, te da pokušavaju da SDP potpuno marginalizuje tj. eliminiše sa političke scene Crne Gore koristeći ista ona oružja koja su zajednički, duže od decenije, koristili protiv opozicije.
DPS sa svojim satelitima, nacionalnim i marginalnim strankama dakle, u ovoj situaciji nema većinu.
A ako neko ko je 25 godina vladao tako kako je vladao sada nema većinu, što treba da se radi i uradi?
Odgovor je jasan i najvećem političkom laiku.
Međutim, umjesto jasnog, logičnog i normalnog poteza, a to je formiranje prelazne/tehničke vlade koja bi pripremila prve koliko-toliko slobodne izbore na proljeće na kojima DPS ne bi imao ni 30% podrške, izmišlja se topla voda.
„Analitičari“ se utrkuju da prostu situaciju prikažu kao veoma složenu, a opozicija ili „opozicija“ smišlja rješenja! Smišljajući rješenja dijeli se, cijepa, napada se između sebe kao nikada do sada.
Jedni su za proteste (zašto protestvovati ako je većina u Skupštini protiv vlade?), drugi su da se na Skupštini postavi ptanje povjerenja Vladi, treći čekaju poziv za NATO, četvti neće u neprincipijelne (!?) koalicije.
Situacija u državi je preslikani Nikšić samo većeg formata: opozicija ima većinu a DPS nastavlja da vlada „zbog Srebrenice, Kosova, himne…“.
Dakle, ili opozicija tj. njen dio nije za smjenu vlasti tj. lažna su opozicija, ili SDP opet fingira tj. nema muda da izađe iz vlade.
Opravdanja SDP-a da čekaju pozivnicu za NATO su, meni bar, smiješna. Iako sam ogorčen protivnik NATO-a, dobro znam da ćemo biti dio tog imperijalističkog vojnog bloka zbog njihovog a ne našeg interesa. Krivokapić to zna mnogo bolje nego ja, i nikakva prelazna vlada ne može bito prepreka našem učlanjenju.
Dijelu opozicije ne odgovara smjena ove vlasti iz više razloga. Jedan njen dio zna da bi na izborima imali mnogo manje poslaničkih mandata nego što imaju obaveznih pretendenata na poslaničke funkcije i privilegije, te ih više interesuje broj mandata nego smjena vlasti. Drugi dio opozicije zna da na izborima ne bi imali cenzus, te traže spas, opet za sebe i svoje privilegije – i to im je jedini interes. Treći dio su skriveni igrači režima koji su uvijek samo glumili opoziciju.
U ovoj državi cvjetaju sve vrste korupcije, pa je i politička korpucija dio sistema. Kao što se dio građana politički korumpira na izborima, tako je dio političkih stranaka i poslanika opozicije korumpiran privilegijama koje im donosi parlamentarni status i poslanički mandat.
Zato je sve ovo loš cirkus, plitičko-opoziciona farma koja je od građana napravila stoku kojom političari trguju kao trgovci na pazarištu. Pinkove farme su njihvo ogledalo iako se tobože groze tog smeća. Skrivene kamere bi pokazale da je Milić više pravilo nego incident u „opoziciji“.