Piše: Biljana Vankovska

Kao i prije 12 godina, kada je počeo rat u Iraku, i sada svako jutro uz kafu pričam staroj majci šta je novo u svijetu. Tada, u ono vrijeme prije ere socijalnih medija, sjećam se kako sam joj prevodila Roberta Fiska koji je pisao iz Bagdada, ali sam jedva uspijevala da završim bez suza, jecajući. Danas, i pri samoj pomisli na scene/slike izbjeglica koje gledam na socijalnim mrežama počinjem da plačem još prije no što otvorim usta. Zato, oprostićete mi što ispred ovakvih scena nemam snage da se uznemiravam zbog nehumanog tretmana jednog konja ili što je najnoviji politički sporazum na izdisaju (dvije teme koje dominiraju ovih dana u Makedoniji). Ne zato što ovo nisu legitimna pitanja, nego zato što je ponekad preteško da se na duši nose sve patnje i nepravde, i zato što ljudski život ima prioritet. Zaista, kako apeluju aktivisti, treba reagovati i govoriti uvijek kada se radi o nečijoj patnji, ali u ovakvom trenutku se mora napraviti razlika, ma koliko ona na prvi pogled izgledala nepravedna.

I samo jedan pogled na medije u Makedoniji je dovoljan da bi se vidjelo da dominiraju politička i politikantska nadmudrivanja, koja se u ovakvom času čine ne samo trivijalna, nego i nepristojna. Mnoštvo „vijesti“ uspješno skriva onu jedinu pravu vijest, koja pri tome čak nije ni nova: izbjeglice/migranti koji su nedavno došli na naš prag ustvari stradaju decenijama, a ne mjesecima. No, neko je tek sada došao do „otkrića“ da su izbeglice/migranti ljudi, a da smo mi nekako zaboravili tu činjenicu. Problem je u tome što je njihov status ljudskog bića bio zaboravljen i pretvoren u statistiku još od vremena kada je počela „demokratizacija“ njihovih zemalja, kojoj smo i mi doprinijeli i još dobijali medalje od američkih generala. U najnovijim „vijestima“ se provlači perfidni serijal ksenofobičnih i propagandističkih tekstova u kojima se ovi ljudi i dalje dehumaniziraju time što se na njih gleda kao na opasnost (po zdravlje, bezbjednost, poredak, ekonomiju) i kao na (sadašnje ili buduće) mudžahedine.

Ali, i međunarodni mediji nisu mnogo bolji. Koliko je samo cinizma potrebno da bi ugledna novinska agencija prenijela vijest o fudbalskom meču u kome su lideri Zapadnog Balkana pobijedili one iz EU (Gruevski je lično dao dva gola i još imao asistenciju)?! Ali, eto, EU radi na pitanju Zapadnog Balkana, socijalizira lidere i pokazuje im kao infantilcima da ukoliko udruže napore mogu savladati čak i EU. Odmah nakon sportskog događaja, na ozbiljnijem dijelu samita u Beču bilo im je rečeno da se od njihovih zemalja očekuje da postanu evropska Krajina.

Poznati i cijenjeni strani analitičari i kolege (koji su izgradili karijere upravo na temi evrointegracije Balkana, bla, bla) i dalje uporno furaju priču o evropskim perspektivama regiona, a ne vide da je na dnevnom redu jedan drugačiji i urgentniji oblik integracije. Ako su zemlje članice EU (i NATO) dosada bile rezervisane po pitanju prijema novih članica, sada su se suočile sa izazovom prijema ljudskih bića. Odgovor je frapantan: EU koja doskora nije znala dokle joj se protežu granice, sada ne samo da ih je otkrila, nego počinje da gradi vidljive i nevidljive zidine!

Militantna, eksploatatorska i nepravedna politika prema zemljama koje su nekada bile njihove kolonije, u otvorenom ili prikrivenom savezništvu sa SAD, sada im se vraća kao bumerang! i, bogami, treba im se vratiti, zaslužili su! Jedino što je cijena previsoka i grozna kao tijela onih 71. izbeglice u šleperu ili davljenika po Mediteranu. Proporcije ljduskog stradanja nisu novina kao što bi neki htjeli da ih pretstave. Fina zapadna javnost (gdje ubrajam i našu, jer i ona želi da bude zapadna po svaku cijenu) lakše je ignorisala tragediju dok se dešava/la na hiljade kolometara daleko; malo je teže to raditi kada djecu trebaš pogledati u oči i osjetiti teški zadah smrti.

Od pada Berlinskoz zida i strategije izvoza demokratije do danas, veliki deo čovječanstva je bio bačen u nevjerovatno veliku ali veome predvidljivu tragediju – bez svoje krivice, a za veoma konkretne interese velihih sila. Je li neko dosada brojao civilne žrtve bombardovanja, donova, “mirovnjaka” i “demokratskih opozicionih snaga”? I da je brojao, sve je to bila samo statistika, tamo negde daleko, na nekoj drugoj planeti! Sada se zgražavamo nad pojavom ISIS-a i pogubljenjima, a i dalje ne vidimo širu sliku. Na primjer, dio te slike je i činjenica da ISIS nije lokalni produkt, nego čudovište doktora Frankeštajna, koji je već imao slična iskustva u liku ozloglašenog (i zaboravljenog) Bin Ladena i njegovih pristalica.

U kakvu to EU hoćemo da „uđemo“? U kakav NATO? Istina je surova, čak i ako se posmatra samo kroz sirijski slučaj, kao što je to plastično objasnio jedan njemački profesor ovih dana: od 20 miliona stanovnika ove zemlje, osam miliona su untrašno raseljena lica, četiri miliona su izbjeglice. Оd ukupnog broja izbjeglica, samo je oko 250-300 hiljada njih krenulo ka EU. Svih ovih godina dok su ljudi morali birati između smrti i bježanije, EU nije dopuštala da podnose zahtjeve za ulazak na njenu teritoriju u njenim ambasadama na teritoriji koje zbrinjavaju najveći broj izbjeglica (Turska, Jordan i Liban). To je jedan od glavnih razloga zašto ovi ljudi moraju rizikovati svoje živote i živote svoje djece da bi se dokopali faktičkih granica i vlasti EU. Prema sadašnjem planu o kvotama, i to samo ukoliko ga desničarske vlade prihvate, biće prihvaćeno samo 0,2% , tj. 20 hiljada Sirijaca (daleko manje od broja onih koji su već pristigli ili su na putu ka EU). Ukoliko samo Sirijci dobiju prioritet, to će značiti stop za sve ostale aplikante iz Avganistana, Pakistana, Iraka, Eritreje, Palestine, itd.

Terminološka akrobacija (izbeglice vs migranti) nije uopšte naivna: govoriti o izbjegličkoj krizi znači i priznavanje poraza i strašnih rezultata svih zapadnih politika prema ovim zemljama; s druge strane, ukoliko se ljudi koji više godina žive u užasu proglase (samo) izbjeglicama i svedu na humanitaran objekat (biopolitike) time im se ograničava pravo na dostojanstven život. Većina njih već dolazi sa izbjegličkim statusom, koji im nije ništa vrijedio, na primer, u Libanu, gdje su morali potpisati izjavu da neće tražiti posao (pa onda javnost lije suze iznad slike oca koji ulicom prodaje hemijske olovke dok mu ćerkica spava na ramenu). EU sebe štiti zidovima nalik onom Hadrijanovom iz vremena Rimske imperije, a od NATO neko već traži da se agnažuje u čuvanju granica zapadne civilizacije od onih čiju je civilizaciji uništio, na direktan ili indirektan način. Ako neko ima pravo da uđe u EU (i da pri tome isporuči veoma visoki i konkretan račun), onda su to ljudi iz arapskog svijeta, Avganistana i Afrike. Šteta što su SAD tako daleko. Tragedija ovih ljudi je nešto što im je nametnuto i jeste rezultat propasti svih vrijednosti koje Evropa navodno predstavlja.

Ukoliko je EU zaista bila emanacija vrijednosti koje propagira, to bismo već vidjeli u odnosu na vlastite građane, posebno iz marginalizovanih grupa (Romi) ili socijalno pogođenima (iz Grčke, Španije, itd.). Takva EU ne može biti veoma humana prema Drugome. Osim u slučaju da je milosrđe isplatljivo: recimo, Njemačka koja je nazvana shining example usred sebičnih saveznika, otvara vrata za 800 hiljada izbeglica iz pragmatičnih razloga. Istovremeno, to je blagorodno, a istovremeno i potrebno za ekonomiju kojoj treba jeftina radna snaga. (Drugo je pitanje zašto se taj nedostatak dosada nije planski rješavao integracijom siromašnijih građana EU.) Doskora smo u očima Evrope onaj Drugi bili mi, Balkanci. To nije daleka prošlost kao što na prvi pogled izgleda dok se sluša hor eurofila. U interesu neoliberalne mantre i pacifikacije regiona postali smo prihvatljiviji (budući) rođaci. Kada je krenuo talas očajnika, koji nije mogao sačekati da konačno „uđemo“ u tu bogatu Evropu, odmah su bili proglašeni lažnim azilantima, deportirani natrag u svoju mizeriju, a od država je bilo traženo da uvedu kontrolu granica – ili će vizna liberalizacija biti ukinuta. Sada Drugi su postali migranti/izbeglice, a u svojoj hipokriziji sada se EU lomi između svoje uloge svetice (i nobelovke) s kojom se saživjela do stupnja u kojem je počela da vjeruje da je to njena istina i onoga što izlazi na površinu iz tamnog Id-a. Zato, sada opasnost od pridošlica nije u mogućoj infiltraciji džihadista ili po socijalnu sigurnost, nego u buđenju profašističkih duhova iz prošlosti.

A balkanska sudbina je najbolje ovih dana opisana na grafitima u Grčkoj: „Naši dedovi su bili izbjeglice, naši očevi – gastarbajteri, a mi rasisti?“. Zaista, nikako da vidimo da se i dalje nalazimo na istoj raskrsnici na kojoj su se sretale civilizacije, a dа su nam ljudi sa juga i jugoistoka po mnogo čemu bliži nego onie na sjeveru, uključujući tu dugi istoriski staž življenja u istoj imperiji. Čak i da nam se čine veoma različiti, oni su nam braća samo zato što su ljudi, a da stradaju zbog naše indiferentnosti ili participacije koja traje godinama. Svijet se prevrnuo naglavce, pa i mi s njime. Evo naši krenuli na pečalbu u pravcu iz koga dolazi ovaj egzodus. Neki ovdašnji su radi boriti se tamo, pa čak i na različitim stranama, a ljude koji bježe od ratova ovdje se naziva radikalima.

Najapsurdnija scena koju sam vidjela ovih dana je prikazana na fotografiji snimljenoj negdje na jugu Makedonije. Grupu mladih migranata susreće nekolicina dječaka i djevojčica romske narodnosti i pruža ruke i prosi: za njih su ovo samo stranci od koji se možda dobije po neki euro, kao i oni koji nam godinama dolaze sa sjevera. Eto, to je susret ta dva svijeta, koji ne znaju da pripadaju jedan drugom.

www.vankovska.com

Napomena: Prevod je autorkin