Piše: Branka Mijića

Zašto je za svoju ljetnu rezidenciju predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović izabrala vojnu bazu Lora u Splitu, u kojoj će boraviti čak deset dana, od Oluje do Alke i, kako kažu iz njezinog ureda, obilaziti Dalmaciju, valjalo bi potražiti interdisciplinarno kvalificirane odgovore.

No, nakon napornog i obavezama ispunjenog radnog dana kakav predsjednica ima i na ljetovanju, treba odmoriti i usnuti miran san. Hoće li predsjednici Kolindi Grabar Kitarović prije nego li se ugase svjetla u Lori na pamet pasti što se to tu u blizini njezina kreveta događalo prije dvadesetak, a završno prije točno 18 godina? Hoće li barem u jednom trenutku prije počinka pomisliti da je Lora još nedavno nekima bila počivalište?

Vjerojatno predsjednica ima tvrd san, ali nakon nedavnog nezaboravnog posjeta Muzeju holokausta Yad Vashem, možda ju zainteresira i što se to događalo u Lori prije nego li ju je pretvorila u svoju ljetnu rezidenciju. Zašto taj nekadašnji vojno-istražni centar zovu i logorom smrti reći će joj i nasumično švrljanje googlom i nezaobilaznom Wikipedijom: »Prema izjavama svjedoka, stražari su mučili zatvorenike električnim šokovima dok se nisu onesvjestili. Dvoje svjedoka tvrde da su im proboli uši uz pomoć kvačice za papir. Neki zatvorenici nisu dobili hranu od dva do četiri dana, a kada su je dobili sastojala se samo od šnite kruha«.

Oni koji su preživjeli užase Lore još su eksplicitniji o mučenjima u logoru kroz koji je prošlo tisuću ljudi, a sedamdeset ubijeno: »Morao sam lizati i prati vlastitu krv nakon batina, a onda bi me istjerali u dvorište na sunce dok ne bih pao u nesvijest. Budio sam se obliven krvlju, a zalijevali su me vodom da se probudim iz kome. Tijelo mi je bilo crno kao katran od podljeva. Slali su nas da se javimo kući, a onda bi nam priključili žice s indukcijskog telefona, a stražar okreće brojeve dok nas trese struja sve dok onesviješteni ne padnemo na pod…«

Nije da netko predsjednici želi pokvariti ljetovanje i odmor u Lori, ali nakon dugotrajnih sudskih procesa i mnogih peripetija hrvatski sudovi su ne tako davno, 2006. godine, osmoricu stražara iz Lore osudili na zatvorske kazne od šest do osam godina. No, to se odnosi samo na postupke iz predmeta »Lora 1«, a tu je i »Lora 2« te »Lora 3« koji nisu uslijedili, a bilo bi zanimljivo saznati kako je taj logor smrti bio u funkciji sve do kolovoza 1997. godine iako je Sporazum o normalizaciji odnosa između RH i SRJ potpisan 23. kolovoza 1996. godine. To jest kako je 16 vojnika u Lori bilo zatočeno na kraju rata te su poput robova a ne zarobljenika služili za razne vrste poslova, od pljačkanja srpskih kuća nakon Oluje do građevinskih radova.

Možda je sve to što znamo o Lori danas nevažno kada se ona prenamijenjuje u ljetnu rezidenciju predsjednice RH, ali svatko onaj tko misli da u njoj može mirno usnuti trebao bi prije lijeganja odgledati barem film Nenada Puhovskog »Lora – Svjedočanstvo«. Ako i to izdrži, uz sve predsjedničke počasti ima pravo točno u ponoć s rukom na srcu odrecitirati »Himnu« Borisa Dežulovića iz zbirke »Pjesme o Lori«.

– Lora je samo sinonim za Zlo pred kojim smo zatvarali oči i spuštali rolete, kaže pjesnik.

Laku noć!

Novi list