Gradove: Beč, Bratislavu, Budimpeštu i Beograd pored toga što su glavni u svojim zemljama, i što im (bar na našem jeziku!) imena počinju na isto slovo, povezuje još nešto. Sva četiri prisvojili su za sebe po parče Dunava i vjekovima se pokrivaju njime kao čarobnim plaštom. Ali za razliku od običnih čarobnih plaštova koji mogu učiniti eventualno to, da postanete nevidljivi, zbog ovog dunavskog plašta, pomenuti gradovi postaju i te kako vidiljivi i prepoznatljivi.

I dok je Bratislava u doba renesanse čak nosila naziv Istropolis („Grad na Dunavu“ na starogrčkom), u Budimpešti je Dunav pokazao izuzetnu gostoljubivost prihvativši u svoje okrilje, pored mnogih drugih i vajara Janoša Maršalka koji se jednog tužnog septembra 1877. bez trunke dvoumljenja bacio u nabujalu rijeku. Prema legendi to je uradio od sramote jer je, tu, na Lančanom mostu, baš on izvajao one velelepne kamene lavove kojima je, gle čuda, zaboravio da umetne jezike. Zapravo imaju ih, ali se dobro ne vide.

I Beograd je u neku ruku privilegovan, jer mu je dato da odgovori na Josipino pitanje „Gdje Dunav ljubi nebo“. Naime, u tom gradu, negdje pred zoru ili koji minut kasnije, kad se sunce rađa na carski rez, rijeka i nebo postaju jedno, kao na Rodenovoj skulpturi…

I tako Dunav vodi svoj čudesni život sa sto lica, ponašajući se od zemlje do zemlje kao hermafrodit. Negdje je uobraženi paž, stihoklepac i sanjar. Negdje miran i siv, povučen i krotak, kao beskućnik koji leži u svom kutu ne dirajući nikog i ne tražeći ništa. A nekad zna da bude prijek, oduran i bijesan, crn kao „aždaha“ koja umjesto vatre bljuje vodu, uništavajući sve pred sobom i oko sebe.

Ali u Beču, Dunav nije niko drugi do prelijepa djevojka plemićke krvi i plave kose. Prokleta je jer je carski grad zaljubljen u nju vjekovima, a i ona u njega. Ali ta ljubav ne smije biti objelodanjena. Vezu „carskog sina“ i „obične plemkinje“ dvor nikad ne bi prihvatio, zato se oni kao ljubavnici sastaju tajno, u sumrak, nekad na obroncima šuma Lobaua, nekad na čuvenom ritu, katkad na kanalu ili kraj bedema.

Kad sve zamre, kad utihne i posljednja svjetlost u prozorima, grad se iskrada iz svojih ulica i trgova, šetališta i parkova, iz zamaka i zgrada i već utabanim, samo njemu znanim puteljicima stiže do rijeke.

Donau, Donau, šapuće Beč svojoj dragani, a ona ga svaki put snažno grli kao da im je to posljednji susret. Zapljusne ga poljupcima, obavije se oko njega kao zmija i do jutra ga ne pušta od sebe. Jedino alasi pred zoru prije nego zabace mreže, znaju zašto rijeka tiho i zadovoljno šumi. Ali, bez brige, oni nikome neće odati tajnu…

No u početku nije sve teklo glatko. Kad je Beč čuo za tu prkosnu plemkinju koja prolazi i „šeta“ se njegovim posjedima, nije imao hrabrosti da joj priđe. Zato je zamolio u to vrijeme najslavnijeg svog građanina Johana Štrausa mlađeg, da ih „upozna“ i otkrije mu pasvord koji otvara vrata od srca te graciozne, plave ljepotice.

Johan mlađi u tu svrhu svom gradu podario je „filharmonijsku serenadu“ koja i da je izvodio orkestar na „Titaniku“ (a možda i jeste!?!) ne bi nijednog trenutka izgubila od svog optimizma i vedrine.

Doduše, o valceru „Na lijepom plavom Dunavu“ koji će postati nezvanična austrijska himna i jedna od najizvođenijih kompozicija u istoriji muzike, njen tvorac nije imao pretjerano lijepo mišljenje. Smatrao da će služiti isključivo „za popunu programa“…

Čak, u februaru 1867. nije ni dirigovao na premijernom izvođenju valcera u bečkoj dvorani Dianabad, jer je to veče imao nastup na carskom dvoru.

Za ovaj „štambilj“ na ljubav između grada i rijeke vezano je još mnogo intriga: od one da je valcer bio prvo samo vokalno djelo za koje je tekst napisao izvjesni policajac Jozef Vejl, nadahnut uličnim osvjetljenjem, pa do sasvim neprijatne situacije, u kojoj se ni kriv ni dužan našao jedan drugi veliki kompozitor. Naime, neka djevojka prinijela je salvetu da joj se  potpiše Johanes Brams, misleći da je on kompozitor najpoznatijeg valcera na svijetu. Mlada dama, zahvaljujući svojoj nesmotrenosti, sasvim sigurno je postala vlasnica jednog od najoriginalnijih autograma. Kompozitor je, naime, na salveti napisao: „Na žalost. Nije djelo Johanesa Bramsa“…

I dan danas kolaju razne gatke, kao što to obično biva kad su u pitanju velike ljubavi. Svako šuška, nagađa, šušori…. I drugi, manji i veći gradovi znaju da se tu nešto zbiva, osjećaju u vazduhu neku vanvremensku hemiju, što samo podhranjuje njihovu ljubomoru…

Ali to što se stvarno dešava između grada i rijeke mogu razumjeti isključivo oni koju su takvu veliku ljubav okusili (Pariz/Sena, London/Temza…) dok sitne duše, to nikada neće moći da shvate.

A Beč i Dunav se zaista vole kao na filmu, kao u bajci… I svake noći tajno plešu svoj valcer, sami i ostrvljeni. Kao da su jedini na svijetu…