Paket međunarodne finansijske pomoći za Grčku težak 86 milijardi eura nije ni 10 odsto od sume koju Italija i Španija treba da pozajme sa tržišta prije kraja 2017. da bi servisirale dugove, što pokazuje da dužnički problemi u eurozoni nisu ni blizu kraja, prenosi Rojters.

Budući da su grčki partneri iz eurozone blizu postizanja sporazuma o odobrenju kredita Atini za premošćavanje, fokus se okreće ka drugim zaduženim zemljama monetarne unije i njihovim potrebama za finansiranje.

Niko, međutim, ne predviđa da će investitori ignorisati Španiju i Italiju kada zatraže kredite, kao što su ignorisali Grčku, navodi Rojters, prenosi RTRS.

Ipak, postoji rizik da će investitori tražiti više kamatne stope za zajmove Madridu i Rimu u vrijeme kada se Španija i Italija bore da svoja dugovanja učine održivim.

Neki investitori čak vjeruju da će, u svjetlu rasta troškova zaduživanja i slabog privrednog oporavka u eurozoni, Europska centralna banka (ECB) morati da produži postojeći program kvantitativnog labavljenja, koji bi, prema sadašnjem planu, trebalo da se okonča u septembru 2016.

Ovonedjeljni podaci iz Italije pokazali su da je javni dug te zemlje dostigao rekordnih 2,2 biliona eura, a vlada u Rimu do kraja 2017. treba da refinansira obveznice vrijedne 635 milijardi eura, odnosno trećinu duga.

Španija istovremeno treba da servisira dugovanja teška 351 milijardu eura, što je takođe oko trećina njenog ukupnog javnog duga.

“Apetit” investitora za dugovima eurozone je dosad bio snažan zahvaljujući mjerama monetarnog labavljenja koje su troškove zaduživanja na 10-godišnje obveznice spustile na rekordno niskih jedan odsto u martu.

Prinosi na obveznice su, međutim, od marta porasli za oko 100 baznih poena i pored kvantitativnog labavljenja, što je trend koji brine bankare koji organizuju prodaju državnih obveznica.

Preko svop trgovine obveznicama i izdavanja hartija od vrijednosti na duži rok, Španija i Italija su koristeći taj jeftini vid zaduživanja produžavale prosjek dospjeća servisiranja njihovih dužničkih obaveza i olakšavale budući teret duga.

Na taj način su, ipak, marginalno snizili ukupne troškove servisiranja državnih dugova, ali ne dovoljno da bi stabilizovale dugove.