Najnovijim zakonskim izmjenama za tren izgleda da se hod po mukama migranata koji tranzitiraju kroz Makedoniju bliži kraju. Naravno, radi se o onim mukama koje su vezane za njihov tretman u ovoj zemlji, ali srećan kraj je sasvim neizvjestan za većinu ljudi iz različitih dJelova Azije i Afrike. Time je i aktivista Suad Missini prekinuo jednonedjeljni štrajk glađu, kojim je, bar na tren, uzburkao i potaknuo vlasti i probudio savjest javnosti. Ovo je bio zaista neuobičajen i krajnje nesebičan čin jednog čovjeka čija jedina veza sa nesrećnicime je samo ta da je i on čovjek, ali čovjek koji ima empatiju i želi da pomogne. Za razliku od mnogih koji su mu tokom štrajka aplaudirali, tapšali po ramenu, stavljali „like“ na Facebook-u i bodrili ga da izdrži, ja to nisam učinila. Činilo mi se licemjerno da potstičem nekoga da se žrtvuje u ime svih nas posmatrača; stidim se što nisam sposobna uraditi. Zakon je donešen, štrajk je završen, pa tako je i BBC World news otkazao planirani intervju – migranti i nisu neka šokantna vijest, o njima se rijetko piše imenom i prezimenom, a čovjek koji je gladovao za njihovu kauzu sada je nebitan jer mu život nije u opasnosti.
Real-politički rezon kaže da su zakonske izmjene zaista korisne za državu Makedoniju: više neće biti prikazivana kao najveći pakao za migrante i neće biti optuživana za torturu, a s druge strane malo ko će primijetiti da izvan zakonskih rješenja koja dopuštaju migrantima da koriste sredstva javnog transporta i da u roku od 72 časa napuste zemlju, država uopšte nema ni strategiju ni kapacitete da se bavi tek dolazećim talasom migranata čiji broj raste eksponencijalno. Ako je misija Missinija završena uspješno, onda se to ne može reći za humanitarku Lenče Zdravkin koju već nazivaju novom majkom Terezom, jer mjesecima unazad samostalno pomaže ljudima tako što je svoj dom u Velesu pretvorila u svojevrsni prihvatni centar gdje se ljudi odmore i osvježe prije no što krenu dalje na sjever. Njena misija tek počinje. Zbog toga su naivne tvrdnje da se izmjenom zakona zaustavila humanitarna kriza. Ona jeste privremeno amortizovana, na jednom dijelu dugačkog putovanja, ali nesrećnici se i dalje suočavaju sa velikom neizvjesnošću.
Brigo moja, pređi na Srbiju – to je ono što je zakon omogućio. A srpska se briga zove Mađarska, susjedna zemlja koja planira izgradnju zidova Tvrđave Evrope. Оno što je doskora bilo samo metafora u naučnim radovima o migracionoj politici EU, sada dobija prvi konkretni i zastrašujući oblik. Još prije ovoga je Orban sproveo kampanju da bi poručio migrantima da ne dolaze u Mađarsku jer tamo nema ni posla ni života za njih, ali opozicija je odgovorila na svoj način: “samo vi dođite, mi sada radimo u Britaniji“. Hoće li Orban zista hermetički zatvoriti granicu, teško je reći, ali to nije ni toliko bitno za čitavu priču. Storije o onim nesrećnicima koji su zaista stigli na tlo EU, a ipak su daleko od bezbjednog skloništa i mirnog života, daju čitavu dimenziju problema koji neće imati happy end ako je suditi po dosadašnjim iskustvima Roma i nekih drugih.
Bez ikakve namjere da se oči javnosti okrenu od onoga što se dešava u Makedoniji i za što je odgovorna država i Crveni krst, ipak je korisno vidjeti sliku u širem kontekstu: kriza ne može stati ako njeni uzroci nisu otklonjeni tamo gdje je i nastala, a očito EU nema rješenje ni na tom početku priče ni na njenom kraju, na teritoriji njenih zemalja članica. Migrante niko ne čeka širom otvorenih ruku, sa izuzetkom humanitaraca i određenog broja aktivista ili nekih manjih stranaka (kao Zeleni i lijevi u Njemačkoj). Uprkos njihovim dobrim željama, oni nisu i ne mogu biti faktori za trajno rješenje krize. Prije dva dana su i u evropskim gradovima održani protesti po ovom pitanju: dok se u nekima od njih davala podrška migrantima, u drugima, kao u Bratislavi, skandiralo se “bijeloj Slovačkoj“ i protiv (navoden) “islamizacije“. Nekoliko zemalja-članica otvoreno odbijaju da prime kvote koje su im određene unutar EU.
Što se nas ovdje tiče, primjeri Missinija i Zdravkin, i to usred duboke unutrašnje političke i moralne krize, imaju i jednu drugu, ljekovitu dimenziju. Pomažući ljudima raste i nada da nije čovjek čovjeku vuk, a da u teškim vremenima, pored najgoreg, na površini ponekad ispliva i ono najbolje kod ljudi. I u drugim zemljama postoje ovakvi nesebični ljudi, ali ima i ksenofoba i prihvatnih centara nalik na zatvore. Engleski Guardian piše o ljudima koji su se našli u limbu na italijansko-francuskoj granici: neki od njih su prošli sudansku pustinju da bi preživjeli i ratne rizike u Libiji i nemirno more, a sada spavaju pod otvorenim nebom jer francuska policija osujećuje svaki njihov pokušaj da krenu dalje. Ostali su i bez para i bez nade. Reći će neko da je rivijera, makar i na divljoj plaži ipak bolje mjesto od prihvatnog centra u Skopju, ali to je samo goli cinizam.
EU je ona željena krajnja destinacija, ali se njene članice ponašaju kao da ne pripadaju istoj uniji, a i cjelina (sama Unija) nema namjeru da udomi sve one koji uspiju stići do nje. Pitanje solidarnosti je slaba karika kada su u pitanju siromašnije zemlje unutar Unije, ali i ranjive grupe kao što su Romi (sa evropskim državljanstvom), pa je zato teško i pretpostaviti da će se solidarnost pokazati sa nesrećnicima sa trećih konitinenata. Slično Missiniju, bivši francuski diplomata šeta očajnički onom plažom sa napisom oko vrata „J’ai honte“ (Stidim se) i govori kako je nehumano ovo što rade ovim ljudima.
Izvještaji UN ukazuju na strašnu istinu: najrazvijenije i najbogatije zemlje su upravo one koje su i odgovorne za haos, eksploataciju i ratove u zemljama porijekla migranata, а da istovremeno one najviše ignorišu svoju globalnu odgovornost da pruže zaštitu, pa se čak i kriju iza zatvorenih i neprobojnih granica. Generalni sekretat norveškog Savjeta za izbjeglice dodaje da granice ne samo da se zatvaraju, nego se i militarizuju. Više se napora ulaže u progon onih koji krijumčare migrante preko granica, nego za pomoć ljudima u nesreći. (Usput, to sada uveliko radi i makedonska policija).
Kao što Francuska vraća migrante na obale Italije, prema evropskim regulativama, Srbija i Makedonija bi trebale migrante vraćati iz zemalje iz kojih su ušli – Grčka i Bugarska. Iz Brisela je stigla vijest: Unije nema još razrađeni akcioni plan, razmišlja da preko IPA fondova pomogne zemljama tranzita, ali tek od sljedeće jeseni. Ovog ljeta ćemo se morati sami nositi sa sve masovnijim talasima migranata. Ono što će malo ko otvoreno reći je da je EU sremnija da izdvoji novac i da izvrši pritisak na zemlje – kandidate, nego da sama preuzme u ruke sudbinu ovih ljudi. Limbo može postati trajno stanje. U Makedoniji naravno postoje i pokušaju da se prifitira od ove nesreće u samoj političkoj borbi, pa su priče o migrantima ponekad samo način da se zada udarac sadašnjoj vladi.
Migraciski pokreti su odavno prepoznati kao jedna od najznačajnijih slobalnih bezbjednosnih tendencija, što zbog siromaštva, ratova ili klimatskih promjena, pa zbog toga iznenađenost kod nekih je samo dobro prikrivena hipokrizija. Istina je da nam je ono daleko inostranstvo sada došlo na kućni prag: ovo su stvarni likovi ljudi iz zemalja u kojima naše bezbjednosne strukture “demokratizuju“ i ”oslobađaju“, još od 2001. godine u okviru globalnog rata protiv terorizma. Podržavali smo i učestvovali u svim vojnim misijama bez obzira na cijenu u ljudskim životima, a turbo-kapitalizam je naša religija. Dok su ginuli kao kolateralne žrtve, ljudi su bili samo brojke, bez lika i bez imena; nije tada bilo ni protesta, ni suza, ni humanitarne pomoći. Da smo imali savjest, još tada smo trebali protestovati i štrajkovati, a ne sada kada samo gledamo posljedice onoga što smo oduvijek kao država podržavali. Ali evrofili i amerofili nisu nikada pomišljali na tako nešto, jer bitno je bilo ući u NATO i biti na strani naših zapadnih prijatelja, kako su govorili.
Uskoro će se iscrpsti i sredstva i strpljenje i milosrdnost (čast pojedincima i izuzecima), ali talas migranata će se pretvoriti u cunami. Visoki pretstavnih UN za izbjeglice kaže da je svijet u haosu, i dodaje da je “strašno što postoji sve veća nekažnjivost prema onima koji započinju konflikte, а s druge strane tu je i nesposobnost međunarodne zajednice da radi zajedno u sprječavanju ratova i na izgradnji i čuvanju mira.” I papa je porućio da će oni koji se ovako ponašaju prema migrantima odgovarati pred Bogom. Države neće odgovarati ni pred zemaljskim ni pred božjim sudom, to je jasno, a najgore je što odgovornosti neće biti ni kod političkih i vojnih lidera.
U našem malom dijelu svijeta, onda kada će se migranti naći u limbu, zaglavljeni između dvije zemlje EU (Grčke i Mađarske), tek ćemo testirati svoju humanost. U međuvremenu možda bismo mogli malo vježbati na našim međusobnim odnosima, tek da bismo se potsjetili na to da smo svi mi ljudi, bez obzira na političke, etničke i vjerske razlike.
Prevod j autorkin
0 Comments