Piše: Biljana Vankovska

Makedonija, jednom poznata kao „oaza mira“ usred krvavog raspada Jugoslavije, a kasnije (nakon 2001.) i kao „uspješna priča“ međunarodnog statebuildinga, sada je samo provozorijum. Onako kao što na simboličkom nivou spomenici neslavnog „Skopja 2014“ stoje prazni, lišeni suštine i estetike, tako su i državne institucije samo fasade u dvomilionskom Potemkonovom selu. Prije eskalacije posljednje političke krize, moglo se govoriti i elaborirati nadugačko i naširoko o slabim institucijama, o fingiranju vladavine prava, o neslobodi medija, o privatizaciji javne vlasti – i generalno, o još jednoj hibridnoj demokratiji. Takva demokratija sa atributima, a sa autokratskom suštinom, nije uopšte rijetkost na području tzv. zapadnog Balkana.

Ova tekuća kriza koju već nazivaju makedonskim Majdanom je ponovo dovela do involviranja tzv. međunarodne zajednice u njeno rješavanje. Retrospektiva uključivanja EU i SAD u unutrašnje krize pokazuje tendenciju slabljenja autoriteta i kapaciteta da se stvari postave na tragu onoga što je uspostavio proces statebuilding-a nakon 2001. Zato ne začuđuje to što je ovog puta njihovo involviranje postalo katalizator ultimativnog demontiranja Makedonije kao države. Razumije se, to ne znači da se iza ovog posredovanja krije nekakva konspiracija ili namjera da Makedonija prestane postojati; naprotiv, ono što je decenijama bio „lijek“ za slabu državu sada samo pokazuje kontraindikacije takve terapije, koja umjesto izgradnje i jačanje institucija – sada ih de facto razgrađuje.

U smislu teorije Davida Chandlera, oni koji su bili tutori u procesu statebuildinga, zamijenili su demokratizaciju spoljnim institucionalnim inženjeringom. U ovakvim okolnostima, mir je moguć samo bez istinske politike, a uz pomoć raznih ambasadora koji se ponašaju kao gubernatori koji znaju šta je najbolje za narod i kako disciplinovati elite. Po običaju u ovakvim okolnostima, državni kolaps se sada pripisuje lokalcima, koji, eto, nisu kadrni da vode državu. Onaj koji je uspostavio institucije i pravila sada ih može zaobići ili raspustiti, prema imperativu trenutka.

Ako su 2001. pregovori među stranama u sukobu bili vođeni u Ohridu, sada se odvijaju u Strazburgu, Briselu ili u privatnoj rezidenciji ambasadora EU u Skopju. Dileme nema da je format identičan! Na jednom se mjestu skupe pretstavnici četiri najveće stranke (po dvije iz svakog etničkog bloka), garanti dogovorenog su pretstavnici EU i SAD, dok je u ovom slučaju komesar Hahn odigrao ulogu hronično otsutnog predsjednika Ivanova. Rezultat posljednjeg skupa se sveo na ključnu poruku da izlaz iz krize leži u (još jednim prijevremenim) izborima na proljeće 2016, dok će u međuvremenu ( neki tranzicioni period, kako se kaže) institucije biti osposobljene da rade ono zbog čega su i stvorene, a što do sada nisu uspjele postići.

Novinari, pa i dobar dio javnosti, su se fokusirali na ono pojavno, vidljivo, na spektakl i seir: najbrojnije analize su bile one oko toga koji je stranački lider pokazao happy face, čiji je govor tijela pokazivao pobjednički ili luzerski stav dok je komesar Hahn govorio u njihovo ime na konferenciji za novinare. Samo su neki primijetili tragičnu suštinu ovog čina provozorijuma, kao i to da u ovakvom političkom ratu pobjednika ne može biti.

Ono što se nije desilo čak ni one ratne 2001. godine, desilo se sada: parlament je faktički već raspušten, ne pretstavlja nikoga, figurira kao prazna školjka. Eksperti koji ovih dana defiluju ispred TV kamera nisu objasnili da prema makedonskom Ustavu niti jedna druga institucija nema ovlašćenje da raspusti parlament; to mogu učiniti jedino poslanici sami. Osim toga, to je i jedini način da se dođe do raspisivanja prevremenih izbora. Potpisi stranačkih lidera i međunarodnih posrednika su značili derogiranje Ustava, njegovo pretvaranje u toalet papir. Narodni poslanici, oni koji su nosioci narodnog suvereniteta, ne samo da nisu bili ni konsultovani, nego nisu ni reagovali na vijest da je neko u njihovo ime donio odluku da će se „dobrovoljno“ samoraspustiti početkom sledeće godine. I pored toga što je već odavno jasno da je parlament postao samo instrument u rukama izvršne vlasti, a poslanici – poslušnici pred stranačkim liderima, ipak iznenađuje šutnja, čak i ekspertske javnosti.

S pravom, predsjednik Ivanov je pretmet podsmjeha: u početku je „mudro“ ćutao i medijatorsku ulogu prepustio strancima, da bi zatim poslao poruku kojom pozdravlja postignuti sporazum. Što se sudske vlasti tiče, ona je oduvijek bila najslabija karika u sistemu podjele vlasti. Njeno funkcionisanje je oduvijek bilo pod trojnim pritiscima: od strane izvršne vlasti, opozicionih protesta ispred objekata gde su se odvijali procesi, ali i međunarodnih kritika, pa i „crnih lista“. Možda zato niko nije ni primijetio da je Zoranu Zaevu, optuženog za teško krivično djelo protiv države, pasoš bio vraćen po nalog stranih medijatora da bi mogao putovati tamo gdje se pregovara. U tzv. tranzicionom periodu pravičnog suđenja neće biti ni u slučaju „Puč“, ni u slučaju navoda iz političkih bombi: jedni se plaše, a drugima je malo ovakvo sudstvo, pa zahtijevaju Nirnberški ili bar Haški tribunal.

Iza ovog krokija državnog raspada stoji mnogo dublja eksplikacija, ali to je vjerovatno materijal za neki (nebitni) naučni rad sa famoznim impact factor-om. Sublimirano rečeno, projekat međunarodnog state buildinga je kolabirao. Makedonija strada o jatrogene bolesti, izazvane (međunarodnim) medicinskim tretmanom koji je više mario o održavanju stabilnosti i etničkog mira, nego o igradnji kontrolnih demokratskih mehanizama. Sada umjesto ozdravljenja, pacijent polako umire. Da ironija bude veća, u ovom trenutku i sama ljekarska ekipa je izgubila kredibilitet jer od nje se zahtijeva da amputira nositelje vlasti izabrane na izborima.

U vrijeme kada se država modelirala po libanskom modelu power-sharinga, sa korumpiranim i militantnim elitama – reakcija nije ni bilo. Sve, sve, samo da bude mira. Tokom višegodišnjih pritisaka za promjenu imena, bilo je nezamislivo reći „NE“, što zbog stranih aktera, a što zbog opozicije koja bi optuživala da je to nacionalizam. Ali, sada kada je u pitanju borba za vlast, lider opozicije je zauzeo titovski stav i komesaru Hahnu uzviknuo „Ne!“ Odluka da ne otputuje na pregovore u Brisel je bila reakcija na komesarov nastup u Vašingtonu. Pala je odluka: Hahnu se ne može vjerovati, pristrasan je, želi da za istim stolom okupi Hitlera i Jevreje i još da teži kompromisu. Opozicioni novinar optužuje: Hahn je kriv jer ne traži hitno skidanje sa vlasti banditske, nelegitimne, kriminalne i psihopatske vlasti u Makedoniji! Neki su dodali da je komesar bio potkupljen, a bivša predsjednica Helsinškog komiteta poziva na proteste ispred sjedišta EU za smjenu Hahna. (Istini za volju, ovakvih reakcija nije bilo kada je evroposlanik i specijalni izvještač za Makedonuju Richard Howitt poručio vlastima da ne smijeju uhapsiti lidera opozicije jer će u suprotnom on doći da brani dfemokratiju na makedonskim ulicama sa demonstrantima.)

Prilikom posljednje posjete, Hahn je zaista došao sam u misiju, jer je evroposlanike uhvatio makedonski sindrom svađe. Tako, ne samo da se makedonska kriza internacionalizovrala, nego su se i evropske institucije makedonizirale. Šalu na stranu, u ovom trenutku niti Makedonija raspolaže kapacitetom i mudrošću da sama izađe iz duboke državne krize, niti postoji treća strana koja bi uživala povjerenje kod strana u sukobu.

Kao i u svakom drugom konfliktu, pojednostavljena slika insistira na postojanje samo dvije sukobljene strane, ali stvarnost je uvijek daleko složenija. U Makedoniji je javnost podijeljena i po političkoj i po etničkoj liniji, a podjele postoje čak i u antigruevističkom kampu (između pokreta „Građani za Makedoniju“, koji je pod pokroviteljstvom socijaldemokrata, i samoorganizovanog pokreta mladih ljudi pod nazivom „Protestujem“). Aktivisti se ovih dana na sve strana razbacuju teškim riječima i konceptima, pa miješaju autokratiju, despotiju, diktaturu, totalitarizam, neofašizam – sve im to dođe isto; oni iz suprotnog kampa odgovaraju optužbama o izdajnicima, plaćenicima, kanvasovcima, itd. Tu je i albanski pokret „Besa“, koja ruši idilu o bratstvu-jedinstvu i izlazi sa radikalnim etničkim zahtjevima, koji ponovo na kraju vode ka mijenjanju paloma-ustava.

Titoizam kod Zaeva je kratko trajao i izvjesno je da će se pojaviti na briselskim pregovorima 10. juna. Ipak u rukuvu i dalje nosi džoker novih političkih bombi, posebno onih koje bi trebale dovesti do etničku mobilizaciju Albanaca. Bar formalno, Gruevski na svojoj strani ima institucionalne mehanizme (činjenica je da bez glasanja njegovih poslanika u parlamentu ne može doći do prijevremenih izbora). EU izlazi praznih ruku i nečiste savjesti zbog toga što desetak godina drži Makedoniju ni na nebu ni na zemlji zbog problema sa imenom: ona nema više kredibilne šargarepe, nema ni štapa, a čak i ne uživa povjerenje ho­nest bro­ker-a. U zemlji postaju sve glasniji oni koji bi se više kladili na EU „buldožere“ tipa Karla Bildta, Petera Feita ili Victoria (Fuck the EU) Nuland. Ne zna se da li su naivni ili nešto drugo, jer sa takvim posrednicima ni ovaj provozorijum ne može opstati, a demokratska zajednica je moguća onoliko koliko i u Libiji.

Nova Makedonija
Prevod je autorkin