Piše: Biljana Vankovska

Pišem u danima žalosti u Makedoniji, bez potpune informacije o tome da li među poginulima ima i civila. Pucnjava se nastavlja, broj žrtava raste, pa ne zna se ni za koliko ljudi tugujmo. Ostaju mnoge nepoznanice, pitanja bez odgovora o samoj operaciji, a još više o tome kako je za tako kratko vrijeme mogla da se dogodi ovakva drama. Prvih ljudi države nigdje nema, mediji su uglavnom propagandistički i više koriste glasine sa društvenih mreža nego što tragaju za istinom.

Često se prave poređenja sa 2001. godinom: neki vidi mnogo sličnosti, dok drugi tvde da je naučena lekcija i da je upravo ova drama to pokazala. Prijateljica iz Kumanova mi potvrđuje da ako je u predvečerje 2001. ‘mirisalo’ na sukob, ovoga puta je multietničko Kumanovo jedinstveno i građani ne žele novi rat u kome će biti kolateralne žrtve, osiromašeni i unesrećeni.

Dok gledam dvojezične natpise i slike na izvješenim znamenjima (makedonske i albanske), pitam se da li samo mene ovo podsjeća na antiratni skup u Sarajevu, jula 1991. godine, na kome je iskazana želje za zajedničkim životom, sa mnogo emocija i suzama u očima.Pitanje je trenutka kada će neki svat da bude ubijen ili će se to desiti na ulici. Makedoniji zaista nijesu potrebni neprijatelji – dovoljni su oni koji vele da su spremni da rade iz čiste ljubavi. Tako se ginulo i u nekadašnjoj Jugoslaviji – od straha i ljubavi. Incident u Gošincima je od dijela javnosti dočekan s podsmjehom i bio je cinično opisan kao namještaljka od strane vlasti. Sada nikome nije do smijeha, iako teorije zavjere i dalje cvjetaju kao nikada ranije. Ono što je izvjesno je da je unutrašnja kriza u Makedoniji uspješno intenacionalizovana, pa se čuju apeli ne samo iz Bisela i Vašingtona, nego i od „Samoopredjeljenja“ sa Kosova, od nekakvih četnika iz Srbije i braće iz Bugarske.

Reći da ono što se sada događa navješćuje drugu 2001. je rezultat analitičke kratkovidosti. Ovo je mnogo gore, budući da se pred očima pojavljuju scene s početka kvavog raspada Jugoslavije. Opšta društvena i državna erozija, posebno unutar duboko partiziranog policijskog i armijskog sistema, nesposobne strukture, nakon čega slijedi mržnja i gnjev, veoma podsjećaju na preduslove od prije 25 godina, ili tačnije daleko prije toga. Raspadanje jednog društvenog, ekonomskog i bezbjednosnog sistema ne događa se preko noći. Obično je riječ o dugotrajnom procesu erozije, koji je uglavnom tih i nevidljiv sve do momenta eskalacije, tj. do trenutka kada je već kasno da se spriječi najgore. Razlika koju ja vidim je samo u tome što je potencijal za unutarmakedonski konflikt veći od onog međuetničkog i pored renesanse UČK i kumanovske etničke izmiješanosti. Ne sumnjam da će me optužiti da govorim u ime održavanja status kvoa i to baš sada kada se (navodno) rađa novo sunce slobode i kada se čini da se makedonsko društvo mobiliše kao nikada ranije – od honoraraca do plenumaca. Ali i kolaps Jugslavije se desio tačno kada su popustile stege autoritarnog sistema; nama se činilo da su počeli da duvaju novi vjetrovi demokratizacije, a nismo vidjeli da smo na čistini pripremani za bitke sa drugima a ne za vlastito mijenjanje. Kraj Hladnog rata je Jugoslaviju učinio nepotrebnom (kao bafer zonu između dva bloka), „ljepilo“ koje je držalo zemlju na okupu je nestalo, a svi mali političari su željeli da budu Tito umjesto Tita.

Makedonija je danas kvintsencija naspješne tranzicije i glumljene demokratije ( i lažne evropske perspektive), zahvaljujući neodgovornim političkim elitama koje su više vodile računa o tome da privatizuju vlast i da se obogate nego o bilo čemu drugom, ali i zbog konradiktornog međunarodnog stejtbilndinga. Ova dijagnoza treba da bude polazna osnova od koje bi eventualno koraknuli naprijed i očekivali Feniksa. Širi kontekst u kome treba da se desi preporod, na žalost, čine slabe države u susjedstvu i pojava Drugog hladnog rata (sada bez bafer zone). Makedonije je u agoniji, na koljenima, i nisam sigurna da ima kapaciteta za prevladavanje krize. Kada se raspadala Jugoslavija, Balašević je pjevao „svako pleme crta granice, svi bi hteli svoju stranicu (u istoriji)“. Da li mi uopšte zaslužujemo „svoju stranicu“ kada je očuvanje ili osvajanje vlasti vrijedno gaženja po leševima ili kada se negira sve ono što je do sada izgrađeno, pa se očekuje da demokratija nikne iz makedonske Kartagine. Vlada je nalik na noja sa glavom zarivenom duboko u pijesak, a ne vidi da je to živi pijesak i da ne propada sama, nego da sa sobom u potpuni istorijski kolaps povlači sve. Opozicioni lider sebe već vidi kao Mesija. Neki neodgovorni kritičari vlasti su pozdravili scene nasilja na protestu u Skoplju kao početak građanskog rata i uzviknuli su: nema vraćanja nazad, samo je pobjeda pred nama! Bili smo svjedoci scene tokom makedonsko-makedonskih pregovora u Briselu, kad se naši političari rukuju ljubazno sa protivnicima kao da je riječ o diplomatama strane države. Nikako da shvate da su dužni da zajedno traže mjesto za pregovore i izlaz iz krize u zemlji koju pretendju da vode. Kao da je vlada u egzilu, neki novi akteri koji bi hteli da se „faktorizuju“, lome jezik i gađaju se padežima dok šalju poruke makedonskoj javnosti od prestonica susjednih zemalja. Za to vrijeme, neko je uzeo pravdu u svoje ruke, pod izgovorom da ne postoje institucije ili, ako postoje, da su previše uzdržane. Taman prije prolivanja krvi u Kumanovu, počele su se razbijati glave po skopskim ulicama.

Od čitave Makedonije smo napravili Divlje naselje, u kome se najprije ratuje preko beskrupulozne medijske kampanje, laži, poluistina i govora mržnje. Dok istina obuva cipele, laž i strah su već obišli zemlju. Medijski rat se vodi i van granica zemlje: strani mediji prenose laži kao istinu, samo zato što su im lokalni sagovornici prenijeli netačne ili neprovjene informacije. Istina je pva žrtva u svakom ratu, pa i u našem. Kako smo stigli do ovoga ambisa? Tako što smo političkim elitama i njihovim medijskim slugama dali da kreiraju uslove za jedno samoispunjavajuće poročanstvo. Sve prethodne prognoze o mračnim planovima vlasti ili opozicije, najavljivane kao nešto što će se sigurno desiti, stvorile su uslove za paranoju u kojoj niko ne vjerje nikome i u kojoj se svako vidi kao neprijatelj. To je stanje Divljeg naselja, a ne političke zajednice. Sa svakim minulim danom, kao što kaže jedan moj prijatelj, o stanju u Makedoniji je teško i misliti a kamoli tražiti rješenja. I u pravu je. Plašim se da dolaze ne dani, nego godine žalosti, a može biti i upokojavanje Makedonije kao države.

Nova Makedonija
Prevod: Duško Vuković