Piše: Biljana Vankovska
Danas ćemo biti svjedoci scena koje će ostati upamćene i zapisane u nekoj čitanci o istoriji bivše Republike Makedonije: pretstavnici dvije strane u političkom konfliktu pokušavaju da pregovaraju preko facilitatora i to u Briselu. Ovo je izazov i za EU, ali ne i za bivše kolonijalne sile koje su „posredovale“ među posvađanim plemenima i „civilizirale“ ih, milom ili silom.
U novije vreme, EU je stekla ovo iskustvo kroz pregovore između Srbije (Dačića) i Kosova (Tačija), ali u makedonskom slučaju ne radi se o odnosu dvije države, a izostaje i „banalnost etničkog sukoba“. Utoliko teže, rekli bi neki, mada i nivo medijatora (trojica članova Evropskog parlamenta) je niži i bez snage buldožera; s druge strane, i predstavnici strana u konfliktu nisu lideri, nego njihovi bliski suradnici. Najavljeno je da će pretstavnik VMRO-DPMNE biti, ni manje ni više, nego sam ministar spoljnih poslova, što čitavu sliki čini još tragikomičnijom. Umjesto da bude šef diplomatije i brine o odnosima sa drugim zemljama, on će pregovarati sa zemljacima. Cinik bi primijetio da je Makedonija konačno stigla do EU – na jako bizaran način, doduše. Teren je možda adekvatan za ovakve susrete, jer je neutralan, ali ovim činom on definitivno postaje nedostižna destinacija za sve one koji se kunu da žele punopravno članstvo. Pregovori iza zatvorenih vrata imaju i simboličnu poruku: u dogledno vrijeme se ne možemo nadati da će se vrata EU otvoriti makar i malčice, jer smo postali zemlja koja jasno manifestuje institucionalnu insuficijenciju, ali i odsustvo državotvornosti.
Pretstavnici VMRO-DPMNE i SDSM, dvije najveće makedonske stranke, će nekako razgovarati, i to najprije svaka strana sa posrednicima, a onda i svi skupa. Postavlja se pitanje: kako će se razumjeti, mogu li se razumeti i doći do sporazuma?
Nedavno sam bila član komisije za odbranu doktorske teze na temu uloga prevodioca u medijaciji konflikata. Akcent je bio na situacijama u kojima moderatori dolaze iz strane države i ne znaju ni jezik ni kulturu zaraćenih strana. Dok je kandidat izlagao ekspoze nisam se mogla oslobodite asocijacije na današnje stanje u Makedoniji. Strane u sukobu imaju isti maternju jezik, ali se ne razumiju (neće da se razumiju) jer su ukopane u svoje rovove i pucaju sasvim različitom retorikom i narativima o svojoj „pravednoj“ borbi. S druge strani, moderatori će govoriti jezik koji im je zajednički, ne iz lingvističkih razloga, nego zato što pripadaju istoj političkoj kulturi. Pitanje je hoće li uopšte moći razumjeti ove balkanske političare koji, mada plove na Titaniku, ne popuštaju čak ni kada je cijena previsoka. Kod kuće, opet, navijačka groznica ne popušta: za pripadnike svake od strana važnije je da njihovi pretstavnici drže tvrde pozicije, a možda bi za njih najveća pobjeda bila ako se ništa ne dogovore. Stranci rizikuju da budu optuženi: ili za urotu ili zbog neutralnog stava!
Bez obzira na rezultate u javnim kladionicama, na kraju će političari morati doći do nekakvog sporazuma. Najviše zbog toga što su svjesni da ukoliko brod potone, neće imate gdje i kome biti lideri. Moraće se zadovoljiti milionima eura i da postanu obični bogataši u nekoj nedođiji: neki zbog toga što će morati da bježe i da se kriju, a drugi jer neće biti u stanju da održe svoj biznis u propaloj Makedonij.
Naizgled čudno, ali u čitavoj drami najrazumniji lik je Ali Ahmeti, ako se može vjerovati onome što govori (mada razum nalaže da se političarima ne vjeruje, posebno kada moraliziraju). S pravom ukazuje na to da je kriza možda intraetnička, ali da dotiče sve građane, uključujući i one koje on pretstavlja. Na Titaniku nisu samo Makedonci, a kada su oni posvađani do mjere fizičke netrpeljivosti, onda Albanci se mogu pojaviti kao posrednici.
Istorija pokazuje da ma kako se prikazivao, svaki posrednik ulazi i sa vlastitom agendom, i da nikada nije do kraja neutralan i objektivan. Ako antagonizam dvije najveće makedonske stranke gura sve u bezdan, onda nije isklučena ni opcija da Albanci zaključe da u ovoj zemlji nemaju budućnosti. Do sada se govorilo „ne možemo zbog vašeg imena i identiteta da čekamo u nedogled da bi došli do NATO i EU“; sada bi se ta pozicija samo modifikovala. Uostalom, već je stotina hiljada, uglavnom mladih, već napustiulo zemlju da se nikada ne vrati, bez obzira na etničko porijeklo. Oni koji su tu mogu početi razmišljati i u teritorijalnim konstelacijama.
Ma kako se završio makedonsko-makedonski samit u Briselu, razlog za (ne)uspjeh se ne može tražiti kod stranaca. Političke elite su one koje su uspjele da internacionalizuju unutrašnji sukob, odkako su najprije zemlji rasplakali milu majku, za samo četvrt stoljeća samostalnosti. Ako ne žele da budu upamćeni kao posljednji Mohikanci (Makedonci) zemlje koja je prestala da postoji zato što se pokazala nesposobnom da se nosi sa svojom državnošću, onda moraju pod hitno da otpočnu pregovore kod kuće, među sobom, bez ultimatuma i prijetnji. Ovi pregovori moraju uključiti sve političke aktere, ne samo „velike“ stranke, jer njihova je veličina posljedica finansijske moći koju posjeduju (ako ne stranke, onda njihovi lideri i biznis elita bliska njima) ali i izborni sistem koji je tako dobro skrojen da favorizira upravo njih.
Gruevski može otvoriti put ostavkom sa svoje funkcije premijera i tako pokazati istinsku brigu o zemlji, povjerenje u institucije (da one mogu funkcionisati bez pastira) i u građane (za koje tvrdi da ga snažno podupiru). Na sljedećim izborima neka potvrdi svoj uveliko narušeni legitimitet. S druge strane, lider opozicije Zaev mora pod hitno prestati detonirati „bombe” koje zadiru već u temelje državnosti, jer otkrivaju i razgovore koji povrjeđuju ljudsko dostojanstvo (bračnih drugova, pojedinaca koji se slučajno pominju, pa čak i vlastitog djeteta), razgovore stranih diplomata, a eventualno i takve koje bi upućivale na pregovore koji se vode oko imena (što je nacionalni, a ne stranački interes). Takvi razgovori ne samo da nemaju nikakve veze sa „Istinom o Makedoniji“, nego mu se mogu vratiti kao bumerang.
Silaženje Gruevskog s vlasti ne mora biti dramatično (što zavisi i od njega samog), ali mora se imati u vidu i da taj čin ne mora značiti i kraj dosadašnjeg načina vladanja. Tzv. „gruevizam“ je samo viši stadijum tzv. „brankovizma“ (što je evidentno u lokalnim zajednicama koje su u rukama opozicije). Ako je značenje riječi kriza zaista i otvaranje novih mogućnosti, onda je ovo zaista trenutak za nove opcije i za političare bez bagaža, koji će zemlju osloboditi zamke u kojoj je drže sadašnje elite.
Kada političari pregovaraju, ko sa više volje, ko zato što mora, javnost nalazi opravdanja, bez obzira na ovaj ponižavajući briselski format. Ali ovih nedjelja i mjeseci, ne prašta se javna debata među ljudima koji zastupaju suprostavljene pozicije! Govori se da sada nije vrijeme za ovakve debate, jer one legitimiraju i dižu na nivo racionalnog diskursa i stavove neprijatelja. Čini se da ovi jaki intelektualci preferiraju ili da uopšte nema debate i da se dozivamo megafonima po ulicama i trgovima – ili smatraju da se debata mora voditi samo između ljudi koji se slažu između sebe. No, koji se smisao takve debate? S druge strane je ekstrem u kome se organizuje debata koja više liči na gladijatorsku scenu u kojoj se sagovornici otvoreno mrze i vrijeđaju. Tu se postavlja pitanje koji je smisao tzv. debate među sagovornicima koji nemaju posebnog znanja ili ekspertize, a čiji je jedini argument to što su izgubili nerve i ne podnose organski sagovornika?
U svom zanosu borci za slobodu su ponekad opasniji i od političara: jeftinim moraliziranjem i nedoličnim simplifikacijama dovode debate do apsurda, do navodnog sučeljavanja jevreja i nacista. Sloboda govora i uvjerenja je u redu, ali samo ako je ograničena – samo za one koji su protiv režima, a na strani pravde i istine. Svako ko zaista pokušava da uzme u obzir sve okolnosti i aspekte krize postaje „relativizator zla“. Vidim da neki citiraju čak i Šeksipra da bi rekli da će sve biti jednostavno riješeno jednim udarcem noža. Policija misli hara socijalnim mrežama i demonizira neistomišljenike, a dva minuta mržnje su postale svakodnevni ritual. Ostrvljujemo se jedni na druge i hvatamo se za vrat, čak i kada isto mislimo, ali ne pokazujemo jednaki stepen nauzeje; još gore ako neko ukaže i na neke gole činjenice, koje mogu poljuljati utvrđeni narativ. Za to vrijeme političari pregovaraju o našim životima. Opčinjeni vlastitim okršajima, ne vidimo da zavisimo od njihove (ne)milosti i (ne)sposobnosti.
Rješenje je moguće, jer ako nije onda ili politika je prestala biti umijeće mogućeg ili oni nisu političari. Ali, ako se na tom putu ka boljem sistemu i pravičnoj vlasti izgubi individualna sloboda da se misli svojom a ne kolektivnom glavom; ako se ukine pravo da se ne bude dio mase, i ako se za grijeh smatra odbacivanje vulgarnosti i gnjeva u javnom diskursu – pirova će biti ta pobjeda. Režim može pasti, ali mi ćemo ostati isti, ili čak postati i gori ljudi nakon ove agonije. Ako sam nešto naučila od konflikata i ratova u bivšoj Jugoslaviji i od aktivnosti Koalicije za REKOM, to je da se mora razgovarati i pregovarati, čak i sa ljudima koji su imali krv na rukama. A najbolje je pregovarati i razgovarati prije no što se krv prolije.
Prevod je autorkin
0 Comments