Piše: Biljana Vankovska
Kažu da je noć najtamnija pred svitanje. Neki su već vidjeli novo sunce iznad Makedonije (parafraza stihova iz državne himne). Drugi ubjeđuju da se ovdje nikada nije ni smrklo. Apstrahujući ovakve slogane koji više nalikuju izreci o onome što se babi snilo, izlaz iz duboke političke i društvene krize nije na vidiku. Izvjesno je jedino to da je status quo situacija nemoguća na duži rok.
Vladajuća stranka može govoriti šta god hoće i manifestirati moć da disciplinira članstvo, ali legitimitet i legalitet njene pozicije su već ozbiljno uzdrmani. S druge strane, opozicija je uspjela jedino u tome da delegitimiše vlast i da probudi osnovanu sumnju da je mandat dobijen na regularnim izborima. Ipak, dokazi moraju biti verifikovani od strane vještaka u sudskom postupku, i nikako drugačije, i pored poziva raznih “eksperata“ da javnost mora vjerovati u vjerodostojnost onoga što prezentira opozicija. (Ovo je još više potvrđeno otkako je promakao snimak razgovora za koji se tvrdi da je bio „greškom“ pušten u javnost, a u kome se pominje bivši lider opozicije Crvenkovski).
No, delegitimacija vlasti automatski ne znači da je opozicija dobila legitimitet. To što ni ona, ni građanski sektor ne mogu uraditi je da sruše vladu ili da je supstituišu vaninstitucionalno, još manje kada iza političkih bombi manjka osmišljena strategija. Оpoziciju čeka dug put do proglašavanja pobjede. Ona sada nesumnjivo kapitalizira predstavljajući se kao moralni pobjednik i animirajući kritičku javnost, ali na vlast se dolazi samo putem izbora.
Na tzv. „debati“ održanoj u većem koncertnom holu, u atmosferi i po scenariju koje je više nalikovalo klasičnom stranačkom mitingu, lider opozicije Zaev je isporučio i nekoliko zahtjeva, koji su bili dočekani ovacijama. Ali, sve do danas nikome nije nimalo jasnije kako se planira njihovo ostvarenje, i u kom roku. I pored razočarenja dijela javnosti od jačine i sadržaja „bombi“ (posebno zbog sasvim nepotrebnom pominjanju porodice preminulog Tošeta Proeskog, što je urađeno samo da bi se emocionalizirala atmosfera), opozicija i dalje ne mijenja taktiku, očekujući da Gruevski posustane. Ona je možda dobra za mobilizaciju javnosti (uglavnom uspavano članstvo i neopredeljeni), ali realno to ne mijenja ništa, posebno otkako je Gruevski pokazao da može da napuni najveću sportsku halu, kao odgovor na skup socijaldemokrata.
Izlaz iz krize se ne vidi, a nasilna scenarija ne samo da nisu isključena, nego vise kao Damoklov mač iznad zemlje. Interesantno je da je u ovakvim okolnostima Zaev dobio inspiraciju da piše (lošu) haiku poeziju u patriotskom i patetičnom stilu: „Kao Boga vas molim, ne dirajte mi makedonsku žicu jer bih bez nje izgubljen u vremenu tragao za sjemenom, hodeći po žici“. Usput kuje u zvijezde velike patriote koji su mu dali snimljeni materijal (od kojih dvoje je već emigriralo): traži da mu se vjeruje da je motivacija ovih patriota bila ljubav za Makedoniju. Sada je otvoren poziv za patriotima koji su ostali u zemlji, koji bi bili spremni da preuzmu lični rizik, mada za njih nije osigurana radna viza u stranoj državi kao ostalima. Ako se sudi po nedavnom izboru predsjednika Sudskog vijeća u liku čovjeka koji nema ni dana sudskog iskustva u karijeri, nada da će se takvi junaci pojaviti je u sferi nemogućeg.
Praktično, situacija nalikuje agoniji bez kraja, sa dva tabora duboko ukopana u svojim rovovima. Već se i ne krije da se očekuje da u priči uleti Captain America ili neki njemu sličan iz EU… Dok kuraži narod, opozicija ne krije da traži buldožer diplomatiju da riješi krizu. Možda će na taj način Gruevski biti prinuđen da ode (slično kao što je otišao i Ljubčo Georgievski nakon konflikta u 2001.), ali time će Makedonija priznati da nije država i da je spremna da dobrovoljno prihvati protektoratni status. I tako bi konačno dokazala da nije svaki narod dorastao da ima svoju državu.
Kolektivna ostavka vlade je prvi zahtjev opozicije. Mnogi su imali to isto na umu u trenu kada je postalo jasno da je prisluškivanja zaista bilo (bez obzira ko je stajao iza toga), a da sadržaj razgovora upućuje na masovne zloupotrebe države u stranačke i lične ciljeve. Ili kao što se na jednom snimku čuje, sve su radili „institucionalno“ (tj. kroz zloupotrebu institucija). Ovakva „institucionalizacija“ pokazuje da je moć bila privatizovana i da je osnova na koju je nastala metastaza partizacije vlasti. Ako se u stranu ostave pikantni detalji ili (navodna) šokiranost da ministri nisu nešto posebno inteligentni i elokventni ljudi, ostaje zaključak da u državi ne vlada Lex, nego Rex. A ovaj je zaključak nov kao što je podgreijana sarma ili prošlogodišnji snijeg. Masovna partizacija i klijentilizam su sistemski fenomeni, pa zato čak i pad vlade Gruevskog ne mora značiti dramatičnu promjenu, osim, ako se pređe na „denacifikaciju“ i kolektivne čistke na svim nivoima, kao što zagovaraju neki od radikalnijih opozicionih intelektualaca. Ovakim stavom, naravno, izaziva se suprotno: ljudi koji žive od korporacije nazvane VMRO-DPMNE i DUI se plaše da će izgubiti i mrvice od kojih egzistiraju.
Što se ostavke kao instituta tiče, postoji jedna stvar koje mnogu nisu svjesni. To često poručuje i prof. Žarko Puhovski dok se obraća hrvatskoj javnosti. A to je da ostavku od nosioca državne funkcije ne može tražiti niko (osim bliže rodbine, prijatelja ili stranačkih kolega), jer ostavka je ličan, moralni čin. Kako su članovi makedonske vlade već bili nazvani neljudima i krvopijama bez morala, onda je čudno da opozicija traži ostavke. Sasvim je druga stvar zahtjev za smjenom sa funkcije; to je jedino odgovarajuće demokratskoj političkoju kulturi i parlamentarnoj praksi.
Ovakav zahtjev opozicija ne može isporučiti iz nekakve hale iz prostog razloga što je odlučila da bojkotuje parlament – jedino mjesto sa kojeg se takav zahtjev može uputiti kroz interpelaciju ili glasanje o nepovjerenju vladi. Ako se na ovo doda i činjenica (koja je krajnje neuobičajena za parlamentarne sisteme) da se na prošlogodišnjim izborila lider opozicije uopšte nije ni kandidovao za poslanika, situacija postaje još čudnija. Ostavku (ili smjenu) traži neko ko nije dobio legitimitet na izborima (osim na lokalnima, u gradu Strumici, gdje je aktuelni gradonačalnik). Čak i ako nekakvim pritiskom ili intervencijom stranaca stranka odluči da se vrati u parlament, on će ostati vani i moći će djelovati samo posredstvom svojih supartijaca.
U ovakvim okolnostima, ostaju mu samo mitinzi, haiku poezija i moraliziranje (posebno zato što je rekao da ne priznaje sudstvo VMRO-DPMNE). Zauzimanje visoke moralne pozicije, usljed detonacije audio-bombi, izgleda zaista kao hrabar i rizičan korak samožrtve. Čini se, ipak, da je to lakši dio posla, jer daleko čuvanija tajna je ona koja se odnosi na plan spasa Makedonije iz katastrofalno loše pozicije u kojoj se nalazi: i ekonomski, i društveno, politički i u međunarodnim odnosima.
Zahtjev za formiranje prelazne/koncentracione/ekspertske vlade (tremini se upotrebljuju kao sinonimi, pa zato se samo može spekulisati šta tačno želi opozicija) nužno pretpostavlja povratak u parlament i spremnost za dijalog sa „neprijateljem“. U ovom času, dok se još nižu žestoke obostrane optužbe i lične dikvalifikacije, to nije moguće ni zamisliti. Dva ljuta neprijatelja su u takvom okršaju u kome više i ne brinu o tome da brod tone, mada se svako od njih kune da spašava zemlju.
Druga je priča o ljudima koji bi eventualno bili predloženi da budu ministri prelazne vlade, za koje se još sada može reći da će biti „njihovi“, tj. da će svaka strana insistirati na sebi bliskum i provjerenim kadrovima. U čitavom ovom periodu, paradoksalno, upravo su stranački neopredijeljene ličnosti one koje se demoniziraju jer ne zauzimaju stranu. Zato je i teško zamisliti ljude koji drže do vlastitog integriteta, da prihvate ministarske porfelje da bi sanirali havariju koju su izazvali političari, da bi na kraju dana ustupili položaje ljudima sumnjivog kredibiliteta i kapaciteta, samo zato što su političari. Ali, sudeći po činjenici da ovih dana defiluje nevjerovatno veliki broj ljudi kojima riječi kao savjest, moral i ljubav ka domovini ne silaze sa usana, nema opasnosti da se takva vlada ne može formirati. Samo ako se zavađene strane odluče za mirna sredstva za izlazak iz krize i sagledaju realno svoje pozicije.
Prevod je autorkin
0 Comments