Piše: Biljana Vankovska

NESUMNJIVO, Makedonija se nalazi usred jedne od najdubljih kriza u svojoj nedavnoj istoriji. Ne samo legitimitet, nego i sam legalitet vlasti je ozbiljno doveden u pitanje. Još gore, institucije su prestale biti mjesto rješavanja političkog konflikta, koji je namjerno premješten u javnu arenu. Kao odgovor na audio-snimke koje prezentira opozicija nižu se pres-konferencije i “porodične fotografije“ vlasti, koja želi održati privid normalnosti. Medijski obračun je u punom zaletu.

Mada je skoro nemoguće negirati vjerodostojnost snimaka koji upućuju na zloupotrebe, manipulacije i arbitrernost vlasti, ipak postoji nešto nadrealno u čitavom političkom spektaklu koji stvara opozicija tempiranim aktiviranjem „bombi“. Kao i obične sapunske serije, tako i ovu političku karakteristiše neizvjesnost; praćenje nekoliko glavnih likova i njihovih sudbina/karaktera (mada ovdje igraju samo negativci), a narativ je sasvim otvoren i podložan preokretima. Svaka epizoda završava dramatičnom najavom sljedeće. I ova tekuća u Makedoniji se očito vodi veoma pažljivo, tako da bi potrajala i izazvala što veće efekte, ne toliko po stvarnost i stanje stvari (jer opozicija ne isporučuje zahtjeve, a i ne prezentira plan za izlaza iz krize), koliko na emocije i stavove gledalaca. Dvoje (ko)režisera djeluju u paralelnim svjetovima, prezentiraju materijale za paralelne publike – svi su ostali u klinču, bez prave mogućnosti da postavljaju pitanja ili traže odgovore!

Lider opozicije Zaev traži strpljenje do posljednjeg zapleta i katarze, koja će, vjerovatno, biti u vidu nekakvog novog okvirnog sporazuma i prelazne/tehničke vlade, do novih izbora. Gruevski tvrdoglavo odbija da vidi da bi kolektivna ostavka vlade sada bila slamčica spasa ne samo za njegovu stranku, nego i za politički pluralizam, pa i samu državnost zemlje koja sve više klizi ka protektoratu ili građanskom sukobu.

Opozicija je preuzela ofanzivu, pa se sada postavlja pitanje kako će upravljati očekivanjima od nje. Na osnovu novinarskih pitanja može se zaključiti da je „letvica“ podignuta previsoko: svaka se prethodna „bomba“ čini slabijom, a od svake naredne se očekuje da bude strašnija. Otuda i pitanja, da li je bilo likvidacija i atentata. Kao pravi zavisnik, veliki dio javnosti traži sve jaču dozu. Opšta slika nalikuje Armagedonu, finalnoj bitci između (apsolutnog) Dobra i (apsolutnog) Zla, a svaka strana sebe prezentira kao oličenje svega dobrog. Target je elektorat, a posebno tiha većina koja ne izlazi na izbore i koja je odavno izgubila povjerenje u bipolarni stranačko-etnički poredak.

„Doktrinom šoka“, ustvari, vodi se predizborna kampanja, ali ona može sasvim dobro poslužiti da bi se riješila pitanja koja u drugim okolnostima javnost ne bi nikako prihvatila (kao, pitanje imena, recimo). Period pozicioniranja, zauzimanja boljih pozicija u borbi, a u susret “mirovnih ugovora”, je obično najbrutalniji i najkrvaviji. Оvaj okršaj svakako nije oružani, ali u političkoj borbi, ide se na antagoniziranje i diobe, a ne na normalizaciju. Dokaz toga je porast govora mržnje i netrpeljivosti prema Drugome: „ko nije s nama, taj mora da je protiv nas“ je jezik diferencijacije i ukazuje na beskompromisnost.

Kao i nakon svakog drugog „elektrošoka“ (da upotrebim analigiju Naomi Klein), ljudi postaju sve nesigurniji i dezorientisaniji. U duboko partiziranoj zemlji dešava se krah sistema, a stotine hiljada ljudi su zabrinuti za svoje sudbine, posebno od kada su u javnosti sve glasniji zahtjevi da se pripadnicima vladajuće stranke, od centralnog do lokalnog nivoa, zabrani učešće u politicu u narednih 30 godina! Оnako, bez suđenja, bez ičega, po kratkom postupku, jer svi članovi stranke postaju nosioci kolektivne krivice i zato što se društvo treba „pročistiti“.

Riječi ove kolumne će sada, po svoj prilici, biti tumačene kao relativizacija zla od strane “intelektualke neutralke” (kako me naziva kolega Frčkoski, nekadašnji ministar policije koji je prošao kroz lustraciju). Оno što se dešava ovih dana i nedjelja se lako može objasniti konceptom „lika neprijatelja“ (image of the enemy). Dovoljno je da se on dehumanizuje i onda sva sredstva za obračun s njim postaju ne samo dopuštena, nego i moralno opravdana! Ovim konceptom dobro vladaju obje strane, mada svaka na svoj način.

Na startu kampanje, na dan prije deaktiviranja prve „bombe“, na svom Facebook profilu, lider opozicije je postovao tekst pjesme Bore Čorbe „Pogledaj dom svoj anđele“. Malo njih je razumjelo posebno posljednje stihove: „ Usliši molitve, anđjele, dabogda pocrkali dušmani, pa budi anđeo osvete, neka na svojoj koži osete šta znači beda, strah, i bol!” Nekoliko dana kasnije Zaev je napisao: „Navijajte za nas, zato što se iskreno i časno borimo za slobodu. Pomozite, jer se radi o slobodi svih i o našoj domovini. Navijajte i pomozite, jer lijepo je biti na strani pobjednika. Pobijediće Istina o Makedoniji!“

Akumulirana frustracija je i osnovana i razumljiva, a suočavanje sa istinom (uz smjenu jedne neodgovorne vlasti) je nužnost. No, problem nastaje u trenu kada se ta istina (sa velikim I) veže isključivo sa „Istinom Zaeva“ nasuprot „istini Gruevskog“. Hvatanje strane u borbi za istinu, uz nepoznavanje svih činjenica, je zahtjev za kapitulaciju kritičkog uma i za prihvatanje svega što jedna strana servira za onu drugu. Navijanje u trenucima kada je svaki pristojni građanin duboko zabrinut i potresen onim što vidi/čuje, ne samo da je neukusno, nego je i nedolično. А navijanje i ovacije (uz zvižduke) su redovni u stranačkom štabu u vrijeme emitovanje snimaka, što je znak neke bizarne (zlu)radosti u suočavanju sa nacionalnom bijedom.

Efekti „bombi“ su nesumnjivi, ali ne uvijek i obećavajući kada se radi o svijetloj budućnosti. Socijaldemokrati mogu uspjeti u ovoj borbi, ali pred svima će i dalje stajati dugi period podizanja institucija iz pepela i društvena rehabilitacija. Od ućutanog i apatičnog društva, Makedonija se iz dana u dan pretvara u društvo u kome se mrzi i isključuje. Mladi kolega sa fakulteta u svom zanosu piše: „jebo vas neutralni pacifizam“. Ali ima i mnogo gorih stvari koje se čuju/pišu: „smrt, snajper za vas, sadisti, psihopate, krvopije, krvnici, neljudi“. To je retorika boraca za slobodu, ali to je i druga strana novčića u potrazi za Istinom o Makedoniji. Pri samoj najavi nove „bombe“, i na jutarnje pitanje „Spremni?“, vide se ljudi kako se dižu na prste od uzbuđenja. Onda nakon preslušavanja audio-zapisa, dolazi do kolektivne katarze u vidu mučnine… Pritome se, nerijetko, glumi ludilo, amnezija, zaboravljaju se činjenice i o drugima, ali i o sebi. Istina je, kao i uvije,k višeslojna i kompleksna, i ne odnosi se (samo) na političku elitu, nego i na nisku političku kulturu i na druge društvene faktore.

Politički amok od makedonskih građana čini aktere u pozorištu: svakome je dodijeljena uloga, bez obzira na to da li je svjestan toga ili ne, da li želi ili ne. I u ovom primjeru pozorišta okrutnosti oni nisu samo publika, nego i učesnici od kojih se traži da osjete bol, zlo, stradanje…, simbolizam a ne (samo) snagu riječi… Оbjektivnost i neutralnost su zvanično protjerani i osuđeni. Umjesto carpe diem, važeće geslo je „odaberi stranu, inače…!“ U ovakvim uslovima, zahtjev za formiranje prelazne/tehničke/ekspertske vlade zvuči kao naučna fantastika ili licemerna ideja. Onaj koji pretenduje da bude pravi državnik i barjaktar slobode mora biti više Mendela, nego anđeo osvete. To isto se odnosi i na njegove suborce. Makedonija se može preporoditi samo ako iza sebe ostavi sve forme jednoumlja ili „narodnog fronta“, a bude demokratija u kojoj su sve političke boje dobrodošle i legitimne. Uključujući i pravo da se ne navija u političkim okršajima, jer svakoj demokratskoj vlasti je neophodna nezavisna i kritička svijest.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin