Piše: Biljana Vankovska

I bez skupih reklama, Makedonija je ponovo dospjela na naslovnim stranicama svjetkih medija, a vlada Gruevskog stavljena u kontekst Štazija ili Orvela. Moje je mišljenje da se malom diktatoru pripisuju prevelike moći (inače kako razumjeti debakl koji doživljava i nesnalažljivost u čitavoj aferi prisluškivanja). Ovo je posebno tačno u odnosu na najave da makedonske tajne službe nisu prisluškivale samo svoje građane (navodno, njih 26.000, mada i sam lider opozicije stidljivo već kazuje da je to samo ukupan broj ljudi čiji su razgovori snimljeni indirektno, a da nisi bili target službi).

Opozicija tvrdi da ima dokaze da je bilo prisluškivano najmanje šest ambasada moćnih država. Da je o ovome bio obaviješten od strane Zaeva tvrdi za sada italijanski ambasador. No, interesantno je što u TV prilozima uz ovu najavu redovno ide slika ambasade SAD. Ako se ovo pokaže istinitim, onda bi ostavke trebale padati i u ovim državama koje nisu uspjele zaštititi svoje ambasadore od neovlašćenog prisluškivanja službi jedne banana-republike. A svi oni koji ne vjeruju da je Makedonija prava država, sada bi se možda preispitali: jer, pomisliće čovjek da su službe ponekad radile i nešto za državu, osim za vladajuću stranki u njenog lidera.

Šalu na stranu, u ovom trenutku najmanje je poželjno stavljati fokus na nacionalnu bezbjednost i atak na državu, što je i teza podržavalaca režima. Daleko važnije pitanje je ono koje se odnosi na ljudska prava, koja su postala novčić za potkusurivanje i međustranačkom obračunu. Pitanje zloupotrebe vlasti treba postaviti upravo u kontekstu povreda ljudskih prava, ali neselektivno i bez obzira na stranačke konstelacije. (Ne)demokratska kontrola bezbjednosnih službi ostaje visoko na agendi rekonstrukcije čitavog državnog aparata, koji se odmetnuo od (ako je ikada i bio u okviru) demokratskih standarda. Do tog trenutka očito je da će proći dugo vremena.

Trenutno, makedonski građani su postali zavisnici od političkog sapunskog serijala. Niko se ne može prihvatiti pravog posla, jer je u stalnom isčekivanju: hoće li danas biti „bombe“? Koga će ona sada povrijediti, šta će otkriti? Hoće li premijer odgovoriti vanrednom pres-konferencijom ili će se ići preko anonimnog curenja informacija? Šta je smislila vlast u svoju odbranu i po koju je cjenu spremna da se brani? Malo ko razmišlja o sanaciji porušenog, o kolateralnim žrtvama, i najmanje od svega je jasno: ima li lider opozicije plan za islazak iz krize? Za sada i jedni i drugi traže strpljenje, s tim što je vlast tvrdoglava u stavu da se neće pomaći, a što lider opozicije prati plan svoje PR službe u podgrijavanju javnog mnjenja za koje pretpostavlja da će na kraju „na nogama dočekati“ kraj serijala.

Jedna od najvažnijih tema koja se nameće je pravo na privatnost i način na koji se ono tumači od strane zaraćenih strana. Još kada je bila objavljena fantastična brojka od 26.000 prisluškivanih, poznati novinar opozicije (koji odavno ne krije da je uhvatio stranu i da mu je novinarstvo samo način poliitičkog djelovanja) počeo se rugati, pa je javno rekao da se oni kao što sam ja nadaju da su na listi prisluškivanih, ali da to nisu. Kada sam odgovorila da sada vjerovatno treba da odahnem jer on važi za jednog od bolje obaviještenijih novinara iz stranačkog štaba, odreagovao je tako da me je u kolumni poslao u mentalnu instituciju. Tako sam nekako i lično osjetila efekte procesa diferencijacije na podobne i nepodobne, na prisluškivane od onih koji nisu dostojni za to (što ih automatski stavlja u tabor vlasti, pa zato nisu ni žrtve ni heroji). U međuvremenu, sve više „dobro obaviještenih“ analitičara, profesora i novinara već govori o tome šta slijedi i koja je to „bomba“ na redu. To pokazuje da je lider opozicije govorio očitu neistinu kada je tvrdio da je on sam jedini koji zna sadržaj audio-snimaka, SMS i e-mail poruka.

Tretman prava na privatnost, nažalost, ostaje na marginama političke drame. Tome su doprinijeli upravo novinari za koje sme čuli da su bili žrtve. Njihove reakcije su bile glasne i jednodušne: svi su bili zgroženi. Ubrzo su se ipak pojavile male nijanse. Jedni su govorili da su ponosni na to da ih je režim pratio jer su bili kritički nastrojeni, dok su drugi pokazali da su ljudska bića i da se osjećaju razgoličeno, pa i da im je intima silovana. Treći su odlučili da uopšte ne otvaraju papire koji su im bili uručeni da bi sebe poštedjeli stresa. Samo je nekolicina primijetila apsurdno stanje u kome su se našli (ne samo oni, nego i svi koju su obuhvaćeni prisluškivanjem): dio njihovog ličnog života je sada u rukama najvećih političkih stranaka. Od onih na vlasti možete tražiti odgovornost, krivičnu odgovornost, da ih tužite – ali šta uraditi u odnosu na demokratsku opoziciju, osim da im vjerujete na časnu riječ? Najžalosnije je to što su se upravo neki novinari rugali kolegama koji nisu žrtve, a za koje svi znamo da su najprofesionalnije obavljali svoj posao (od TV Telme, do velikog broja reportera iz manjih gradova i onih u manjim medijima). Bilo je čak i osvetničkih narudžbi upućenih opoziciji, da objavi razgovore onih novinara koju su u ova dramatična vremena viđeni kao „neutralci“.

Najveće razočarenje je ipak bio predsjednik Udruženja novinara Makedonije, koji je na pitanje novinara (iz provladinog medijuma) u vezi mogućnosti zloupotrebe materijala od strane opozicije u budućnosti, odgovorio u mačo stilu: „Аko ste vi čisti, nemate razloga da se bojiti bilo koga… A ako imate švalerku, razgovaraćete sa svojom djevojkom ili suprugom.“

Ostavimo po strani neozbiljnost i cinizam, kojima se, ustvari, devalvirala strašna dimenzija prisluškivanja, ali ostaje činjenica da je odgovor bio u duhu onoga što govori svaka vlast koja prati građane (survelliance state), uključujući i SAD. U novije vrijeme i nedržavni akteri, pa čak i kompanije koje prate komunikaciju svojih zaposlenih (British Airways je poslednji slučaj) služe se istim opravdanjima. Visoki pretstavnik Google-a je prije neku godinu izjavio da svako ko je zabrinut da bi neko možda vidio ono što radi kada je sam, možda bi trebao prestati da čini to. Tako, privatnost se svodi na nemoralne aktivnosti koje se kriju u intimnoj sferi. Neuobičajeno je kada ovo isto kažu novinari.

Redukcija privatnosti samo na našu „tamnu stranu“ je nasrtaj na svakoga ko se protivi upadima izvana i način da se uspostavi prezumpcija krivice/grijeha. Naser Selmani, kao pravednik (a vjerovatno i kao vjeran suprug) izgleda da ne zna onu izreku da mirna savjest obično indicira loše pamćenje. Оnaj koji tvrdi da ima savršeno čistu savjest je vjerovatno čovjek koji je svoju savjest stavio pod takvu kontrolu da ju je već ućutkao ili izgubio.

Ljudi su društevna bića, pa imaju potrebu da razmijene misli i osjećaje s drugim ljudima. Kao rezultat otuđenja, to se danas čini čak i sa nepoznatima na socijalnim mrežama. Ipak, za čovjekovu slobodu je od esencijalnog značaja očuvanje intime, mogućnosti da čovjek bude oslobođen od svih nametnutih normi, društvenih konvencija, od očiju i ušiju drugih. Stara izreka kaže homo sum, humani nihil a me alienum puto. Ali, ovdje nije riječ o tome da li su novinari i ostali (bez)grešna bića, nego o povredi prava na privatnost od strane vlasti ili zbog njenog propusta da zaštiti građane. Kao da je to samo po sebi malo, pa sada tim materijalima (u ogromnom obimu, kako se tvrdi) raspolažu i oni koji bi hteli da postanu vlast. No, neki su probirljivi, izgleda – zgroženi kada im to radi država, ali nemaju ništa kriti od opozicije jer se osećaju čistima!

Оdgovornost i krivica za prisluškivanje leži kod onih koji su to činili nezakonitim putem, zloupotrebom ovlašćenja, i to za političke ili neke druge ciljeve. To ne amnestira i one druge koji sada posjeduju te materijale, jer i od njih se mora zahtijevati visok stepen odgovornosti i savjesnosti. O ljudima koji su pribavili taj materijal ne zna se ništa osim onoga što tvrdi opozicija: da se radi o zaposlenima u policiji i da su to ljudi koji toliko vole svoju zemlju da su odlučili da pomognu opoziciji da objavi materijale i tako javno osramoti vlast. Novinari imaju posebnu, jako važnu ulogu u društvu, a ponekad su u poziciji da štite identitet svojih izvora, što je ustavno garantovano pravo. No, čak i oni ne smiju zaboraviti da nemaju prava od nikoga, pa i od kolega, da traže da njihova intima bude žrtvovana na oltaru „Istine o Makedoniji“. Jer, opoziciona stranka je samo neko ko se sprema da bude vlast – i ništa više od toga.

Nova Makedonija

Prevod je autorskin