Piše: Biljana Vankovska
Poznati stih iz “Hamleta“ bi se ovih dana, nakon svih otkrovenja u vezi afere prisluškivanja, mogao prevesti kao “ima li nečeg zdravog u državi makedonskoj?“ Kada je prije nešto duže od godinu dana profesor Žarko Puhovski izjavio da su BiH i Makedonija države koje i nisu prave države, to je bilo dočekano sa zgražanjem i ljutnjom od strane najviših makedonskih državnih funkcionera. Evo što je tom prilikom još izjavio Puhovski: “Po mom mišljenju, BiH ima paralelu s Makedonijom. To su dvije postjugoslovenske države koje zapravo nisu države. BiH je neka vrsta protektorata, Makedonija je neka vrsta nejasno raspadnute države koja se nije ni sastavila da bi se raspala.“
Ali, ono što ni Puhovski, ni ostali makedonski posmatrači nisu mogli znati jeste ono što nadilazi sferu međuetničkih odnosa, a što se razgolitilo posljednjih nekoliko nedjelja. Naime, u vrijeme “bombojavljenija“, čini se da se raspada čitava konstrukcija državnosti kao kula od karata, prije svega institucije i pravni poredak! Оvo mora biti iznenađenje za sve one koji su stalno u fokusu imali ono što se dešava na planu međuetničkih dioba. Mada su mnogu bili svjesni da je dobar dio incidenata i tučnjava sa etničkim predznakom bio inspirisan upravo od onih koji su sačinjavali vladajuću koaliciju, ipak, nekakvom inercijom (Balkan je ovo pobogu!) Ahilovu petu su nalazili u nezaliječenim ranama od konflikta iz 2001. godine i u sistemu power-sharing-a koji je trebao biti lijek za podijeljeno društvo, a po receptu međunarodne zajednice.
Ja i nadalje smatram da je taj konsocijaciski model pomogao u stvaranju vještačke države u kojoj su etnički lideri krojili teritorije i sudbine, a dijelili i privatizovali vlast. Ipak, korijen današnje sveopšte društvene krize bi se morao tražiti daleko ranije, još u vrijeme stvaranja nezavisne države u 1991. godini.
Posmatrajući reakcije u javnosti nakon objavljivanja audio snimaka na kojima su čuje kako se vlast praktikovala od strane vladinih ministara i u odnosu na sudstvo i na medije, čudno je vidjeti da je uticaj tzv. bombi najveći kod onih koji su, po prirodi stvari, bili najžešći kritičari režima Gruevskog. Upravo od opozicionara, u horu, dolaze izjave o tome da su zgroženi, da im se povraća, da im se prevrće utroba, i to od svega onoga što su trebali odavno znati, a što su uostalom i govorili. Čini se, ipak, da je sada pritisak na širu javnost, jer postaje politički korektno da takvo isto zgražanje javno pokažu svi oni koji se iole smatraju dijelom intelektualne elite. To da Makedonija nema institucija, da su one samo prazna fasada, to je javna tajna za većinu građana.
Evo, već skoro četvrt vijeka kako svaka elita/vlasta/vladajuća stranka prisvaja državu i njene resurse kao izborni plijen. Partitikotratija i klijentelizam su zavladale svim porama društvenog života, što je dovelo do unutrašnje erozije države i državnih funkcija shvaćenih kao res publica. А 25 godina je sasvim dovoljan period da bi se gladne i beskrupulozne elite usavršile u otimačini, u načinu osvajanja i održavanja na vlasti, uključujući i eliminaciju političkih protivnika. Jedan opoziciski kolumnista traži spas kod “šumara“ (kod međunarodne zajednice), koja bi, po njemu, trebala biti ključni faktor za “jednu novu tranziciju koja nam predstoji – od autokratije, natrag ka funkcionalnoj demokratiji“. Pomislio bi neko da smo zaista nekada imali funkcionalnu demokratiju, čudo jedno! To je ono odsustvo dijalektičkog pogleda na stvari uz nekakvu skoro religioznu vjeru u “šumara“ i u stranačke priče o njihovoj slavnoj prošlosti i o tome da je demokratija vladala kada su oni bili na vlasti.
Da se razumijemo, ovdje nema anđela i demona, nevinih nema – svako je doprinio ovakvom truležu države, za koju smo znali da se raspada po načinu i (ne)kvalitetu života, i to najviše kod najranjivijih grupa. Da, Makedonija je klijentelistička država, građani su uplašeni, disciplinovani, imaju osjećaj impotentnosti i sasvim su zavisni od vlasti (države hraniteljice), koja im baca mrvice da bi preživjeli. I tako su bili dresirani godinama, i od jednih i od drugih. To je prije nekoliko godina slikovito objasnio stečajac ispred medija: tačno je, mi smo kao psi spremni da ližemo ruku skakoga ko nam baci kost ili je bar obeća u izbornoj kampanji. Vlast korumpira, a apsolitna vlast korumpira apsolutno; to je politička dijagnoza današnje Makedonije. Bez kontrolnih mehanizama, bez opozicije, vlast je premašila sve granice prava i morala. Saglasno sindromu kuvane žabe, i nenormalne stvari su bile prihvaćane kao normalne, a sve je manje ljudi spremnih da se bore da izađu iz kazana u kojem se kuvaju. Oni koji su uspjeli, uradili su to s pasošem u rukama.
Kada svojim kćerima (koje se nalaze u toj grupi koja je napustila zemlju da se ne vrate) pričam o dešavanjima one mi kažu: “Аli, mama, ne kazuješ nam ništa novo! Sve što se tebi čini da je neka nova drama, mi smo odavno čule od tebe, ali u drugoj verziji!“ Mi se ustvari vrtimo u krug!
Oni koji ovih dana sprovode hajke i traže “neutralce“ (love ih kao kapitalce) su zato samo loši glumci i veliki licemjeri kada tvrde da su iznenađeni i zgroženi od sadržaja audio-snimaka koje prezentira opozicija. Oprostite mi što ne mogu biti šokirana nečim što je stvarnost koju živimo, koju analiziramo, elaboriramo u naučnim radovime, a sve je još i zapisano u svim mogućim međunarodnim izvještajima.
Objavljivanjem snimaka telefonskih razgovora između vladinih funkcionera, novinara, biznismena itd, Zaev nam nije otvorio oči, nego je samo dodao ton onome što nismo htjeli da vidimo zdravim očima ili što smo gledali selektivno. Pitam se zašto mu je toliko vremena trebalo (treća “bomba“) da bi obznanio istinu o Ljubetu Boškovskom, čovjeku koji je još u zatvoru? Po kom kriterijumu odlučuje koja je bombica dobra za zagrijavanje, a koja će biti ona završna za katarzu? I zašto se sve ovo odvija u tako dugačkom periodu (prognoza je da će ovo trajati najmanje još mjesec dana)? Da li je ovo (neuobičajena) predizborna kampanja ili zaista bitka za istinu? Čak i visoki funkcionari opozicione SDSM pišu na FB da im je dosta i da je sve već jasno.
Dakle, u redu, sada su svi čuli i shvatili s kim to imamo posla i ko nam vodi živote, ali postoji li plan za period kada se sva municija ispuca? Ili se očekuje spontano dešavanje naroda? Оpozicioni ideolozi zagovaraju rušenje svega naokolo, do temelja, kao Kartaginu, da bi se osigurao clean start. Svako ko u ovom trenutku pregovara s vladom (kao, na primjer, studenti i profesori u vezi zakona o visokom obrazovanju) su ili glupi ili izdajice i vladini poltroni. Оno što zaista stvara osjećaj gađenja (kod neutralaca) je spremnost navodnih demokrata da ne poštede nikoga, pa posežu čak i na supruge i djecu “sadista na vlasti“. Kažu da cilj opravdava sredstva, a da se sa “оvima“ ne može drugačije. Traži se Nirnberg, i još mnogo toga.
Nikada nisam imala dilemu da ova vlast mora otići (uostalom, nikada nisam ni glasala za njih). Ali pitanje je bilo i ostalo: kako? Da su imali dva prsta čistog obraza do sada bi već podnijeli kolektivnu ostavku ili bi zatražili povjerenje od građana na izborima. Umjesto toga, oficijelna vlast ćuti, a u pozadini se stvaraju udruženja u duhu ONO i DSZ, huškaju i uzvraćaju snimcima na paradržavnim medijskim kanalima. U ovoj bizarnoj javnoj lustraciji koja se odvija in real time, uživo, u septičku jamu bombe bacaju (i bacaće) i jedni i drugi, pa tako niko se neće moći osloboditi smrada truleži još dugo vremena. Pišem na dan vjerskog praznika Pročka, i mada nisam vjernik, vidim da se ovde sprema Sudnji dan, da su se vjera i politika već pomiješale, pa ljudi zamišljaju da su božjom voljom postali sudije; a pravni ishod (kroz sudstvo i institucije) je već u sferi nemogućeg, kako kaže i Zaev i mnogi drugi. Zapisi će biti dio raznih ličnih arhiva i čuvaće se na stikovima i hard-diskovima, pa će ova bitka trajati bespoštedno, kao što je bila i u prošlosti.
Prijateljica me je podsjetila na riječi velikog pisca Petre M. Andreevskog: “Ne znam ko je to učinio, ali bilo je učinjeno tako da svako odabere po jednu stranu u životu. Ustvari, tu stranu je drugi odabirao, ali svi smo je onda počeli voljeti kao da je vlastiti izbor. I jedni stoje na jednoj strani, a drugi stoje na drugoj. I ne znaš ko stoji na pogrešnoj strani. A i ne znaš zašto svi misle da su na onoj pravoj. I gledaju se tako svi sa svoje strane, gledaju. I mrze se mržnjom koju imaju i prema sebi. I tako zavide jedni drugima, preziru se i kleveću. Ili se možda vole?“
Prevod je autorkin
0 Comments