Karl Marks je rekao nešto kao (koliko se sjećam): „Religija je opijum za narod“.

Mi u Crnoj Gori, se opet, kao, pomamismo za vjerom i vjerama (a iskrene i prave vjernike bih na prste mogao prebrojati), oko toga se bijemo čak: što na forumima, što stvarno, a u stvari politika, i to naša-govnava politika (nemam bolji izraz) je naša prava i jedina vjera, opijum našeg naroda.

Pao sam u životne, porodične i materijalne neprilike poslije relativnog izobilja, počeo da se plašim da neću imati dovoljno novca čak ni da prehranim svoje dvoje djece, te sam poslije posla, „konsultujući„ internet, počeo da okopavam i sadim malu baštu iza kuće u centru grada – baštu od oko 150 kvadratnih metara. Onako nenaviknut i neznaven na lopatu, okopavanje, sađenje, a uz sve to dosta deprimiran nakon svih ružnih događanja u mom ličnom i porodičnom životu u poslednjih nekoliko godina, zvoni mi telefon:

Jesi li ti Zippe, jesi li to na jezeru , jedriš li, pita me jedna poznata javna ličnost.

Ne, nego sam evo sav u znoju, ruke su mi žuljave, okopavam i sadim baštu – odgovaram.

Ahahaha (smije se). Htio bih da se sa tobom čuje taj i taj (bivši istaknuti političar, suverenista od 90-te kojeg cijenim, ali sa kojim sam imao par javnih duela u drugoj polovini  90-tih).

Dok on preuzima vezu, kroz glavu mi prostruja misao-pitanje: „Odakle on da me zove, poslije ovoliko vremena da me se sjeti, a nikada me nije zvao telefonom?“.

E zdravo, kako si…. Nemoj na „Vi“, molim te, pa mi se znamo još od vremena kada smo bili šaka jada… Poslije kratkog uvoda mi kaže: „Miodrag Lekić bi htjeo da se čuje sa tobom, evo ga tu pored mene“.

Kako ste gospodine Šarkiću, već duže čitam i pratim vaš blog, dopadaju mi se vaši stavovi…

I tako je sve počelo, ostalo manje-više znate. Uglavnom: od iz nužde poljoprivrednika – kojom se ni ja ni porodica nikada nijesmo bavili, postadoh političar visokog ranga. Umalo. 🙂

Nekih mjesec dana sam učestvovao u kampanji pred lokalne izbore, govorio na par tribina i završnom mitingu, iako se od mitinga ježim-podsjećaju me na 90-te, pogotovo kada jedan od čelnika DF-a počne da urla i busa se u prsa, junačka.

Odjednom, ja, koji sam niko i ništa, postajem neko važan. Poslije tribina na kojim sam učestvovao prilaze mi razne face „oduševljene“ mojim izlaganjem, postavljaju razna, nerijetko nesuvisla i glupa pitanja. Moram da ih sa pažnjom slušam, klimam glavom, objašnjavam – jer sam sad političar! Ja,čija je faca uvijek nervozna sad treba i moram da se osmjehujem, objašnjavam, budem uvijek fin i predusretljiv. Napor – napor – napor. Napor koji na trenutke jako prija, jer sam i sam bio ponekad počeo umišljati da sam sad neko, neko drugi a ne onaj od juče, neko mudo.

Počinju mi se telefonom javljati neki poznanici koje godinama nijesam sreo ni čuo, par od njih koji su postali „paraši“ me zovu da dođem u njihove „strašne“ vikendice. Poslije dužeg vremena imam priliku da kao što sam nekad počesto radio, ručam u mom raju – na Adi-Bojani: „kad ćemo da platim ribu na Adi“ – zovu me i pitaju.

Nekoliko prijatelja i poznanika me već „kapariše“ da, ako pobjedimo, zaposlim ovoga, onoga…

Ne mogu da dođem sebi.

Počinje lažna i lažno konstituisana Skupština Glavnog grada – verifikovanjem mandata, i kraj. Poslije toga tri mjeseca se ne radi ništa, traju lažni i farsični pregovori, a plata ide – 150.00 eurića. Tačno da preživim. Malo li je?

Na tržnici, u kafićima, prodavnicima – ljudi me prepoznaju, svi su ljubazni sa mnom, pitaju me ponešto tek da bi započeli razgovor. Ljepota (poroka) – opijum – legalizovana droga.

Na drugoj sjednici, poslije tri mjeseca nerada podnosim ostavku. Svi vjernici (politički) su mi rekli da sam budala – teška budala. Ne tvrdim da nijesam, većina zna bolje.

Mislio sma da će sami čin ostavke biti podržan od strane funkcionera DF-a, kao moralan i principijelan čin, i kao primjer. Zajebao sam se. Shvatio sam ubrzo da je obrnuto, da većini moja ostavka nikako ne prija. Upravo zbog primjera!

Niko se više ne javlja osim starih prijatelja. I Rejhan-sin (koji ima 4 godine) čim na vijestima vidi neku sjednicu, uvijek me pita isto: „tata, ti radiš ovdje? Jesi li podnio ostavku?“, iako on veze nema šta je ostavka, ali je gledao na vijestima kada je to bilo aktuelno pa mu ostalo urezano u uvijek izneneđujućem dječijem pamćenju.

Prije te sjednice u firmi u kojoj radim donosim Uvjernje da sam odbornik, te tražim da za vrijeme sjednica opravdano odustvujem sa posla. Nastaje „tarapana“. Traže mi da donesem izvod iz Zakona po kom mogu da odsustvujem. Zovem Skupštinsku službu Glavnog Grada, tražim da mi daju osnov na koji treba da se pozovem. Ovi su u čudu. Kažu da im se još nije desio takav zahtjev i problem. Pitaju me i o kojoj se firmi radi. Kada im odgovaram, oni mi kažu: „pa po istom Zakonu po kojoj je direktor vaše firme kao odbornik prisustvovao u prošlom sazivu“. Jeste, ali on je direktor, i vlast, a ne opozicija u našoj „demokratskoj državi“ – mislim u sebi.

U vrijeme predizborne kampanje sam bio odsutan sa posla 5 dana zbog polaganja stručnog ispita (Zakonski osnov), te 5 dana zbog korišćenje preostalog dijela odmora iz prethodne godine. Kada sam se vratio jedna koleginica mi šapatom, blijeda od straha kaže: rade ti o glavi, provjeravaju svaki tvoj izlazak sa posla: kada dolaziš-kada odlaziš, da li izalaziš bez izlaznice, da li kasniš na posao, kako si i po kom osnovu koristio ove dane… – samo nemoj nikome reći da sam ti ja prenijela. Dobijam potvrdu toga iz više izvora. No, tako je to u demokratiji koju hvali SAD, EU, Ranko Krivokapić… Odgovaram koleginici, da, kao što zna, nikada ne kasnim na posao, nikada ne odsustvujem sa posla neopravdano, i tako 30 godina. To mi je jedini odbrambeni mehanizam kao 25-godišnjem opozicionaru: da moram raditi sve po zakonu i besprekorno poštovati ama baš svako pravilo, rad i radnu disciplinu – mimo svih ostalih kolega, ili bar velike većine njih.

Na toj drugoj sjednici sam došao biciklom, koje inače stalno vozim: s njim dovodim i odvodim Rejhana u vrtić, dolazim na posao, idem u trgovinu – jer automobila nemam. Uredno sam ga parkirao i zaključao 20-tak metara od zgrade stare Vlade (plašio sam se da bi mi ga tu najprije mogu ukrasti 🙂 ) đe je održavana sjednica, što je primijetilo obezbjeđenje. Kada sam ulazio, radnik me je pitao: „Đe ćete Vi?“. Kada sam mu rekao da sam odbornik umalo se zagrcnuo. Čuš, odbornik na biciklu!

Na toj sjednici lažne Skupštine Glavnog grada, na kojoj je „izabran“ farsični Gradonačelnik, pored ostavke, protestvovao sam zbog održavanja sjednice u vrijeme vjerskog praznika koga slavim – Kurban Bajrama. Protestu za govornicom se pridružilo još par odbornika opozicije ili „opozicije“. Jedan od tih odbornika, a kada je opozicija demonstrativno napustila lokalni parlament mi kaže: „Zippe, ajmo na baklave“! Sada kriminalna, nekada ratna (i uvijek kriminalna), vladajuća „elita“ je pripremila banket u holu, u čast „izbora“ novog Gradonačelnika. Gledam i slušam predlog tog odbornika (ce) i ne mogu da vjerujem! Odgovaram joj: „kada bih crkavao od gladi i žeđi ne bih pojeo i popio ništa sa tog stola“.

Prije početka sjednice i za vrijeme njenog trajanja, većina odbornika opozicije se ljubi i grli sa odbornicima režima, ugodno ćaskaju. Opet ne mogu da vjerujem. Ja, ovakav-nikakav, nikome neću ni da otpozdravim od njih, iako sam se sa makar trećinom nekada davno i družio, znao ih na ovaj ili onaj način.

Dok „pucaju“ govori sa govornice, odbornici – kako vlasti tako i opozicije: pričaju između sebe, čatuje na telefonima, igraju igrice, bulje u prazno potpuno odsutni. I opet, opet, opet – ne mogu da vjerujem, te u jednom momentu kažem: „daj, uozbiljite se, ovo stvarno nema smisla, imajte malo poštovanja prema onima koji su nas kao birali“.

Kamere snimaju te „ozbiljne govore“, oštre polemike, prepucavanja i “svađe”, koja će biti prikazana na svim TV-ima. Nigdje nema onog javašluka i neozbiljnosti kojima sam bio svjedok.

Poslije svega, i kada sam ponovo postao običan smrtnik, sve je po starom.

Možda ću pisati i nastavak, o savjetima što treba da radim i o čemu da ne pišem ako želim postati poslanik državnog parlamenta – za što sam možda planiran (!?): da primam jedno 1200.00 eurića mjesečno, da budem zaštićen imunitetom kao bijeli medvjed, da su mi sva vrata otvorena, i da ne mogu pojesti toliko ručkova na Adi-Bojani koliko bi mi se tek tada nudilo od „prijatelja“ 🙂

Teška su to iskušenja – znam po sebi. Ko se navuče na opijum teško ga ostavlja.