Piše: Zvonko Žuvela

Postojanje država ima svoj smisao i vjerujem da to nitko ne osporava, ali činjenica je da samo po sebi potiče u ljudima neku vrstu osjećaja kolektivne samodovoljnosti čak i kad su države sasvim male i bez ikakvih izgleda same bez tuđe pomoći opstojati. Taj svojevrsni izolacionizam u svijesti, uopće nije bezazlen jer u konačnici vodi u jedno specifično političko stanje zajednice u kojem se ona počinje baviti samo sobom i praktički se isključi iz aktivnog učešća na međunarodnoj sceni. Ni to samo po sebi nije tako strašno ako je zajednica mala jer ionako nema nekih većih mogućnosti aktivno participirati u donošenju strateških odluka međunarodnog karaktera, ali već i sam zdravi razum govori da takva država ne smije ostati odsječena od saznanja o tome što se stvarno događa izvan njenih granica, pogotovo kad se to i nje tiče jer ako već odlukama ne upravlja, barem da ih spremno dočeka, pripremi se i na vrijeme iskoristi prilike koje se povremeno stvore jer neka krupna događanja na međunarodnoj sceni to nude, posebice ona koja imaju gospodarsku agendu. Uzimajući u obzir da živimo u demokratskom društvenom sustavu, dobra politička praksa je omogućiti puku kvalitetan uvid u zbivanja izvan granica zemlje jer samo dobro informirana domaća javnost može formirati dobar politički stav prema kojem će vlast oblikovati svoje ponašanje na međunarodnoj sceni i temeljem kojeg će planirati za budućnost zajednice optimalne poteze.

Usklađivanje unutarnje i vanjske politike, posebice one s gospodarskim predznakom je nešto što je inače prilično zanemareno i premda nitko razuman neće osporiti važnost takvog usklađivanja, u praksi je teško oduprijeti se prekomjernoj navali unutarnjih problema koji se pojavljuju u sve većem broju. Ipak, ne postoje prava rješenja koja bi našli isključivo unutar granica, barem ne ona dugoročna i sveobuhvatna i u konačnici sve vodi tome- moramo znati što se događa i kad budemo znali što se događa saznat ćemo što i kako nam je za činiti. A priliku za nešto saznati i pokušati se u sve uklopiti imamo ovih dana, točnije svih ovih mjeseca iza nas i svih onih pred nama jer upravo u ovom vremenu se odvija jedno kolosalno događanje u koje smo naizgled posredno uključeni, ali efekti događanja će ubrzo i za nas biti posve izravni. Radi se o jednom projektu kojem po važnosti i strateškoj smjelosti na međunarodnom planu u pozitivnom smislu ne može parirati ništa do sada viđeno. Projekt je zapravo jedan veliki sporazum čiji naziv je TTIP.

Što je TTIP, čime je motiviran i koji mu je cilj

Akronim TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership), u prijevodu: Transatlantsko Trgovinsko i Investicijsko Partnerstvo je partnerski sporazum u kojim tri partnera: SAD, Kanada i EU formiraju trgovinsku uniju. Ukupna populacija tri partnera je blizu zavidnih milijardu duša, a gospodarski potencijal koji će opsluživati tržište partnera, bit će apsolutno nadmoćan svim sadašnjim i potencijalnim koji se u ovom trenutku stvaraju ili bi se mogli stvarati negdje drugdje u svijetu, za sada! Prije nego krenem dalje, odmah ću reći: ovaj sporazum je od goleme važnosti za budućnost gospodarstva svih partnera i zapravo nema alternativu jer novi poredak više nije pred vratima, ušao je na velika vrata onog trenutka kad je Kina gospodarski prestigla SAD.

Razlozi koji su potaknuli inicijativu za formiranje ove unije su jednostavni, metode već prokušane, ali ovaj put i napuhane jer uopće ne uzimaju u obzir niz potencijalnih problema koji se mogu pojaviti kod spajanja ekonomija koje zapravo uopće nisu kompatibilne. Ipak, i to ima svoj, jako jednostavan razlog koji potražimo u hitnji, jer vremena za studije i preispitivanje jednostavno više nema! Uostalom uopće ne sumnjam u to da je ovo za SAD nesumnjivo dobar potez, a za EU ograničeno dobar, ustvari kako za koga u EU. Naime, ako se uzme u obzir da se SAD neće tako skoro ni za jotu prilagođavati EU standardima, osim ako bude baš morao, a teško da će morati jer su po svim presjecima efikasniji, imaju inicijativu i oni su u svemu ovome kolokvijalno govoreći- šef parade, ostaje nam jednostavan zaključak- u EU će doći do prilično velikih promjena, koje bi je na početku mogle učiniti nestabilnom i stvoriti joj više problema nego koristi, ali na kraju i gospodarski efikasnijom. No efikasnost bi mogla imati neugodnu cijenu i zemlje EU kruga mogle bi postati manje poželjne za življenje, sniženih ekoloških standarda i erodiranih socijalnih prava. Neugodna činjenica je i da TTIP podrazumijeva napuštanje razmjerno dobro pokrivenih istočnih tržišta jer je u TTIP agendi implicitno zacrtano udaljavanje od Rusije i Kine, u svakom pa i gospodarskom smislu.

Kako se to odnosi na nas u Hrvatskoj? Ne zavaravajte se da se ovo nas koji već imamo svoje male zanimacije, vječite balkanske preokupacije, ne dotiče previše. Doduše, istina je da nas je opsesija žicanjem, kemijanjem, otimanjem i pomalo i na sitno ratovanjem svatko sa svakim, vremenom skoro potpuno obogaljila, ali važnost svega što se događa je i dalje tu negdje, daleko ili blizu, svejedno i vrijeme je da već jednom počnemo pratiti što se događa, ne samo lupetati kako smo Europa, budimo Europa, zapravo budimo svijet, učimo, sudjelujmo, budimo pametni jer danas je to lakše nego je ikad bilo!

Koje su sastavnice TTIP sporazuma?

Činjenica je da TTIP sadrži neke pomalo neugodne stavke, ali i cijeli niz klauzula koje na planu krupnih gospodarskih poduhvata i općenito poslovanja većih kompanija izgledaju jako obećavajuće. Uzimajući u obzir da javnost u fokus zanimanja u pravilu uzima prvo ono čega se pribojava i u čemu vidi neku zamku, a takvo što najčešće ima karakter promjene i novosti i u principu odaje dojam kako je namijenjeno samo za neke a ne za sve, mislim da je dobro početi upravo od tih, dubioznih namjera. Neke mjere se čine u najmanju ruku podmetnutima jer se pretpostavlja da će tako, u paketu proći i ono što nikad ne bi prošlo samo za sebe. U tu kategoriju ‘kukavičjeg jajeta’ ili kako mnogi i cijeli TTIP nazivaju ide i utisak o trojanskom konju unutar kojeg se kriju bezobzirni osvajači, otimači koji trikom postižu ono što inače čak ni na silu ne uspijevaju. Ipak, idemo redom… prvo sumnjive ili čak procijenjeno loše vijesti:

Klauzule koje se odnose na usklađivanje standarda za proizvodnju i distribuciju namirnica su tako definirane da imaju samo jedno značenje: snižavanje kriterija koji EU norme (standarde) čine restriktivnim u odnosu na USA standarde. Ti kriteriji su zapravo jako određeni i po čitanju je odmah jasno na što se odnose:

Prehrambeni proizvodi

Uz industriju oružja i avio industriju, industrija hrane je jaki adut američke ekonomije. Inače, njihova hrana je na prilično zlu glasu kao izrazito onečišćena neprihvatljivo visokim koncentracijama otrovnih, uglavnom kancerogenih tvari i općenito patvorena. Ali zato su proizvodnja i potrošnja enormni što je efikasnost proizvodnih procesa dovelo maksimuma i učinilo ih tržišno nadmoćnim manjim EU ekonomijama naslonjenim na tradicijski ograničene načine i usklađene s brojnim restrikcijama sračunatim na to da hrana ni na koji način ne šteti zdravlju čovjeka..

U nastavku izdvajam nekoliko kritičnih detalja koji će biti ili već jesu kamen spoticanja u pregovorima. Prvo pitanje na koje bi bilo zanimljivo čuti odgovor: hoće li se birokracija unije oglušiti o masovne prosvjede koji se već dulje nesmanjenim tempom održavaju po glavnim gradovima EU?! Po medijima istupaju nezavisni političari, stručnjaci, profesori, farmeri i praktički svih ljudi koji svi listom vide same probleme u poduhvatu za koji jedino vladajuća elita zna zašto je za EU dobar. Ali, hoće li vlast to uvažiti? To doista nije teško pogoditi- hoće, ali ne posve!

GMO- Genetski Modificirana Hrana

EU će morati ukloniti restrikciju koja brani uzgoj i plasman GMO hrane i to na prvi pogled za mnoge izgleda kao neugodna činjenica jer su sumnjičavi, neki i prestravljeni na primjer jabukom kojoj geni miša jamče otpornost od napade nametnika na koje više ni pesticidi ne djeluju. No, kad bi samo to bilo posrijedi, postojao bi neki manevarski prostor unutar kojeg bi specijalizirane prehrambene niše zadovoljile i afinitet i potrebe tih ljudi, ali to neće biti moguće jer će neke druge restrikcije naprosto odsijecati svaku mogućnost slobodnog izbora. Na primjer, sama komparativna neekonomičnost uzgoja klasičnih sorti u startu eliminira najveći dio potencijalne ponude, jer ona u takvoj situaciji ima jednostavno preskupe proizvode, a neće moći računati ni na potpore države i slično.

Uzmete li u obzir i pridruženu regulativu koja propisuje načine i ograničenja u klasificiranju i distribuciji sjemena, do zaključka dolazimo s lakoćom: u skoroj budućnosti ćemo se hraniti ispočetka pretežito, a kasnije i u potpunosti samo GMO hranom! Da se ne igramo pogađanja i nagađanja, dovoljno je zaviriti u tuđe dvorište- preko bare i sve je jasno, na policama trgovina hranom u SAD već je preko 70% takvih prehrambenih proizvoda! Naravno, hrana nije samo biljnog podrijetla i kad govorimo o onoj animalnog podrijetla, treba reći da sve o GMO vrijedi jednako i za životinje iz uzgoja!

Iako za sada nema znanstveno potvrđenih sumnji u ispravnost ovakve hrane, ne znači da ih neće biti, ali u principe kapitalizma je ugrađen takav, spekulativni rizik i zato unatoč činjenici da je EU svojevremeno glatko odbacila mogućnost distribucije i uzgoja GMO hrane, već ni to nije u cijelosti ispoštovano jer dokazivanje, tj gensko ispitivanje pošiljke jabuka iz zemalja izvan EU, na primjer iz Turske, naprosto nema smisla, točnije ekonomskog opravdanja i kao što već rekoh, računajte na to da ćemo se za godinu dvije hraniti isključivo takvom hranom!

Hormonski potican uzgoj životinja

SAD imaju mesnu industriju koja gotovo isključivo koristi meso životinja uzgojenih na stočnoj hrani „obogaćenoj“ hormonima kako bi životinje čim prije dobile na masi i ušle u proces prerade. Metoda je jako efikasna i neke računice govore da je na taj način moguće postići rezultat koji je u odnosu na klasičan postupak hranjenja dvostruko efikasniji. I ovdje je posve jasno na dulji rok, metoda korištenja hormonskih dodataka stočnoj hrani će u tržišnoj utakmici naprosto pregaziti inače za zdravlje konzumenta nedvojbeno zdraviju metodu hormonski nepreparirane stočne hranu. U svemu tome ništa neće pomoći ni činjenica da je znanstveno potvrđen kancerogen učinak takve hrane jer hormoni nisu ni kalorički ni građevni materijal tijela nego regulatorna kemija organizma koji se truje do i preko granice s kojom se tijelo može nositi. Za razliku od GMO proizvoda, upotreba hormona je nešto prema našim europskim standardima apsolutno neprihvatljivo, ali kako je novac i politički dogovor ipak više prihvatljiv nego je izloženost teškom riziku neprihvatljiva, moguće da i ovo biti u cijelosti prihvaćeno. Naravno, dozvola korištenja kemikalija u proizvodnji hrane nije ujedno i nalog proizvođačima, samo prilika za podizanje „produktivnosti“, ali možete to zvati kako hoćete, ostaje činjenica da su u ovom trenutku troškovi proizvodnje jedinične mase mesa u Njemačkoj dvostruko veći nego u SAD, a da nepovoljne okolnosti budu još nepovoljnije trošak nastaje uglavnom iz dvostruko duljeg uzgoja.

Na primjer, u EU zabranjeni beta adrenergički agonisti, tvari s anaboličkim učinkom kod životinja za proizvodnju mesa, u SAD se koriste bez ikakve kontrole i restrikcije, jednako kao i hormoni rasta, treba li reći- sve kancerogeno, ali i s podužom listom jako ozbiljnih nuspojava.

Razni rubni i štetni postupci u proizvodnji hrane

Kao što sam već u tekstu naznačio, EU propisi su neusporedivo oprezniji kad je zdravlje konzumenata posrijedi pa smo do sada uživali u hrani za koju možemo reći kako je proizvedena prema prilično strogim normama koje nam jamče stanovitu bezbrižnost. Međutim, takva vremena će uskoro biti iza nas jer je teško povjerovati da će se industrija hrane odreći nekih efektnih trikova u kojima učešće uzimaju neke izrazito otrovne tvari poput sintetičkih boja koje hranu čine vizualno primamljivom, posebno „ljepilo“ za meso, zloglasna transglutaminaza kojom se prave „kompilacije“, mozaici iz manjih komada mesa, sve redom jako štetne tvari koje su proizvodnji hrane propisima EU zabranjene. TTIP će ih vjerojatno ipak vratit na mala vrata, ali u velikom stilu!

Jedna praksa u prehrambenoj industriji SAD je za EU posebno odiozna i principijelne je naravi što znači da se iza nje mogu skriti i trenutno neprepoznatljivi, ali dugoročno krajnje ozbiljni i opasni efekti jer način na koji proizvođači u SAD kontroliraju proizvodni proces, na primjer meso peradi- samo na kraju postupka, ujedno znače i da se moraju koristiti daleko većim količinama nekih kemikalija za dezinfekciju i slično, a te su opet otrovi, ali baš otrovi, uostalom to im i jeste zadaća- potrovati patogene kulture kojima je u proizvodnom postupku dano dovoljno vremena da se namnože u nedozvoljenom postotku.

Na osobito zlu glasu je jedan takav postupak, „pranje“ kemikalijom naziva Chlorine. Ta ista kemikalija je ona iz javnih, pa i naših kućnih toaleta, njome čistimo tamo gdje je najteže raskužiti, potamaniti patogene otrovom od kojeg mali jednooki zeleni prvo još jače pozelene, a onda se u vodicu pretvore, ispare. Koliko je to otrovno, mislim da ne trebam obrazlagati, iako su materijali o svemu lako dostupni, ali postoji nešto još ozbiljnije.

Naime, metoda „pranja“ mesa u klorinu temelji se na površinskoj penetraciji kemikalije do određene dubine i nije isključeno da neki novi sojevi bakterija evoluiraju i prodiru dublje, a čak i sada, teško da se baš niti jedna otrovu ne skrije i u organizmu konzumenta aktivira…. ne mora baš odmah, može i za koju godinu… Uglavnom, u neku ruku već pomalo usmrđeno meso agresivno i intenzivno „peru“ pod mlazom klorina i to je to!

Na žalost, članak ima ograničen sadržajni okvir pa neću dalje širiti priču na kloniranu hranu, vraćanje u proces ciklus hranjenja prerađene ostatke mrtvih životinja i još koješta, samo za kraj primjećujem nešto što se nameće kao pitanje bez vidljivog odgovora. Naime, ako postoji pravilo, postoji i princip i tako u slučaju ovih prijepora o hrani ostaje u zraku visjeti jedno značajno pitanje- kako to da samo s američke strane postoje deklarirano neprihvatljive metode i znači ili to da će EU generalno srozati svoje standarde ili će se amerikanci potruditi i ipak pokušati učiniti što se zapravo ne može- očuvati efikasnost uz povećanje sigurnosti kroz usvajanje EU propisa.

Naravno, na varijantu „b“ ne bih stavio ni prebijenu lipu, ali ipak možemo računati na to da će američka strana morati barem u nečem popustiti i onda nam ostaje nadati se da će barem to znati, odabrati najopasnije i makar i nevoljko, barem na takve ustupke pristati. Summa summarum, hranit ćemo se jeftinije, vjerojatno ćemo misliti kako se hranimo i bolje, ali ako krenemo razmišljati… ma, bolje ne razmišljajmo jer kad već jedemo kao Amerikanci- i ponašajmo se kao Amerikanci!

Iako su u ovom prvom članku iz serije od ukupno tri članka cijela priča s TTIP može dojmiti poput pamfleta protiv tog sporazuma, moram reći da u namjeri članka to ne stoji jer on nudi i niz velikih prilika za koje će biti plaćena određena cijena, ali u fokusu trebamo imati te prilike od koji će neke proisteći iz onog što nam sada izgleda ne baš primamljivo, ali u čemu se kriju sitne pukotine koje su za manje državice poput naše, idealno skrovište u predstojećem turbulentnom političkom vremenu. U slijedećem nastavku je na redu gospodarstvo u cjelini i u zaključku ću se osvrnuti na neke mogućnosti jer zapravo to je jedino što nas može i treba zanimati, kako ćemo dalje! U svakom slučaju, TTIP će biti i velika, naša jedinstvena prilika za iskorak i to će kroz ovu seriju članaka na TTIP temu samo isplivati na površinu.

HeraZnanje