Piše: Biljana Vankovska

Nakon višemjesečne teaser-kampanje lidera opozicije Zorana Zaeva, konačno je došao i D-Day objavljivanja „bombe“, 9 februara. Prije toga je Zaev konsultovao najveće organe svoje stranke, zatražio njihovu podršku da na pres-konferenciji objavi ono što je nagovijestio još 2. oktobra u TV intervjuu. Ipak, tačna informacija o vremenu održavanja pres-konferencije nije bila poznata, kao i sam način prezentacije „bombe“ – tenzija je rasla sve do 15 sati tog ponedjeljka za koji se još ne zna da li će biti upamćen kao crni, bijeli ili sivi ponedjeljak. Ipak, već je bilo nagoviještaja da „bomba“ neće biti obična, nego cluster-bomb, tako da će pucati u dužem vremenskom periodu, na rate. Očekivanje je raslo, a palanka koja je ionako stalno gladna ogovaranja i pikanterija već je stajala na prstima od uzbuđenja. Posebno onaj dio javnosti koji je sve svoje nade stavio u ovu bombašku ofanzivu. Bilo je čestitki i najboljih želja za uspjeh, za nove izbore, pjevanja „Pada vlada“…

Ali, dan je počeo kao i svaki drugi obični dan u Makedoniji. Još jedno dijete je preminulo zbog nebrige i nesposobnosti vlasti. Mala Tamara iz Velesa je bila možda malo poznatija od svojih nesrećnih vršnjaka, zbog toga što je već izvjesno vrijeme trajala humanitarna kampanja skupljanja novca za spasonosnu operaciju i pomoć siromašnim roditeljima. Ali ni kampanje, ni građanske donacije, a ni eksplicitno (i prazno) obećanje ministra zdravstva da će država pokriti troškove operacije u inostranstvu nisu pomogli – Tamara je preminula tiho dok je svitao D-Day. Do kraja dana već je otišla i u zaborav.

U trenutku kada je prostrujala vijest o smrti djeteta, na tren se činilo da postoji kapacitet kojim će politički cirkus i spektakl bombe biti zasjenjeni od onoga što zaista treba da ima snagu da potrese temelje svakog društva koje sebe smatra civilizovanim i pristojnim. Jer, postoji li veća bomba, veći sram i veći razlog da se traži ultimativna odgovornost jedne vlasti od televiziranog umiranja jednog djeteta, na očigled javnosti i usljed laži? Što je više od ovoga potrebno da bi se vidjela „istina o Makedoniji“ (kako glasi moto bombaške kampanje opozicije)?

Zaista, podigao se talas gnjeva, nizali su se zahtjevi za moralnu i političku odgovornost nadležnih za zdravlje ne samo ovog djeteta, nego i svih građana. Аko u državi Makedoniji postoji nešto trulo, to je sigurno zdravstvo (pored obrazovanja)!

Dan koji je počeo tugom i gnjevom, ubrzo je dobio drugačiji tok: nabrzinu je najavljena pres-konferencija Socijaldemokrata, na samo sat vremena od početka! Gledano kroz prizmu medijske pokrivenosti ovog već najavljenog senzacionalnog čina, situacija je zaista bila apsurdna! U sjedištu najveće opozicione stranke skoro da nije bilo mjesta od kamera, snimatelja, novinara – a istovremeno, niti jedan televiziski kanal nije prenosio uživo ono što je trebao biti odgovor na optužbu premijera o „pokušaju državnog puča“.

U zemlji koja prema svim relevantnim izvještajima tone u medijski mrak zbog snažne vladine kontrole, to što događaj nije bio prenošen uživo, a kasnije u informativnim emisijama čak bio i marginalizovan, ne treba nikoga da čudi. Ono što je neshvatljivo je što opozicija, koja tačno zna stanje stvari, nije osigurala alternativni način da bude u eteru (kroz live/online streaming) u vrijeme dok je, po njenom sudu, potresala temelje diktatorskog režima! А takve tehničke mogućnosti imaju, i bile su korišćene u drugim situacijama…

„Bomba“ se sastojala od 30-minutnog audio snimka telefonskih razgovora ličnosti koje su bile prisluškivane (uz lica koja su bila samo kolateralne žrtve, naravno). Bilo je rečeno da je ovo samo mali izbor od ogromnog materijala koji upućuje da je vlast pratila više od 20.000 ličnosti (iz političkog i javnog života) u periodu od nekoliko godina vladavine Nikole Gruevskog. U „promotivnom materijalu“ su se našli dokazi/razgovori od lidera opozicije, ministarke unutrašnjih poslova, ministra finansija, pa do lidera manjih opoziciskih stranaka iz albanskog bloka, pa čak i Ljubčo Georgievski (nekadašnji premijer). Ovaj je material, navodno, bio predat na obradu javnom tužilaštvu uz podnošenje krivične prijave protiv nalogodavaoca (premijera i njegovog bratanca, šefa državne bezbjednosti), a da isti ne potiče od stranih službi, nego od domaćih whistleblowers-a.

 

Do kraja dana, makedonska se čaršija bavila skandalom prisluškivanja, a tako će biti i u narednom periodu. Sve drugo je guirnuto u drugi plan! Trik sa hljebom i igrama još uvijek daje rezultate, mada je ove igre sada osigurala opozicija, koja bi zaista trebala insistirati na nestašici hljeba i socijalnoj nepravdi. Mada je ova situacija dobar materijal za istraživače iz oblasti socijalne psihologije, ipak se i pomalo amaterski može uraditi presjek onoga što je najviše „zagolicalo“ javnost, a to je ubjedljivo snimak razgovora dvoje članova aktuelne vlade! U toku same pres-konferencije, prisutni opozicionari su ovacijama pozdravili ovaj dio materijala. Time su pokazali da ih više raduje taj politički poen nad protivnikom nego što istinski i bez diskriminacije brinu o kršenju Ustava i zakona u odnosu na prisluškivanje. Osim toga, jedva da je neko i primijetio da je Zaev, želeći da sebe prikaže kao najveću žrtvu, ustvari (zlo)upoitrijebio vlastitu maloljetnu kćer i pustio snimak svog razgovora s njom – umjesto, recimo, sa suprugom. To manifestuje beskrupuloznost i spremnost da se ide do kraja po svaku cijenu.

U čaršiji, posebno virtuelnoj – igre bez granica! Naš narod obično ćuti i trpi, ali kada se opusti i zaigra, onda proradi smisao za humor, koji ponekad ne govori o bogatstvu duha, nego o njegovom otsustvu. Velika se slika gubi pred malim pakostima i ličnih diskvalifikacija. Opet, kod najglasnijih kritičara režima dominira hipokrizija: toliko ubjedljivo glume zaprepašćenost i šokiranost od saznanja da je svako svakoga prisluškivao u balkanskoj krčmi, što se čovjek pita da li su to oni isti ljudi koji već godinama govore da je režim Gruevskog čisti fašizam, despotizam, diktatura, itd. (bez nekakvog posebnog razloga u izboru kvalifikacija koje se upotrebljavaju). Svi oni (uključujući i mene) koji su prokomentarisali u stilu „tresla se gora, rodio se miš“ optuženi su za relativiziranje zločina vlasti i, naravno – da su njeni branitelji.

A Makedoniji ovo čak nije ni prvi put da je suočena sa skandalom u vezi prisluškivanja najviših državnih dušnosnika, političara i drugih javnih ličnosti – uostalom takva afera „Veliko uho“ je označila uvertiru u konflikt iz 2001. Razlika je u tome što „svakog dana u svakom pogledu sve više i više napredujemo“ – u tehničkom smislu riječi! Оno što se nije moglo prije desetak godina, ili je tražilo mnogo ljudi i truda, sada je mačji kašalj, pa čak i mala država kao Makedonija može prisluškivati 20-30.000 ljudi odjednom. Neki su požurili i veselom matematikom došli do sledećeg rezultata: ako je tih 20.000 ljudi u periodu od samo dvije godine komuniciralo prosječno sa 50 različitih sagovornika, onda je ukupno obuhvaćeno čak milion građana, što je oko pola Makedonije!

Ma koliko ovo zvučalo frapantno, priznajem da spadam u onu grupu koja vjeruje da je prisluškivana. Već je postao običaj da u razgovoru s kolegama/koleginicama pozdravimo ljubazno slušaoce i ponadamo se da će možda bar nešto naučiti od razgovora profesora. Nažalost, to je tužna istina kada živiš u zemlji u kojoj ljudska prava, a posebno pravo na privatnost, ne vrijede ni pet para, a nemoć da se boriš sa Levijatanom čini da ignorišeš takve mogućnosti (bez obzira što se ponekad može raditi i o umišljenoj prijetnji) i produžiš da živiš koliko-toliko normalno. Tješim se time što kažem sebi da sam spremna da ono što izgovorim u slušalicu ponovim ispred kamera ukoliko se radi o javnim pitanjima. Ali, imam i kolega koji su mi odavno rekli da im je nelagodno da sa mnom razgovaraju telefonom iz straha da će tako i oni biti prisluškivani, a vjerovatnoća da ću reći nešto što je politički nekorektna je dosta velika. Zato, sigurnije je ne koristiti telefon. Čovjek i ne mora biti važna figura, a da često kaže: ajmo na kafu, ovo nije za telefonski razgovor. No, upravo na dan kada je pukla bomba, prijateljica mi kaže: „Baš me briga ako me prisluškuju! Pa neka me bar čuju dok govorim telefonom, jer nemam drugi način da ih natjeram da me čuju“ – i opsovala ih na kraju! Mlada briljantna doktorantica je na socijalnim mrežama u polušali napisala: prisluškivanje je novi instrument demokratije. Dok tako pričaš s nekim telefonom, odjednom se obraćaš premijeru s nekakvim predlogom ‪#‎democracy‬#stayingInTouchWithCitizens#positive#thinking.

Klaster-bomba će se polako deaktivirati i u narednom periodu, stvarajući tako materijal od koga će se duhovno hraniti makedonska palanka. Imajući u vidu svu težinu i dubinu društvene krize u kojoj dvadesetak godina propada zemlja, već sada se može predvidjeti krajnji ishod u vrijeme kada se sva municija bude ispucala. Svojevremeno je Vaclav Havel lustraciju uporedio sa bacanjem bombe u septičku jamu. Niko i ništa ne ostaje čisto, a smrad prodire svuda. Оvo je, svakako, različita situacija, jer se ne radi o raščiščavanju s prošlošću, nego sa vremenom sadašnjim.

Тačno je da je opozicija, kada je već došla do takvih saznanja, morala obznaniti beskrupuloznu zloupotrebu vlasti, mada nekoliko ozbiljna pitanja ostaju otvorena. Prvo, moraju se eliminisati sve dileme, koje je delimično i sam Zaev stvorio svojim kontradiktornim izjavama u vezi izvora/porijekla informacija. To da je Makedonija kao bure koje curi na sve strane nije ništa novo – to je dio folklora. Ali iz bezbjednosnog aspekta, to uopšte nije naivna stvar. Već dvadesetak godina najpartiziraniji dio državnog aparata su upravo bezbjednosne službe. Njihova lojalnost se uvijek veže za stranke i lične interese, a ne za javno dobro i državu. Još od vremena kada je Frčkoski davao naređenja da se prati opozicija (u to vrijeme članovi VMRO-DPMNE), pa sve do danas kada je obrnuto. Zato ovdje ne može biti riječ o „zviždačima/informatorima“.

U Makedoniji nema tu nekakvog Bredlija/Čelsi Meninga niti Snoudena – izvori informacija se kriju, a i osobe koje su to uradile zbog demokratije i ljudskih prava nemaju hrabrosti da to saopšte javnosti, nego su unaprijed sklonjeni na sigurno od strane stranačkih prijatelja.

Drugo, zašto je bilo potrebno toliko vremena (od oktobra do februara) da bi se objavila bomba, za koju sada znamo da se sastoji od telefonskih razgovora? Zašto je Zaev uopšte to pominjao i hvalisao se ako nije bio spreman da ide u okršaj s režimom? Postoje najmanje dva logična objašnjenja: prvo, da bi se uspjelo u pregovorima oko uspostavljanja tehničke vlade i prevremenih izbora (za što je sada Zaev i optužen da je reketirao/ucjenjivao Gruevskog) ili da je pola članstva SDSM moralo preslušivati razgovore (kao što smo procijenili ranije) milion građana.

Ovo drugo je, na neki način, potvrdio i Zaev kada je na novinarsko pitanje šta će se desiti sa „bombom“ ukoliko on bude uhapšen, on pokazao na svoje članstvo i rekao da će ostati dovoljno ljudi na slobodi da objave materijale. To već jasno pokazuje da je vlada prisluškivala građane godinama, ali da je to sada slušala i opozicija najmanje pola godine. Na pravnu državu se ne možete osloniti, ali ni na političku stranku koja sada raspolaže ogromnim materijalom koji se može pokazati korisnim za ubuduće.

Treće, zašto je potrebna sapunska serija i pucanje klaster-bombama ako je cilj opozicije da poentira u vezi zloupotrebe vlasti (a Zaev je prognozirao da će nakon objavljivanja bombe Gruevski morati da ode s vlasti za samo tru dana)? Dalje, zašto upravo ovakav odabir razgovora da se prezentiraju javnosti, koji su daleko od mogućnosti da dovede do naglog osvješćivanja uplašenog makedonskog građanina? Da li ovo oslobađanje od sljepila treba da traje i traje, tj. da li je u pitanju nekakav terapeutski tretman javnosti koja se treba osvijestiti i zavoljeti oslobodioca, koji je, eto, pokazao ružno i opako lice vlasti?

Novinar Branko Geroski, kao dobro upućen novinar (embedded journalist kod socijaldemokrata) trvdi da „interesantno tek dolazi“. Vjerovatno kao u kineskoj kletvi o življenju u interesantnim vremenima… A ovom tipu nezavisnih novinara glavno moto glasi „što gore, to bolje“ (za povratak izgubljenih pozicija).

U Makedoniji ne živi nikakav hrabri Snouden, ali to ne znači da Gruevski živi na izolovanom ostrvu, ni da je Makedonija totalno neinteresovana za strane službe (ne zbog sebe, nego zbog regionalnog položaja, naravno). Ako zemlja nije interesantna za SAD (bez obzira na to što je njihova ambasada u Makedoniji najveća u regionu i da pretstavlja najveći obavještajni centar u širem regionu), i ako krenemo od pretpostavke da Amerikanci nemaju zaista nikakav interes za makedonsku politiku, ostaje činjenica koju je objelodenio Snouden, da je Makedonija na listi banana-republika s kojima su SAD zaključile ugovore o praćenju komunikacija građana za što su ovlašćene nacionalne vlade. Naravno, sve zbog mira u svijetu i borbe protiv terorista… А kako je iskušenje veliko, za nekog kao što je Gruevski (ili koji bilo balkanski političar), to je izvanredna mogućnost da usput prisluškujete i sve one kojih se plaši; kao i svaki autokrata, on nema povjerenja ni u svoje najbliže saradnike. Drugo, balkanski neraščišćeni računi i nezavršeni konflikti ne isklučuju, nego povećavaju znaćaj obavještajnih i kontraobaveštajnih službi.

Ono što pokazuje ova afera je da Makedonija zaista nije država, a jedan od razloga je u tome što ne raspolaže bezbjednosnim sektorom koji bi radio po Ustavu i zakonu, a u cilju održavanja nacionalne bezbjednosti. Naprotiv, on je postao elemenat u sveukupnoj bitci za očuvanje/sticanje vlasti. To na bizaran način pokazuje i ono „spontano“ vaskrsavanje sistema ONO i DSZ, sa zabrinutim građanima (i sramota me reći, i profesora i intelektualaca) koji kao gljive nakon kiše formiraju nekakva udruženja za odbranu Makedonije. Država tako postaje paradržava, a funkcija odbrane i zaštite se „podruštvljava“ (da upotrijebim reč iz starog vokabulara). Makedonije nije zajednica građana ujedinjenih oko određenih bazičnih vrijednosti i ciljeva – ona je u stanju u kome je svako svakome vuk, ili bolje rečeno svako je svakome prisluškivač/prisluškivan.

I šta sada nakon puča a.k.a bombe? Zaev je još u oktobru rekao da se boji da će Makedonija biti osramoćena u svijetu, pa zato je on čuvao od tog stida tako što nije otkrivao bombu. Ali, eto, nije je sačuvao – pukla bomba, pukao i sram (Makedonija je ponovo u svjetskim medijima, i ponovo lošim povodom). Važnije pitanje je ipak ono unutrašnje: ko će sada očistiti društvo nakon eksplodiranja septičke jame? Na ovo pitanje niko nema jasan odgovor. Još uvijek veliki akteri su zauzeti uzajamnim optužbama (blame-game), niko ne zna kako će se izaći iz krize. Ne postoji ni kredibilna politička snaga niti ličnost, još manje program koji bi mobilisao sve one kojima je i prije bombe bilo jasno gdje žive.

U međuvremenu će djeca kao mala Tamara sve manje biti vijest (mada i danas na dan njene sahrane stižu apeli o donacijama za drugu djecu kojima je potrebna pomoć). Tu su i posljedice poplava i slike koje više služe kao dekor za slikanje vrijednih ministara i scene koje se pokazuju iz ptičje perspektive. Obični i nesrećni ljudi nisu vijest! Ne znam hoće li biti/ostati vijest studenti, nastavnici, honorarci, nezaposleni – oni koji mjesecima protestuju ulicama. A ako budu ostavljeni po strani, to neće biti samo krivica velkih igrača na političkoj sceni, nego i medija i njihove gladijatorske javnosti, koja bi radije sjedjela ispred TV ekrana ili monitora u očekivanji još jednoga nastavka bombaškog serijala.

Vankovska.com

Prevod je autorkin