Piše: Biljana Vankovska

Grčka je u fokusu svjetske javnosti već izvesno vrijeme: najprije zbog „grčke tragedije“ (finansijske krize), a sada zbog političkog raspleta, kulminacije u vidu vanrednih parlamentarnih izbora. Posljednji put kada su neki izbori bili praćeni s takvim interesovanjem i očekivanjima bili su oni na kojima je Barak Obama pobijedio prvi put. I sada kao i tada odasvud se čuje riječ „nada“. Оbama je potsticao govoreći o „drskosti nade“, dok slogan „nada dolazi“ je sada onaj s kojim korača Aleksis Cipras. I još jedan interesantan detalj: moto Obamine kampanje je bilo „yes, we can!“, što opet stvara čudnu rezonancu s imenom druge radikalno ljeve stranke, Podemos, čije ime znači upravo to isto (mi možemo). Na prvi pogled, između Obame, Syrize i Podemosa nema nikakve sličnosti.

Svejedno u kom kontekstu i sa kakvim namjerom, narativ o nadi je sigiran znak da je stanje očajno: jer bez očaja, ni nada ne bi imala tako veliku težinu u jednom demokratskom sistemu! Zato, pozivanje na nadu upućuje na vanredno stanje, a ne na praznik demokratije. Nada je više slamka za spas, vjera u čudo, očekivanje dramatične socijalne promjene usred duboke društvene krize, koja dobija i humanitarne razmjere. U političkom rječniku uobičajeno nema mjesta za nadu već za rješenja za društvene probleme, ali kriza neoliberalizma je tako duboka što je „normalnost“ moguća samo ukoliko se desi čudo.

Suštinsko pitanje je da li nada može biti esencija razumne političke pozicije i jasnog ideološkog pogleda na svijet – ili je samo wishful thinking? Ako sadašnji narativ o nadi asocira na antiku, to je više zbog Pandore, nego zbog agore. Vrijedno je potsjetiti da se nada nalazila unutar Pandorine kutije. Još u vrijeme obamamanije bila sam usamljeni glas pun skepse (tada sam napisala kolumnu pod nazivom „Obama nazvan nada“) – sada znate i sami zašto.

Za razočarane i pauperizovane, ne samo u Grčkoj nego i u čitavoj evropskoj periferiji, Syriza je znak nove zore, ali za evro-kastu u Briselu i u drugim prestonicama ona je bauk koji kruži nad Evropom. Sve kao da asocira na Komunistički manifest (zbog očekivanja ili zbog straha), no da li je to baš tako? Čak i ideja o diktaturi proleterijata, nasuprot predviđanjima Marksa i Engelsa, je pobijedila u jednoj od najnerazvijenijih zemalja, u polufeudalnoj Rusiji. Onda se proširila i postala ono što se nazivalo socijalističkim blokom, ali više putem izvoza i imitacije nego zbog autentičnog radničkog pokreta. I kraj te iluzije nam je dobro poznat, kao i cjena koja je bila plaćena.

Pad komunizma (kako se to naziva na Zapadu), uz sveukupnu političku i moralnu degradaciju ljevice, koja je još i oficijalno poistovećena sa fašizmom, stvorio je svijet u kome su ideologije blendirane i dopuštene sve dok ne počnu osporavati kapitalistički fundament „slobodnog svijeta“. Ljevičari su postali impotentni, paralizovani i uplašeni da ne krenu previše lojevo. Sve do skora…

Sa Syrizom kao (relativnim) favoritom, izbori u Grčkoj su postali daleko više od toga. Oni su u isto vreme i simptom bolesti, a trebaju donjeti i lijek (bar tako misli nova ljevica). Stanje u Grčkoj i ostalim zemljama u sličnom stanju je samo još jedan dokaz o raspalom braku liberalne demokratije i kapitalizma, za rastuću debtokratiju i upravljanje čitavim društvima putem zastrašivanja od bauka socijalne pravde i bunta protiv kaste od 1%. Zajednički nastup lidera Syrize i Podemosa usred Atine bio je poruka i slika jedne drugačije Evropske unije (Evrope?). U zemljama pogođenim globalnim krizom kapitalizma, dominantna društvena grupa (klasa po sebi, ako ne i klasa za sebe) nije proletarijat, nego prekarijat. Stranke radikalne ljevice su uspjele prisvojiti i okrenuti naglavačke Tačerov TINA princip (There Is No Alternative). Tako, umjesto jedine moguće i poželjne stvarnosti u vidu liberalne demokratije i slobodnog kapitala, veliki broj grčkih građana misli da there is no alternative but Syriza. Ona bi trebala biti dokaz da je drugačiji svijet moguć.

Ipak, postoje i mišljenja da program Syrize nije radikalan kako se pretstavlja (čak je i Merkel popustila u posljednje vreme), za razliku od retorike. Smatraju da će i ova stranka i njena vlada uskoro postati mainstream i voditi politiku kao business as usual. Korak dalje idu oni koji smatraju da one neće izgubiti revolucionerni žar, jer on nije nikada ni postojao: Cipras je samo tipičan primjer harizmatičnog oportuniste koji lovi u mutnom (to u svojoj kolumni piše Jorgos Papadakis).

Priznajem, nevjerni Toma u meni podsjeća na izreku: da su se stvari mijenjale putem izbora, oni bi odavno bili zabranjeni. Pablo Inglesias, lider Podemosa, s pravom opominje da pobjeda na izborima nije isto što i osvajanje vlastu, još manje društvena promjena. I podsjeća na Aljendea… Ali, ako ultradesničari koriste izbore, čak i sve uspješnije, onda ljevica sigurno ima još više razloga da učini to isto i da bitku ne prepusti istrošenim elitama i hejterima.

Za nas u Makedoniji ovo je rijetka mogućnost da na Grčku ne gledamo kroz prizmu „spora oko imena“, pa čak i da se pridružimo horu koji peva „Svi smo Grci“ (kako to rade mladi ljevičari), mada je većina i dalje foksuirana samo na to da li će Cipras biti bolji sagovornik od Samarasa o makedonskom pitanju.

Dok gledate premijera Gruevskog kako „jede burek“ (učestvuje u istoimenoj emisiji u kojoj je voditelj ne samo provladina nego i karikaturalna figura), i kako nastupa u stilu pravog makroa dok objašnjava kako je nudio makedonske resurse indijskim biznismenima tokom nedavne posjete Indiji (očito, jedan Subrata Roj nam nije dovoljan da dođemo pameti) – teško je odoljeti i ne aplaudirati Ciprasu i Inglesiasu. Oni govore o socijalnoj pravdi, o solidarnosti, o vraćanju digniteta svih onih koji rade a ne mogu živjeti životom dostojnog ljudskog bića. Govore o borbi protiv korumpiranih establišmenata i bankstera. Gruevski i slični njemu, naizgled moćni, govore kao sitni podanici neoliberalne kaste, spremni da učine sve i prodaju sve samo da bi ostali na vlasti. Radikalna ljevica nastupa kao subjekt spreman da mijenja onaj svijet u kome je Gruevskom ugodno. Socijaldemokrati su zapeli na srednjoj klasi – i toliko!

U Makedoniji se sve češće postavlja pitanje: da li je moguća makedonska Syriza. Odgovor je jasan: da bi se stvorila Syriza bilo je potrebno desetak godina, ali i njegovanje starih ljevičarskih-komunističkih tradicija, a ne njihova prohibicija. Kod nas je nemoguće stvoriti ljevičarsku koaliciju, jer ne postoji niti jedna jedina radikalna ljevičarska stranka. Čak su i masovni protesti u samom začetku. Ono što nam je potrebno je vjerovatno nekakav Podemos, autentična ljevica koja bi marginalizirala etničke podjele na račun klasnog jedinstva, ali ne vidi se još ko bi napravio prvi korak. S druge strane, raste broj građana kojima je dosta da budu taoci političko-ideološke bitke stranaka koje su sijamski blizanci i po ideološkoj matrici i po načinu vladanja. Ne postoje snažne sindikalne organizacije, a kao što vidimo i ovih dana pokušaj štrajka (u obrazovanju) je osujećen zbog savijenih kičmi i straha. Istina, pojavio se „niodkud“ pokret koji je povikao „H/Ajde“, ali ne samo da nije masovan, nego je i mainstream, sponzoriran od stranih agencija, kojima na kraj pameti nije da budu babice rađanja nečeg radikalnog, novog i antikapitalističkom. On se zalaže za građansku mobilizaciju da bi došlo do premjene vlade, ali bez promjene sistema!

Po svemu sudeći, Syriza će stati na čelu koalicione vlade na talasu nade i moralnog oreola koji nosi, a što po sebi i ne mora biti snažan fundament za vođenje radikalno nove politike. U njenom stranačkom programu su polako otpale one suviše radikalne premise, pa i ono što je socijalističko i internacionalističko, ali mada zvuči moćno, brinu pozivi o vraćanju nacionalnog digniteta, otpor prema nacionalnom poniženju i zahtjev za reparacije od Njemačke! Jedva i da se čulo nešto više o namjerama da se obustavi kršenje manjinskih prava, rasizma protiv romske manjine, i o svemu što bi narušilo jedinstvo demosa koji je fokusiran na prazan stomak.

Cipras jeste harizmatičan (i pored lošeg engleskog) – i to nije prednost, nego uzrok za zabrinutost! Sljedbenici su puni entuzijazma, ali pitanje je da li će biti i strpljivi, hoće li biti svjesni da je put digačak i neuzvestan. Niko, pa ni radikalna ljevica, ne posjeduje čarobni štapić da riješi sve probleme – Biznis internacionala je jača od jedne stranke sa velikim legitimitetom. I pored sve skepse, jako je važno to što je radikalna ljevica uspjela stvoriti političko predstavništvo onih koji su de facto isključeni iz političke sfere odlučivanja, koji su godinama poniženi, očajni pa čak i gnjevni. (Lider Podemosa je bio član In¬dig¬na¬¬dosa, pokreta uglavno mladih ljudi koji su govorili „nismo mi protiv sistema, on je protiv nas“).

I pored toga što je jasno da neće biti u stanju da ispune predizborna obećanja, oni su ipak učinili prvi korak, koji zaslužuje respekt: uspjeli su inspirisati, probuditi, napraviti sinergiju i transformisati gnjev u akciju za promjenu. Djelovanje kroz ovakve stranke kao što su Syriza i Podemos čini se daleko razumnije i produktivnije od čistog spontaniteta i horizontalnosti. Protesti kao cilj za sebe bez efektuiranja u obliku planske akcije vođene od određenog pogleda na svijet ili njihova zloupotreba zbog promjene aktera, ali uz održavanja sistema – to je najgore što se može desiti pokretu prekarijata. Ne želim biti partybreaker, u meni se i dalje bore simpatije sa skepsom, ali zaista želim mnogo mudrosti burevjesniku u Grčkoj!

Nova Makedonija

Prevod je autorkin