Kakve veze imaju Veselin Veljović i Ibrahim Čikić?

Niikakve. Ova dva slučaja samo na plastičan način pokazuju odnos „demokratske i reformisane“ vlasti prema žrtvama i njihovim dželatima.

Za Veljovića se osnovano sumnja da je bio jedan od glavnih egzekutora etničkog ćišćenja u Bukovici, ali, u CG nijedan zločin, pogotovo ratni – se ne može dokazati, jer svaki (ratni) zločin vodi do direktne ili indirektne odgovornosti Đukanovića. Zato su  Veljović i svi poput njega nagrađuju i stalno napreduju u službi.

Veljović je bio direktor policije, pa savjetnik Vujanoviću, a sada je postavljen na jednu od najodgovornijih i najosjetljivijih funkcija u državi, funkciji Sekretara Vijeća za nacionalnu bezbjednost. Za Veljović se vežu i desetine drugih afera. U većini njih dokazi su javno iznešeni, veoma vjerodostojni,  svima poznati, ali zarobljene institucije sistema očekivano nijesu reagovale.

Veljovićevo imovno stanje za period dok je obavljao visoke državne funkcije je enormno uvećano, i to svi znamo i vidimo – predočeno je javnosti, ali …

Nasuprot Veljoviću, Ibrahim Čikić je dokazano lažno optužen da je bio slijepi snajperista (apsurd nad apsurdima), koji je kao takav bio „jedan od kolovođa oružane pobune“ daleke 1993/4. godine. Lažno optuženi Čikić je po hapšenju bio izložen takvoj torturi kakvu je svojevremeno sprovodio jedino Gestapo u nacističkoj Njemačkoj, ili general Pinoče protiv svojih političkih protivnika. O kakvoj torturi se radi, čak ni ja, svjedok tog užasnog vremena, nijesam mogao pretpostavljati sve dok nijesam pročitao Čikićevo knjigu „Gdje sunce ne grije“.

A to je vrijeme takve fašizacije ovog prostora i progona manjina, da sam u jednom treunutku htio da obrijem glavu i stavim zelenu traku preko nadlaktice. Nijesam to uradio samo iz razloga što sam bio siguran da bi zbog toga stradala moja porodica a ne samo ja.

Čikiću se zbog knjige u kojoj je ni kriv ni dužan opisao pakao kroz koji je prošao sudi i presuđuje. Veljović koji je sprovodio tadašnju fašističku a državnu politiku se permanentno nagrađuje. I ne samo Veljović, nagrađen je bio i tužalac u montiranom procesu protiv Čikića i lidera tadašnje SDA – Milan Radović, koji je bio potom sekretar Skupštine, zatim direktor ZIKS-a – kao što se nagrađuju svi ostali zločinci i izvršitelji tog vremena. Poslije deportacije BiH izbjeglica takođe su nagrađeni napredovanjima u službi svi odgovorni u tom ratnom zločinu.

To je obrazac – obrazac u kome se žrtve koje ne pristaju da šute ponovo kažnjavaju radi disciplinovanja/šutnje ostalih žrtava, a dželati se nagrađuju kako ne bi odali komandante i planere zločina.

Što rade politički predstavnici manjina zbog takvog stanja?

Politički predstavnici manjina su korumpirani i njihov zadatak je da se zbog te političke i svake druge korupcije ponašaju upravo tako kako se ponašaju. Zato nema zahtjeva za lustraciju i zato nijedan ratni zločin u Crnoj Gori nema sudskog epiloga sa pravosnažnim presudama.

Korumpirani, lažni politički predstavnici manjina zato nijemo ćute kada se Čikić opet kažnjava, a Veljović i njemu slični napreduju.