Piše: Biljana Vankovska

Piše mi redovni čitalac da bi htio da me inspiše (isprovocira?) da napišem kolumnu o dešavanjima u Fergusonu. Za one koje nisu u toku, radi se o američkom gradu u državi Misuri, koji je u plamenu nakon protesta povodom oslobađajuće presude policajcu koji je ubio nenaoružanog crnog mladića, a u kome se militarizovana policija odnosi kao okupaciona snaga (kako kaže poznata novinarka Amy Goodman). Vejrovatno se od mene očekuje da sada „raspalim“ po američkim hipokritima (političarima i ambasadorima) koji nama propovijedaju o demokratiji, a gaze je u vlastitoj zemlji.

Pitam se da li je ovaj čitalac svjestan da je Ferguson postao više od grada; on je postao paradigma socijalne nepravde i rasne diskriminacije. On je brutalni primjer tehnologije vladanja na koju se oslanjaju sve vlasti, nekad direktno, nekad prijetnjama, nekad više, nekad manje – zavisno od okolnosti. Ferguson je jedna epizoda priče o strukturalnom i direktnom nasilju. On je primjer policiske brutalnosti (i selektivnosti), a američki korporativni mediji čak i kada ga ne ignorišu, prikazuju ga kao incident, a ne kao nešto što razgolićuje suštinu vladanja. Primjećuju da su na CNN i Fox breaking news češće u vijestima ljudska prava u Rusiji i hitlerovska figura Putina, ali je spoljašni neprijatelj oduvijek uspijevao da skrene pažnju javnosti sa unutrašnjih gorućih problema!

Možemo biti cinični i zajedljivi, pa da upitamo: gdje su njihovi NGO-i, imaju li projekte od američke vlade i od Sorosa, ili čak i od EU? Možemo pitati i naše aktiviste-evrofile zašto ih nema da dignu glas u znak solidarnosti sa onima u Fergusonu, makar simbolično. Ali, što od svega toga? Zašto seir (seyir što bi rekli Turci) kada su nam građani Fergusona fellow human beings? Nema tu ništa što bi učinilo da se osjećamo bolje zbog našeg stanja. Zato, tu temu prepuštam nekom drugom koji možda nije u stanju da vidi ovaj naš „Ferguson“ (ili odsustvo njega). Kao što je paradigma Fergusona (u paketu sa Obamom) zadatak američkog društva, tako je naš prevashodni zadatak da se pogledamo u ogledalu i upitamo, da li smo svjesni šta se nama dešava.

Ako se sudi prema svemu onome što je akumulirano i toliko kondenzovano, što je skoro opipljivo u vazduhu, a da ne postoji nikakva organizovana, artikulisana i svjesna reakcija (s izuzetkom studenata), sve upućije na sindrom „kuvane žabe“. Stavljenu u lonac u kome temperatura postepeno raste (dvadesetak godina unazad, ako ne i više), nakon svake nove „reforme“, kampanje ili kaznene mjere, pokazujemo nevjerovatnu moć prilagođavanja koja se graniči sa mazohizmom. Većina ima ugrađeni čip podaničke političke kulture, pa smatra da „roditeljska“, stroga ali posvećena vlast radi za opšte dobro, jer s nama drugačije ne može. Opozicija glumi da se suprostavlja: ovih mjeseci primjenjuje nekakvu modernu teaser-kampanju da bi animirala mase.

Prvo je lider Zaev najavio „bombu“ (koja će prinuditi vlast da se povuće, ali će postidjeti i makedonsku državu), pa su onda slijedeli nagovještaji o čemu se radi i o razornoj moći te bombe; tenzija i očekivanja bi trebale rasti sve do finalnog kreščenda. Opozicionari ne samo da nalikuju zapadnim marketing-agentima, nego i ne vide da rastu šanse da se ta „bomba“ i ne primijeti jer bliži se novogodišnje slavlje sa petardama i vatrometom.

Dok pišem kolumnu, pojavila se afera o masovnom falsifikovanju pasoša, ali još nije poznato da li je ovo jedna od bombi ili je ona prava bomba (THE bomb). I dalje smo u isčekivanju… No, daleko važnije je drugo pitanje: šta je to što može potresti „žabu“ u nama, šta može rastjerati depresiju u kojoj smo potonuli kao društvo?

Skeptici se pitaju, zašto su neki od nas toliko oduševljeni studentskim pokretom? Zato jer je to jedini primer autentične društvene reakcije, koja se ne svodi na borbu ko će imati kontrolu nad termostatom našeg lonca! Dok studenti pokazuju znake života (u duhovom, intelektualnom i aktivističkom smislu riječi), njihovi profesori ćute mudro. Ćute i kada se uvođenje tzv. državnih ispita pravda navodnom korumpiranošću profesora koji su dijelili ocjene iz rukava, uzimali mito ili čak tražili seksualne usluge (kao što je napisao jedan od vladinih trubadura). Umjesto da se mehanizmima pravne države sankcioniraju profesori koji to rade, vlasti su procijenile da je zgodnije da ih puste da žive sa prezumpcijom (kolektivne) krivice i pod prijetnjom kazni za (još nedokazano) nemoralno i nelegalno ponašanje! Dekani i dalje poslušno zaključavaju vrata fakulteta da bi spriječili studente da se okupljaju, a privatno obezbeđenje je dobilo ovlašćenje da uvodi red, tjera novinare i sprječava studente da komuniciraju s javnošću. Ćute profesori, ćute i roditelji.

U međuvremenu neumorna vlast i dalje 24/7 programira naše živote: ukinuli su radnička prava, ušli u intimni život, i spavaće sobe, ali i u kuhinje, da bi stvorili zdravu naciju. (Za njeno duhovno zdravlje brinu se spomenici na svakom koraku). Ovih dana su se umiješali i u pravo da se rekonstruišu stanovi bez dozvole (o energetskoj efikasnosti!), opet pod prijetnjom visokih kazni. Više i ne znamo šta je uistinu naše, lično, zaštičeno od penetracije države! Država diše u vrat svojim građanima čak i u slobodno vrijeme: najnoviji vladin izum (na kome bi im i komunisti pozavidjeli) je nalog da se nastavnici, roditelji i učenici druže i u vrijeme vikenda! Zar nastavnici nisu i sami roditelji? Zar djčja prava ne uključuju i pravo na slobodno vrijeme i na igru prema vlastitim željama i afinitetima, izvan kontrole roditelja i nastavnika? Država sada postaje svjedok i učesnik i u ono malo slobodnog vremena koje je preostalo roditeljima da se druže sa svojom djecom koju jedva i da stignu da poljube pred spavanje tokom radne nedjelje.

Razumije se, ovo su samo grubi obrisi kojima se ocrtava daleko kompleksnija i zastrašujuća stravnost u kojoj je partija raspustila državu. Zato i pitanje da li će „žaba“ u kojoj smo se pretvorili smoći snage da odreaguje na osmišljen i efikasan način – ili će i dalje čekati na poljubac (stranog) princa koji će je uvesti u život iz bajke?

Na žalost, veće su šanse da se uskoro počnemo buditi uz zvuke trube u praskozorje, da slušamo himnu u stavu mirno i organizujemo sletove u čast lidera.

Ponekad naiđem na tekst pun psovki, genitalija i generalno vulgarnog rječnika, i to najčešće na elektronskim portalima i socijalnim mrežama koji su postali supstitut javnosti. Zapanjena kako se to dočeka asplauzima, pitam se da li je to ipak pokazivanje znakova života. No, ovome se ne treba čuditi: u uslovima opšte zombifikacije, ljudi reagiju samo na takve nadražaje, snažne i prostačke! Kao da im samo snažan udarac u glavu, za tren, može stići do svijesti ili dotaći ispod debele kože, koja je navikla da i najapsurdnije stvari prikazuje kao dio „normalnosti“! Ipak, to ne dovodi u pitanje sindrom kuvane žabe, jer su psovke samo ventil koji donosi lažni osjećaj buntovništva i reminiscenciju ljudskosti, prije no što se ljudi vrate komotno u toplu vodu lonca.

U nekim se evropskim gradovima organizuju skupovi i protesti u znak solidarnosti s građanima Fergusona. Mi bismo napravili dovoljno veliki korak ako uspijemo da pokažemo da smo istinska zajednica, u kojoj se opresija, kršenje ustava i slobode pojedinaca ili grupa primaju kao atak na čitavu zajednicu. Ipak, sve počinje od pojedinca koji će najprije (da parafraziram Mešu Selimovića) zaboraviti da je mali i početi da razmišlja. To je najveća uvreda za one koji kontrolišu temperaturu u loncu i koji smatraju da je žaba već kapitulirala. I to je samo početak…

Nova Makedonija

Prevod je autorkin