Piše: Biljana Vankovska

Proslava Dana makedonske revolucionarne borbe u vrijeme kontrarevolucije dobija nužno orvelijanski prizvuk. Vladajuća stranka je u svom imenu zadržala i riječ „revolucionarna“, iz jednog jedinog razloga – da sebe pretstavi kao direktan izdanak onog istoriskog, originernog VMRO-a (u prevodu Unutrašnja Makedonska Revolucionerna Organizacija). O njenom ideološkom profilu više nije dovoljno reći da se radi o konzervativnoj stranci, jer se ona iz dana u dana pretvara u bizarnu kontrarevolucionarnu stranku: metode ponekad pozajme od komunista, ali je cilj poništiti sve što su ovi radili i na njihovo mjesto postaviti vrijednosti i principe koji će poništiti sve što ma i najmanje nalikuje ideološkim neprijateljima.

Sam praznik (23. oktobar, dan kada se navodno formirala VMRO, što baš i ne odgovara činjenicama) je dobar povod za otvaranje procesa suočavanja s istorijskom prošlošću i posebno sa teškim bagažem VMRO-a. Ako se to nije uradilo ranije, kada ovaj praznik VMRO-a nije ni postojao, sada je još teže, naravno. Jer u ovokvim okolnostima, to je već prava blasfemija i atak na makedonštinu i državnost.

Svako ko i malo zna o istoriji i kako je ona konstruisana saglasiće se da je VMRO mitski pojam, pojam koji je kao stvoren da bi nacionalisti onako praznično počeli pisati školske sastave o „kodu našeg gena“, o heroizmu i makedonskoj samobitnosti za koju su se, navodno, borili svi borci VMRO-a u prošlosti i sadašnjosti. Prema ovim narodnim pjesnicima (koji jedva i da znaju pravopis), svaki je Makedonac – VMRO!

U istorijskoj trajektoriji ovako okamenjenog VMRO-a naravno nema dijalektike: ona je pravoliniska, „iskonska“, što bi rekli mnogi od nji, i najvažnije – ona vodi direktno do današnje VMRO-DPMNE, koja je, eto, konačno ostvarenje vjekovnog ideala. „Vulkan“ koji je izazvala MRO (Makedonska Revolucionarna Organizacija, što je tačniji naziv) je uistinu ispuštao lavinu koja je tekla ponekad lijevo, ponekad desno, ponekad budila najnaprednije ideale tadašnjeg vremena, nekada spadala na terorizam čije efekte su više osjećali domaći akteri nego okupatori.

U istoriji onoga što se sada generički naziva VMRO ima elemenata kojih bi se danas trebali stidjeti umjesto glorifikovati i kozmetički dotjerivati. Varijacije VMRO su bile brojne u prošlosti, ali ima ih i danas u liku stranaka koje se kite ovim akronimom. Sam praznik koji smo ovih dana proslavili nije uopšte tema, već povod da rezimiramo u kakvom vremenu sada živimo. Danas su mnogo gorljivije i akutniji ove moderne forme kontrarevolucije u ime nekakvog genedskog koda (ili je bilo obrnuto, ne znam više). Jedan duhoviti slogan se okreće ovih dana po socijalnim mrežama, koji sam dovoljno govori o njima: VMRO 1903 – rasplakao majku Osmanlijama, VMRO 2014 – rasplakao majku Makedoncima!

U dominantnom istorijskom narativu socijalistička revolucija i partizanski pokret iz koga je izrasla NR Makedonija su samo jedna epizoda koja se zbog toliko potrebnog kontinuiteta (nedijalektike), kao i potrebe da se stane na strani antifašističke koalicije, ne može tako lako zaboraviti. Ali, zato se istorijske čitanke mogu pisati iznova, redefinisati taj period kao produžetak borbe Ilindenaca (VMRO?), pa čak i „lustrirati“ ono što nije poželjno. Danas, sa svim polugama vlasti u svojim rukama, kontrarevolucija može perfidno i suptilno (pa čak i ne tako suptilno) udariti po svemu što znači socijalnu pravdu, individualizam, sloboda, jednakost i solidarnost. Vlast „zna“ šta je najbolje za ljude kojima vlada: kako ih disciplinovati (kaznama ili stimulacijama za podanike, ali i kroz indoktrinaciju putem obrazovanja), kako održati lojalnost, kako reprodukovati režim (kroz izbore na kojima jedva i da postoji fer natječaj). S legitimitetom dobijenim na takvim izborima, ona „zna“ šta je potrebno da bi nacija bila „zdrava“ (a nacija je važnija od čovjeka, naravno; to je možda i razlog što je Makedonija država u kojoj ima najveći broj bronzanih konja/konjanika po glavi stanovnika).

Nakon „nutricionističkog“ govora premijera, koji se reprizira iznova i iznova da bi nam ušao u glavu, već je jasno da nam je partija iz spavaće sobe sada ušla i u kuhinju da bi nam naložila šta da jedemo. Tek je sada jasno i zašto su izgradili toliko sportskih hala, a ne bi nas trebalo čuditi i ako nas počnu vagati pri ulasku na radno mjesto – što bi bio najboli znak koliko smo poslušali mudre savjete premijera. Ova najnovija kampanja (koja košta opet nekih pola miliona eura) podsjetila me je na jedan stari vic. Otišao Mujo kod ljekara, pa nakon pregleda ljekar ga smiruje: „Ne brini Mujo, živjećeš ti sto godina!“. A Mujo očajan odgovara: „A od čega, majke ti?“

Iz praznika u praznik, iz godine u godinu, kontrarevolucija teče! Ako je prije par godina Gruevski izgrdio žene što su zapele za tamo „neka ženska prava“ umjesto da brinu za porodicu i da rađaju djecu (pa onda im je reducirao i pravo na abortus), sada ih je ko svekrva počeo učiti šta da kuvaju. U zdravom tijelu, zdrav (i lojalan, disciplinovan) duh! O ovom drugom posebno brine sistem obrazovanja.

Pošto rijetko gledamo iz kakvih udžbenika uče naši osnovci, kao šok nam dođe kada vidimo sadržaj (ne)građanskog obrazovanja u kome više dominira duh Hobsa nego Loka. Levijatan (država, vlast, funkcioneri) se proglašava najvišom vrijednošću pred kojima građani (ali i novinari) trebaju pokazivati respekt i lojalnost. Lojalni građani, prema autorima udžbenika, više cijene svoju bezbjednost, pa su spremni žrtvovati svoje slobode i prava. I, naravno, uvijek poštuju vlast! Ilustracije pokazuju učenicima ko je ko: na piedestalu je postavljen obris mišićave (muške, naravno) figure, a ispod nje stoje čovječuljci, pa čak i jedan pion!? Piše tamo kako je, od kada je vijeka i svijeta, u svakoj državi stanovništvo podijeljeno na one koji vladaju i na one koji su potčinjeni vlasti. Nižu se tako „biseri“ koje je teško i nabrojati, ali poruka je jedna ista: vi postojite zbog vlasti-države, a ne ona radi vas.

Što se žene tiče, pripominje se, da se ne bi zaboravilo, da je ona učinila prvi grijeh, okusila zabranjeno voće (saznanja), dovela Adama u iskušenje i od tada ona strada!

Ideologija je duboko ušla (penetrirala?) i u nastavi biologije, pa se u tom udžbeniku ejakulacija definiše kao „izbacivanje sjemena u rodni kanal ženske jedinke“ (žena čak i nema subjektivitet, nego pretstavlja nekakvu jedinku). А ako slučajno „sveto sjeme“ bude izbačeno izvan te jedinke, onda ili za tu pojavu još nemamo pravi naziv, ili se radi o smrtnom grijehu i razbacivanju nacionalnih resursa.

Ah, da ne zaboravimo: postoji i pouka (uz sliku) da je ljubljenje ruku izraz poštovanja… I konačno kao „šlag na torti“, tu je i teza da je pravo na život lično pravo građanina (a ne čovjeka!) i da njega mogu da ostvare samo oni koji se osećaju kao ličnosti (!?).

Tako, kontrarevolucija nastoji poništiti sve što je postignuto na planu ljudske (i ženske) emancipacije. Аko na udžbenike dodamo i nastavnike postavljene po stranačkom ključu (oni drugi drhte od straha, pa ne smiju ni da štrajkuju za svoja prava jer je zakon uveo legalne štrajkbrehere, rezervne nastavnike za one koji će štrajkovati) – onda je jasno kakve nam to generacije dolaze na univerzitet i uopšte u društvu.

Ovi koji tako rado govore o genima trebali bi da se zapitaju odakle već postojeća duga i preduga tradicija pokornosti i poslušnosti, autoritarnosti i podaništva od kolijevke do groba, kao i odsustvo makar jednog jedinog disidenta u makedonskoj istoriji! Nekritičko korišćenje F-riječi (fašizam) se najčešće sreće kod političke opozicije koja se već godinama služi njome zbog profita i prestavljanja svog protivnika kao nadmoćnog i okrutnog, a sebe kao mučenika (mada je čitava javnost nedavno mogla da vidi da žive kao bubreg u loju i to još bestidno pokazuju na svojim žurkama).

Govoriti o fašizmu u ovakvim okolnostima mi se uvijek činilo kao uvreda i nepristojnost prema miliona žrtava, ali i kao kapitulantski odnos i opravdanje svojih političkih neuspjeha. No, nabrajajući sve odlike ove demokrature i kontrarevolucije koja nema namjeru da stane (a i niko je baš i ne zaustavlja), na vrh jezika mi je druga F riječ (fuck!).

Dakle, tu je brisanje granice između države, partije i vožda; uzdizanje patrijarhalnih i vjerskih vrijednosti i principa koji ulaze na velika vrata na javnu scenu; neprekidna propaganda i kontrola medijuma; lov na vještice i progon svih neistomišljenika; širenje nacionalne i druge netrpeljivosti prema različitima, itd. (LGBT zajednica je bila predmet fizičkog napada upravo na dan praznika VMRO, jer je provocirala. Bradati TV „bard“ i najomiljeniji novinar vladajuće stranke je to opisao, navodeći karakteristike Dana VMRO kao „dan muškarčina iz Makedonije, dan onih s brkovima, sa runom na grudima, dlakama po nogama… dan naduvenih, hrabrih, nepokolebljivih i onih koji su sebe žrtvovali za buduća pokoljenja“).

To je možda i najbolji prikaz kako kontrarevolucija percepira samu sebe i one dostojne da je sprovode i slave. Svi ostali su jedno veliko ništa, i predmet slobodnog lova ovih muškarčina.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin