Zamislite vi to, na mjestu starom hiljadama i hiljadama godina, cak od vremena Fenicana, sjede dvije druge i cavrljaju.

Kako je ova dama od drveta prezivjela i docekala damu od plastike ko ce znat. Mislim da se i one same cude.

I o cemu li, zaboga, pricaju, dok i dalje gledaju u fenicanske zidine koje ih dijele od mora, tu u dvoristi of Our Lady of the Sea Church.

Nisam htjela da ih prekidam u razgovoru, pa tako nisam sjela ni na jednu od njih dvije.

A mozda sam trebala. Tacno je da se kod nas kaze: doslo mu ili joj je doslo (rodna ravnopravnost, molit cu lipo) iz dupeta u glavu, pa bi mozda i meni njihov razgovor stigao, fenicanskim pismom,  alfabetom, morzeovom azbuke do nekog prijemnika u mom mozgu…ali eto zbunih  se, ostavih ih da uzivaju u jedinstvenom pogledu, mozda i u ogovaranju ovih dvonozaca koji im dolaze….

Izvinite dame na smetnji, ja odlazim.

ps: namjerno stajem ovdje, neka svako kreira svoju pricu o ove dvije generacile..ja moju vec imam 🙂