Postoji vrlo čvrsta veza između jezika i emocija, tvrde psiholog Ralf Rumerom i fonetičarka Martine Grice, koji su s timom stručnjaka sproveli eksperiment koji je pokazao da artikulacija pojedinih samoglasnika posebno moćno utieče na naša osjećanje.

Primjera radi, artikulacija samoglasnika “i” povezana je s pozitivnim osjećajima, pa je taj samoglasnik čest sastojak mnogih riječi koje upotrebljavamo dok opisujemo neki pozitivan događaj, situaciju ili raspoloženje.

Za razliku od samoglasnika “i”, samoglasnik “o” je mnogo češće prisutan u negativno nabijenim riječima, kao što je primjerice riječ samoća.

Kad smo dobro raspoloženi, tvrde istraživači, izgovaramo mnogo više riječi koje sadrže samoglasnik “i”, dok kod lošeg raspoloženja češće baratamo riječima koje sadrže samoglasnik “o”.

Hrvatska ugledna psihoškinja Ljubica Uvodić Vranić ističe da su ova nova istraživanja o vezi između jezika i emocija objasnila ono što smo mogli naslutiti čitajući poeziju. Pojašnjava da se pjesnici koriste asonancom – stilskom figurom ponavljanja istih samoglasnika upravo kako bi kod čitalaca ili slušalaca izazvali dodatne emocije.

“Ako iz stiha Alekse Šantića ‘I jeca zvono bono, po kršu dršće zvuk’ izdvojimo ‘zvono bono’, pri čemu je bono arhaični izraz za bolno, zasigurno ćete primijetiti kako prisutna četiri samoglasnika moćno na nas djeluju. Za razliku od tog sjetnog stiha, u refrenu poznate dalmatinske pjesme riječ ‘ćiribiribela’ obiluje samoglasnicima ‘i’ koji nas, kao i samoglasnik ‘e’, razveseljavaju”, kaže Uvodić-Vranić za portal 24sata.hr.