Autor: Tommaso Di Francesco

Nakon dvanaest godina evo konačnog rezultata najvećeg mirovnog pokreta, upravo na primjeru Iraka, kad je na cijelom svijetu sto milijuna ljudi sišlo na ulice te je taj pokret bio nazvan “novom svjetskom moći”. Pobijedili su neokonzervativci (neocon) američke desnice i vlada lijevog centra koja je na Zapadu učinila svojom stvar “humanitarnog militarizma” koja je zasula miomirisima pokolje vlastitog razdoblja: rat je tako postao permanentnom pojavom, koja se neprestano širi.

Ta pojava se vraća posvuda i to iznebuha. Iznenada? Njegova tragična prisutnost zapaža se svakoga dana usprkos šutnji suučesničkih vlada i vrlo često šutnji medija, kakvi su kod nas Repubblica i Corriere della Sera, koji su došli dotle da prešute i izbrišu pokolje u Gazi i da ih ne objave na prvim stranicma.

Često je i na ljevici rat posljednji od problema, vijest koja se stavlja u posljednjem trenutku u neki dokument, ili navodi kao stav uz nesposobnost pravilnog interpretiranja odnosa, koji su do sukoba doveli, tumačenja te niti užasa, što povezuje različite sukobe na zemlji sa političkim promjenama oko kojih se vodi borba. A naglo pogoršanje događanja čini evidentnom opću kratkovidnost, koja karakterizira kulturu Zapada.

Ova obećava i navješćuje ekonomski rast, a krije nasilje, koje se drugdje primjenjuje, da bi se taj rast postigao pod bilo koju cijenu, prešućujući opasnost i dobijajući na taj način pristanak i moć. Tako trajno postojanje rata ostaje i opstaje te se ponovo javlja, otvarajući rane koje su loše očišćene i vješto sakrivene.

Izraelska država ne poznaje ništa drugo do zakon tenkova, ponovo je pokrenula vlastite tenkove kako bi ponovo okupirala Gazu i to čini, jer ima “pravo da se brani”, kako je to dao do znanja sam Obama, koji je u govoru u Kairu 2009 izjavio da suosjeća “s bolom palestinskog naroda, koji nema ni zemlje, ni domovine”.

Prošlo je pet godina od početka njegove administracije, a kriza na Srednjem Istoku vidi još uvijek ne samo narod bez zemlje i bez domovine, nego se još i pogoršala, jer se kolonizacija proširila, Zidovi razdvajanja su udvostručeni i, kako piše uvodničar lista Haaretz Gideon Levy “Izrael ne želi mir, tko širi kolonije pojačava okupaciju, a tko pojačava okupaciju ne želi mir”.

Hamasove rakete su dim, zacijelo razoran i ubojit dim, koji krije ovu istinu: Palestinska država, svedena na izbušenu košnicu naselja, nema više nikakvog teritorijalnog kontinuiteta i neće više biti u stanju postojati.Broj žrtava izraelskog avionskog bombardiranja je ogroman, radi se većinom o civilima od kojih su veliki dio deseci i desci djece. Pomislite samo koliko su mržnje posijali ti bombarderi ovih dana. I onda o kojoj se nepristranosti može govoriti? Postoji izraelska država, koja je okupirala teritorij jednog drugog naroda, koji, čak i prema Povelji OUN ima pravo da se pobuni. Neka netko kaže do čega su do sada doveli lažni pregovori o miru, s izraelskom vladom gluhom za svaki zahtjev o povlačenju, prema dvije historijske rezolucije OUN, i do čega je dovelo blokiranje kolonija te bjesomučan – jer je Netanyahu doslovno izvan sebe – odgovor na novo palestinsko nacionalno ujedinjenje Fatah-Hamas? Zacijelo, Izrael ima pravo na vlastitu sigurnost. A Palestinci, koji ne žele biti pobijeđeni, na što oni imaju pravo?

I upravo dok se širi novi rat na Srednjem Istoku, događa se zločinačko rušenje malezijskog aviona nad ukrajinskim nebom sa gotovo 300 žrtava – i već se počinju prebacivati kao lopte krivice i odgovornosti za to – a to nas prisiljava da okrenemo pogled prema Europi. Već prije toga bilo je na desetke mrtvih na istoku Ukrajine u sukobima vojnih snaga separatista i filoruskih nacionalista, ustalih u Donbasu, koje su se suprotstavljale ukrajinskom antiruskom nacionalizmu, nastalom iz pokreta na Majdanu, a ovaj je sad osvojio vlast u Kijevu, a njih –antiruske snage – i njihovu vlast podržava EU i naročito NATO. A upravo NATO želi prodirati sve dalje prema vlastitoj nediskutabilnoj i ni u kom slučaju dovedenoj u pitanje strategiji širenja vlastite vojne moći sve više na istok, upravo sve do same ruske granice. Ta njegova namjera i volja je u temelju, a ne na rubu napetosti i upravo ona uzrokuje sukob, koji je upravo u tijeku.

A čim se okrene pogled na europski istok i na drugu obalu Mediterana, evo kako opasna nestabilnost Libije – vojnog svetišta svakog đihadističkog ustanka u tom kraju – makroskopski skače u oči. Već su prošle tri godine od rušenja Gadafijevog režima zahvaljujući intervenciji NATO avijacije, koja je tada postala avijacijom đihadističkih pobunjenika u ratu protiv libijskog raisa (vođe). Ta je avijacija predvodila tom prilikom nov ratno-humanitarni savez Zapada, u kojem je Italija igrala protagonističku ulogu, pored tobože sasvim “nezainteresiranog” Sarkozyja. Jer upravo je Sarkozy uspio uvjeriti u početku prilično kolebljivog Obamu, koji je zatim sa Hillary Clinton platio cijenu za tu avanturu događajima u Bengaziju 11. rujna 2012.

U prethodni petak su islamističke vojne snage iz Mizurate, najbolje naoružane i najradikalnije, okupirale Tripoli, u kojem je jedna nelegalna i nevjerojatna vlada zatražila međunarodnu intervenciju. U međuvremenu se vode bitke u Siriji i vojne snage Al Quaede, islamske države Iraka i Levanta, napreduju na iračkom teritoriju, dok su u Afganistanu zadnji predsjednički izbori optuženi zbog prevara birača pa stoga trupe USA i ISAF/NATO moraju ostati u toj zemlji još dvije godine.

Nigdje mira. To je prava katastrofa. Stalno ostaje i opstaje jedino barbarstvo za koje smo strahovali da će do njega doći, ukoliko ne bude stvorena izvjesna alternativa vrijednosti i njezin sistem. U ovim danima pobunili smo se protiv pokušaja izvan svake pameti predsjednika Renzija da manipulira talijanskim Ustavom ukidanjem prava na direktno i demokratsko biranje Senata. Porazmislimo na trenutak o tome kako je u svim nabrojenim ratovima Italija bila ili protagonist ili je pak imala izvjesnu vojnu ulogu.

Ne samo u Iraku, nego i na Srednjem Istoku, gdje Italija ima vojni Ugovor s Izraelom, iako je to država koja je u permanentnom ratu; Libiju je bombardirala nakon što je javno pljeskala režimu njezinog bivšeg vođe, u Siriji još uvijek sudjeluje u ozloglašenoj koaliciji “Prijatelji Sirije”, koja pothranjuje sukob; u Ukrajini Italija podržava, bez diskusije, Atlantski Savez, koji vrlo opasno već godinama priprema svoju novu, provokativnu vojnu željeznu zavjesu na ruskoj granici kao da postoji novi Hladni rat. Razmislimo sada koliko je opustošen član 11 našeg Ustava koji zabranjuje i stavlja van zakona rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih sukoba. Izbrisat će senat, jer, vele, on proizvodi “politički stalež”. Dok raste jedino rat izbrisat će član 11 Ustava, kako bi proizvodili vojni stalež i nove ratne sukobe.

Advance/Il Manifesto