Piše:Biljana Vankovska

Znate li šta je prava ironija? To što je Makedonija uopšte članica UN komiteta za ljudska prava. Ironija postaje još veća kada se vidi kako je prilikom glasanja o pokretanju istrage o ratnim zločinima u Gazi „odigrala“ upravo kao i države članice EU. Stala je tako „ponosno“ rame uz rame sa zemljama kao što su Njemačka, Italija, Velika Britanija, pa sada su svi oni domaći kritizeri koji govore o nekakvom skretanju ka Istoku i o iznevjeravanju evropskih vrijednosti ostali s prstom u ustima! Pokazali smo da smo Evropljani, i to u trenutku kada je stara dama posrnula i pala na najniže grane, kada je izbjegla da osudi kolektivno kažnjavanje populacije koja je satjerana u naveći zatvor pod otvorenim nebom.

U montipajtonovskom stilu, looking from the bright side, možda bismo trebali biti srećni što naši predstavnici nisu bili odvažni da glasaju protiv kao „naši najveći saveznici“ (SAD), oni isti koji dijele ordenje za hrabrost našim vojnicima u onim nelegalnim ili polulegalnim operacijama od Iraka do Avganistana. Dio intelektualne javnosti je zaista osudio apstinenciju u Komitetu kao nemoralan, nelegalan i kukavički čin – ali, stao je upravo kada je trebao da kaže da se ništa bolje nisu pokazale ni evropske demokratije. Mnogi kažu da je glupo uznemiravati se zbog svjetskih dešavanja kada kao mala zemlja nemamo nikakvog uticaja na njih. Ali, ovog puta smo mogli učiniti bar nešto simbolički – stati na pravu i pravednu stranu! Oni isti koji histerično zazivaju sankcije prema Rusiji i osuđuju novog Miloševića/Sadam/Gadafija alijas Putina – sada su ćutljivi kao ribe.

Ovog Ilindana sam namjerno odlučila da ne gledam niti jedan svečani čin proslave nacionalnog praznika: nisam imala snage da slušam o našim istorijskim patnjama, o vjekovnoj i herojskoj borbi za slobodu i dostojanstvo! Nisam mogla niti čas više slušati patetične refrene o tome kako se preko naših leđa još uvijek prelama i krši međunarodno pravo, i kako je Evropa neprincipijelna u odnosu na naš identitet. Već mjesec dana u nemoći i muklom bijesu posmatram kako postajemo dio Zapada, onako indiferentni i rezervisani kada se trebaju osuditi zločini protiv čovječnosti (možda zato što smo postali indiferentni i prema vlastitim civilnim žrtvama iz 2001).

Strašno je kada se slika muškarca slomljenog od boli, koji jeca ispred kamera, prikazuje kao nešto neobično. Ono što je ljudsko već postaje izuzetak i „vijest“. Čitav taj užas iz Gaze kod nas se prikazuje u rubrici vijesti iz svijeta, u onih 4-5 minuta, upravo prije početka vijesti iz sporta i vremenske prognoze. Taj veliki svijet nas se ustvari uopšte i ne tiče – može biti na Bliskom Istoku ili na Marsu, svejedno daleko i tuđe. Pitam se, da li neko misli da je kritika izraelske ofanzive u kojoj je svaki hitac ratni zločin jednaka antisemitizmu? Da li bismo time narušili ugled Makedonije koja sebe prezentira kao društvo koje se solidariziralo s Jevrejima u Drugom svjetskom ratu? Da li će film na tu temu („Тreće poluvrijeme“) izgubiti na popularnosti ili će pozorišna predstava „Vječna kuća“ dobiti drugi smisao – kad smo već „dokazali“ kako smo mi i Jevreji stradalnični bibliski narodi? Ima i takvih koji na socijalnim mrežama ne kriju oduševljenje zbog načina na koji se Izrael „spravlja“ sa unutrašnjim neprijateljem (jedan od njih je mladi novinar opozicionog lista „Slobodni pečat“!).

Stručnjaci kažu da ovo promjenljivo i kišno vrijeme izaziva depresiju i glavobolje. Kada čujem o tome odmah nakon vijesti iz svijeta, dobijem nagon za povraćanje. Ustvari, svaka naša domaća glupost i nesposobnost kao da blijedi, nestaje i postaje zaista bijedna i nepristojna u poređenju s krvoprolićem koje ne prestaje. Kada bi bar nešto od ovoga dotaklo one lude glave koje se i dalje hvališu i prijete novim okršajem u Makedoniji…

Uistinu, desio se i jedan mali javni protest koji je trebao značiti da su se i građani Makedonije pridružili onima iz drugih svjetski gradova. Ali mi ne bismo bili mi da nismo napravili karikaturu sami od sebe i od našeg shvatanja empatije i humanosti: vjernici islamske vjeroispovijesti su nakon molitve petkom krenuli ka Muzeju Holokausta. Namjere su im bile dobre i miroljubive, tu nema dileme; u rukama su umjesto transparenata nosili slike ubijenih palestinskih mališana. No, policija je bila spremna – u punopj opremi i sa bornim kolima ispred muzeja samo su uvećali osjećaj mučnine. (Za one koji su se makar jedanput parkirali na parkingu muzeja ove mjere bezbjednosti možda i ne bi bile veliko iznenađenje – tamo pretresaju auta i u običnim danima, a da nikada nisam shvatila zašto).

Ipak, ostaje pitanje, kome su to demonstranti slali poruke? Žrtvama Holokausta? Onima koji su bili sistematski ubijani jer nisu bili arijevske rase, i to u vrijeme kada Izrael nije ni postojao kao država? kakav je taj protest koji ne razlikuje nevine žrtve od zlikovaca, koji ne vidi kako su povezane smrti ubijene djece u Aušvicu i u Gazi, ili ma gdje u svijetu? Zašto ispred muzeja, a ne na centralnom trgu? Ustvari, pravo mjesto bi bila upravo vlada ili ministarstvo spoljnih poslova! Mogli smo prošetati i do američke ambasade ili neke od evropskih (kad već u Makedoniji nema izraelske ambasade). Svi su oni saučesnici u ovom zločinu koji se odvija ispred naših očiju.

Ovih dana emailom cirkulira propagandistička poruka čiji sam naziv iskoristila i za ovu kolumnu. Toliko loše prikrivene mržnje i cinizma, odavno nisam osjetila – možda zato što je sve to prezentirano kao da se radi o brizi o „jadnim malim muslimanima“. Poruka ide u dva dijela: jedan kaže „evo šta vam prikazuju na medijima“ (i tu su poređane slike ubijene djece), a već se u drugom dijelu otkriva propagandistička nаmjera – „evo šta vam medijumi ne prikazuju“, pa slijede slike „armije“ mališana u uniformama i sa zelenim šamijama oko čela, dok vježbaju kako da postanu teroristi. U toj priči, Palestinci (nazvani muslimani, možda zato što se priča odnosi na širu populaciju i za eventualne druge primjere!) su oni koji svjesno žrtvuju svoju djecu, ili koristeći ih kao živi štit ili kao vojnike i teroriste.

Ono što me je zaprepastilo nije vezano za sadržaj (perverzno jasan za svakoga ko želi vidjeti istinu), nego lista ljudi koji su ovo prosleđivali dalje vrijedno sve širem krugu ljudi. Putam se da li su uopšte bili svjesni da tako legitimiraju masakar civilne populacije gdje je među ubijenima više od 300 djece. Pozivi da bi Palestinci trebali prestati sa nasiljem i da se okrenu izgradnji socijalne i demokratske države je drsko i bezobrazno ruganje deceniskim stradanjima ovog naroda. A ako je to tako lako, zašto država blagostanja izumire i u evropskim državama, zašto i tamo nema socijalne pravde, a i demokratija ima sumnjivi kvalitet?

I u samom Izraelu raste broj mirovnih protesta, gdje ljudi usred militantne atmosfere i histerije ipak dižu glas u znak protesta prema zločinima koji se čine u njihovo ime. Tu su i moralni džinovi kao Levi, Avneri i Amira Has koji govore o sadizmu koji je predstavljen kao milosrđe (sa onim porukama kojima se Palestinci upozoravaju da hitno napuste domove koji će biti cilj napada – toliko je to hiruški precizno). Organizacija „Jewish Voice for Peace“ čini ono što i mi pokušavamo da uradimo post festum preko REKOM-a: čitajući imena poginulih, čuvaju ih od zaborava i degradacije u proste brojke! To je jako opasna stvar, pa su izraelske vlasti zabranile taj radio program, jer kada broju date ime, uzrast, lik – onda on pogađa režim kao kasetna bomba.

I dalje su rijetki oni kao Robert Fisk ili Čomski koji otvoreno govore o perfidnosti s kojom zapadni mediji zloupotrebljavaju žrtve oborenog maleziskog aviona sve zbog geopolitičkih ciljeva, i pored svih lažnih suza. Za ono za što nisu još imali dokaza (solid proofs) bezrezervno su tražili odgovornost od Putina (kao uostalom i od Bin Ladena odmah nakon 9/11), dok su se u vezu onih istinskih „dokaza“ u vidu masakrirane djece izražavali „zabrinutost“ i pozivali na uzdržanost i prekid vatre. Pišu nadugačko i naširoko o „šoku koji je potresao čitav svijet“, misleći pritom na putnike aviona, a bilo je i puno sentimentalnih detalja o tome kakvi su divni ljudi nastradali; ljudi koji su, eto, krenuli na lletovanje, a ni krivi ni dužni, nastradali. Ne samo da nema paralele sa istim takvim žrtvama iranskog aviona, nego još gore – nema ni jedne piče o palestinskim mališanima koji nikada nisu bili na ljetovanju, a koji su tiho umirali usred okupacije i blokade, čak i kada nije bilo granatiranja njihovih škola i bolnica. Nema ni traga zaprepašćenja od onoga što (ne) čine UN; Netanjahu ili Obama, i to ne ove psljednje četiri nedjelja, već decenijnama.

Za zapadne medije, ali i za naše, postoje i druge žrtve koje su još beznačajnije i nevidljivije. Oni koji svakodnevno umiru u Ukrajini nisu ni vijest. Sumnjam da će ikada i biti… I samo podsjećanje na te bezimene, zaboravljene i čak ozloglašene civilne žrtve je jeres koja nas može udaljiti od naših strateških ciljeva, članstva u NATO i EU. Zato ćutimo o njima, dok se u međuvremenu otuđujemo i udaljavamo od vlastitog bića i ljudske suštine…

Nova Makedonija

Prevod je autorkin