Juče sam, po hiljaditi put,  zaključila da mi je ljepši život kad imam dosta para, a da mi život nije ljepši kad već od 15. u mjesecu razmišljam kako do kraja mjeseca izdurati sa redovnim obavezama kao što su kupovina sviježih mliječnih proizvoda, ispijanje popodnevne kafe u kafanici u bloku ili kupovina sladoleda (kojega, redovno, kupujem samo još danas, od sjutra sam na rigoroznoj dijeti i nema slatkiša).

Još ja i nijesam osobito rasipan potrošač. Redovno kupujem stvari koje su jeftine, na akciji, na ivici roka trajanja… Istina rijetko, ali dešava se i da stihijski kupujem proizvode koje nikada neću koristiti samo zato što mi se učini pametnim da nešto platim upola manje od cijene po kojoj ga je dan ranije trgovala moja prijateljica. Na netu sam viđela da se takvo ponašanje može protumačiti kao začetak ponašanja koje se u psihologiji naziva „sakupljački poremećaj“, ali ne pouzdam se u to što sam pročitala. Jer, u takvo ponašanje se,  na primjer, ne uklapa jedna druga moja osobina, a to je da stihijski i olako bacam stvari kad vršim veliko spremanje po stanu… Kako god, i ove skromne navike, kupovine i odbacivanja manje plaćenih stvari, uz ishranu i redovne troškove života, zahtijevaju  više novca. Kako se to uobičajeno u narodu kaže: plate iste, život poskupio (ovo u smislu zadovoljavanja životnih potreba).

I tako, vidno iznervirana cijenama i (uzgredno) razočarana spoznajom da ja, u stvari, nikad neću ostaviti slatkiše zauvijek, pomislila sam da je krajnje vrijeme da iznađem neki dodatni vid zarade… I kako danas, moliću lijepo, može da zaradi mlada majka (mlada po roditeljskom stažu), neekonomista, sa predrasudama po pitanju startovanja biznisa iz sive ekonomije? Evo šta se nudi, baš u toj sivoj zoni (ako gajite mišljenje da se dodatni posao može dobiti na Zavodu, preko ovih što čekaju ikakav posao, pa… može, može, samo gajite to mišljenje):  izrada torti i kolača (koje, po zgradama, reklamirate tako što u gluvo doba noći dođete sa gajbom od pivskih flaša i podignete mali oglas na najvisočiji dio oglasne table, u nadi da ga zločesti klinci iz ulaza neće pocijepati) ili izrada seminarskih i magistarskih radova (diskretnije se oglašavate po fakultetima uz lukavo „pomoć pri izradi seminarskih radova“).

Kako na netu piše da svaka ženska mora da pravi tzv. liste „za i protiv“ (ko mi ne vjeruje neka odmah ode na net, pa će viđeti da se, po pravilu, liste pro et contra većinom preporučuju za žene koje donose odluke, jer, muškarci imaju više mozga, a i ako nemaju više, taj mozak koji imaju, toliliki koliki je, brže i kvalitetnije radi od ženskog), mene nije mrzjelo da napravim te liste koje ovako izgledaju (prvo zanatska, pa intelektualna dodatna opcija):

ZA:  imaću, u najboljem slučaju, 100 eura mjesečno više (kad odbijem uloženo za struju i materijal)

PROTIV: skuvaću se živa ljetos, neću imati slobodnog vremena od spremanja kolača i pospremanja nereda, stalno će kosa da mi miriše na karamelizirani šećer, ja ne umijem da spremam kolače, nikad nijesam ni umjela, i postoje ljudi iz bliskog okruženja koji tvrde da mi je uginuo gen koji je, po ženskoj liniji, od svih nas pravio solidne (ako ne i dobre) poslatičarke.

ZA: imaću, u najboljem slučaju, 100 eura mjesečno više

PROTIV: cijelo vrijeme ću biti pred kompom, konkurencija velika-ko zna da li ću i imati posla, sarađujem sa varalicama i neradnicima (ko bi drugi naručivao izradu seminarskog?!), a Boga mi, možda se i ogriješim o neki propis (ko je pravnik/ca, znaće o čemu govorim).

U tutorijalu za donošenje odluka piše ( kad ste žensko)  da onda „vagamo“ razloge, a ako ni tako ne umjemo da zaključimo, onda da brojimo razloge, pa na kojoj je strani više razloga da se toj strani priklonimo.  I ko tako radi, neće pogriješiti.

Naravno da sam tako uradila, jasno je da kućne varijante za kintu sa strane, otpadaju…

(u nastavku:  kako dodatno zaraditi van stana…)