Autor: Damir Pilić

Na današnji dan prije deset godina, 29. lipnja 2004., iznenada je u svojoj 69. godini umro dr. Stipe Šuvar, istaknuti sociolog i posljednji istinski hrvatski ljevičar, jedini koji se i nakon 1990. zalagao za socijalizam. Koliko je njegova smrt naudila razvoju hrvatske ljevice, a time i hrvatskog društva, dovoljno govori već i letimičan pogled na današnje hrvatske novine i druge medije.

Naime, deset godina nakon smrti dr. Šuvara, došli smo u krajnje bizarnu situaciju da se u mainstream medijima najozbiljnije konstatira postojanje nekakve radikalne ljevice u Hrvatskoj, dakle, u zemlji koja nema niti običnu ljevicu, a kamoli radikalnu. Da je dr. Šuvar živ i politički aktivan, onda bi i najgori student sociologije i politologije shvatio što ljevica jest (Šuvarova Socijalistička radnička partija), a što ljevica nije (Račanov i Milanovićev SDP): ni tada u Hrvatskoj ne bi bilo radikalne ljevice – jer to Šuvar nije, niti je ikada bio – ali se ne bi mogao dogoditi današnji masovni diskurs da se SDP proglašava lijevom strankom samo zato što na političkoj sceni nema ničeg ljevijeg.

Odnosno, kako je to u razgovoru za “Nedjeljnu Dalmaciju” u kolovozu 2001. formulirao sam Šuvar: “SDP nije lijeva stranka, ni u onom smislu kako su to socijaldemokratske stranke u zapadnoj Europi. Općenito, socijaldemokracija u tzv. zemljama u tranziciji na istoku Europe igra ulogu borca za uspostavu neoliberalizma u ekonomskoj i socijalnoj sferi, a mnogi to s pravom nazivaju divljim kapitalizmom. Kako se može smatrati lijevom stranka koja se tako predano angažira na uvođenju sirovog, šićardžijskog, na tijelu društva parazitskog kapitalizma, a po receptima MMF-a, Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije, institucija koje su u službi ekonomskih interesa jedino nekoliko zemalja i područja svijeta, uz sve veću relativnu pauperizaciju velike većine ljudi i zemalja!“

Pujanke zazivaju Stipu

U tom smislu, čitateljima će možda biti zanimljiv Šuvarov mini esej, u okviru uz ovaj tekst, o uzrocima propasti europske socijaldemokracije i razlozima njezine današnje kolaboracije s neoliberalnim kapitalizmom “made in USA”, esej koji zvuči kao da je napisan danas, a ne sad već davne 1991. godine. U posebnim okvirima donosimo i Šuvarove stavove o kršćanskom podrijetlu komunizma te o stanju hrvatske kulture.

Upravo ovoj potonjoj temi, hrvatskoj kulturi, dr. Šuvar je posvetio možda i najplodnije svoje radne sate. U razdoblju između 1974. i 1982. godine, kao sekretar, tj. ministar za kulturu i prosvjetu Socijalističke Republike Hrvatske, bio je protagonist ili inicijator više značajnih društvenih projekata: Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzeja crkvene umjetnosti u Zadru, Muzejskog prostora na Jezuitskom trgu u Zagrebu, kao i zagrebačkog Muzeja “Mimara”, te gradnje nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (Šuvar je glavni pokretač toga projekta).

’Dovršavanje’ kapitalizma

Premda se o dosezima njegove znamenite reforme obrazovanja može kritički razgovarati, činjenica je da je u vrijeme dok je Šuvar bio republički sekretar za prosvjetu i kulturu u Hrvatskoj sagrađeno i obnovljeno više od 700 osnovnih i barem stotinjak srednjih škola, a otvorena su i sveučilišta u Splitu, Rijeci i Osijeku.

O kakvom se pothvatu radi, svjedoči činjenica da autor ovih redaka već godinama u kvartu u kojem živi (splitske Pujanke) svakodnevno gleda gradske autobuse koji kvartovske klince razvoze na više različitih školskih destinacija u Splitu, jer kvartovska osnovna škola već godinama nije dovršena, odnosno ne ispunjava sigurnosne uvjete za boravak djece.

Ponovimo još jednom: proskribirani ministar Šuvar je u svom mandatu sagradio ili obnovio više od 700 osnovnih škola po cijeloj Hrvatskoj, a današnje vlasti ne uspijevaju u roku od više godina obnoviti jednu već postojeću školu u drugom najvećem urbisu u Hrvatskoj! Kazao bi Luka Modrić: “A što reći?”

Također je činjenica da još nitko u Hrvatskoj – uključujući i najžešće kritičare njegove reforme obrazovanja – nije vratio diplomu, magisterij ili doktorat koje je stekao u Šuvarovo doba, niti je itko vratio ijednu plaću koju je zaradio na temelju tih titula.

No, u ovom prigodnom podsjećanju na posljednjeg istinskog hrvatskog ljevičara želimo naglasiti sociološku komponentu njegova rada, odnosno njegove sociološke analize hrvatskog društva, čiji je razvoj bio njegova trajna opsesija. Tako u intervjuu za zagrebački magazin “STAR(T) nove generacije“ iz 1995., dakle na samim počecima kapitalizma u Hrvatskoj, Šuvar tumači što će se zbivati s društvima postsocijalističkih država Istočne Europe, odnosno zbog čega u Hrvatskoj, kao zemlji “(polu)periferije kapitalizma”, još zadugo neće biti srednjeg sloja: “Radi se o povratku kapitalizma na tlo na kojemu se on ranije počeo razvijati, ali ga je nezrelog svrgnuo nezreli socijalizam. Pa je i taj nezreli socijalizam propao i sada treba ‘dovršiti’ kapitalizam kroz ponavljanje procesa prvobitne akumulacije kapitala”, kazuje Šuvar, upozoravajući pritom da će se u tom procesu prvobitne akumulacije kapitala “stvari odigravati veoma ogoljeno”.

Sve sličniji Južnoj Americi

“Ne može se ovdje formirati neka jača kapitalistička klasa s područja u kojima je kapitalizam najrazvijeniji, a ne može doći ni do formiranja nekih vlastitih kompanija koje će imati multinacionalni karakter, već mogu samo biti filijale kompanija koje već postoje u razvijenom kapitalizmu“, govori Šuvar, ustvrdivši da se ovdje “neće dopustiti formiranje snažnih koncentracija ljudske pameti”: “To će sve centrale svijeta vući sebi.

Ovdje ima da se rinta! I to da rinta što jeftinija radna snaga, do daljnjega. Potreban je samo bezobzirni kapitalist i državni aparat koji ga opslužuje. Tu nema mjesta za procvat srednjih slojeva, a pogotovo ne za nove srednje slojeve koji su na razvijenom Zapadu danas nosioci novih vizija, tzv. nove ljevice, ekološkog socijalizma itd.

Otud prijeti opasnost od konstituiranja društava koja će nalikovati na ona koja su se u Južnoj Americi konstituirala u 19. stoljeću i nikako da se bitno izmijene“, upozorava Šuvar, uvodeći u razgovor teoriju “dvotrećinskog društva“ njemačkog ljevičarskog filozofa Petera Glotza, koju zapravo obrće: “Naime”, tumači Šuvar Glotzovu teoriju, “u najrazvijenijim zemljama Zapada dvije trećine ljudi riješilo je svoje egzistencijalne probleme u smislu da ne osjećaju bijedu svakidašnjeg života, a trećina je marginalizirana. Ovdje će također postojati dvotrećinsko društvo, ali će biti obrnuto!

Dvije će trećine biti u velikom siromaštvu, barem idućih nekoliko desetljeća. Sve dok se taj proces prvobitne akumulacije kapitala ne dovrši. Zato ćemo ovdje uvijek imati sakati kapitalizam, kapitalizam čiji će mozak i organizacijski pokretači biti negdje drugdje u velikom svijetu!“

Fukuyamina djeca

Svakako treba dodati da je dr. Šuvar u potonjim intervjuima stalno varirao tu svoju “obrnutu Glotzovu teoriju“, koja je svaki put, kako je kapitalizam na ovim prostorima odmicao, izgledala sve pesimističnije. Tako u razgovoru za sarajevsku “Slobodnu Bosnu“ krajem te iste 1995. Šuvar tvrdi kako “85 posto ljudi u bilo kojoj postsocijalističkoj zemlji neće imati kapitala i živjet će u većem ili manjem siromaštvu“, dok u intervjuu za beogradski “Nin” 1997. veli kako će “postsocijalističke zemlje imati u idućih 50 godina 90 posto siromašnih i 10 posto bogatih”.

Bez obzira što stvarnost proteklih godina itekako potvrđuje ove Šuvarove sumorne prognoze, i danas smo svjedoci da mnogi, uključujući i brojne novinske komentatore, prihvaćaju vladavinu ovakvog kapitalizma kao nešto neupitno i jedino moguće, posve u skladu s tezom američkog političkog filozofa japanskog podrijetla Francisa Fukuyame iz 1989., koji je rušenje komunizma u Istočnoj Europi proglasio konačnimm globalnim trijumfom liberalne demokracije i slobodnog tržišta kao političkog okvira za kapitalizam, što po njemu označava “kraj povijesti“. Fukuyamini epigoni sve pokušaje promišljanja drukčijeg društvenog uređenja drže anakronim i ahistorijskim, pa čak i smiješnim, iako je i sam Fukuyama prije par godina – suočen s globalnom krizom kapitalizma – značajno revidirao svoje stavove o “kraju povijesti“.

Jednostavno, otkad je dr. Šuvar umro, nema više nikoga da stvari u hrvatskom društvu nazove pravim imenom. Fukuyamina djeca su najozbiljnije povjerovala u svoju tlapnju.

———————————————–

O ZAPADNOJ SOCIJALDEMOKRACIJI

Najodaniji saveznici SAD-a

Sada se treba upitati, što je bilanca socijaldemokracije? Jedan od zapadnih marksista, Marcel Liebman, tvrdi u svojoj nedavnoj studiji da su “socijalistički pokreti zapadne Europe završili u reformizmu koji je ravan uljepšavanju kapitalizma“. Socijaldemokracija se i sama htjela integrirati u državu, koju bi onda razvijala kao državu blagostanja. No, sve reforme za koje se uspjela izboriti, a u susret su joj išle reformističke snage samog kapitala (koje su htjele revitalizaciju postojećeg sistema), nisu značile i ukidanje kapitalizma. Socijaldemokratska politika u pravcu stvaranja države blagostanja našla se, više-manje, na istom kolosijeku s politikom državnog kapitalizma, oličenog u provođenju Keynesove doktrine pune zaposlenosti.

Na tom su se kolosijeku smjenjivale generacije socijaldemokrata, koje su doista radile na uljepšavanju kapitalizma, na stvaranju kapitalizma s ljudskim likom, ali samo u nekoliko zemalja-metropola, po cijenu ekonomskog i političkog ovladavanja čitavim svijetom, osim donedavno SSSR-om i blokom zemalja u njegovoj orbiti. Najzad, tok događanja (…) pokazuje da je socijaldemokracija izgubila svoju moć da dalje reformira kapitalizam, te da se u najboljem slučaju sve završavalo s povremenim pobjedama na izborima.

S druge strane, socijaldemokracija je odigrala golemu ulogu u mobiliziranju radničkog pokreta za globalnu kontrarevolucionarnu ofenzivu koju su pokrenule kapitalističke vlade. Socijaldemokratske vođe, navodi jedan drugi zapadni marksist, Millband, “pokazale su se najodanijim saveznicima SAD-a u njihovoj globalnoj strategiji“. Ovome bih osobno dodao i činjenicu da je socijaldemokracija od početka bila žestoki protivnik socijalizma na Istoku, jer je smatrala da on tamo nije ni moguć, te da je samim tim socijalizam tamo ništa drugo do izdanje azijatskog despotizma. I doista je išla, takvim svojim stavom i držanjem, na ruku zapadnom imperijalizmu u hladnom ratu koji je Zapad počeo protiv Istoka još 1946. godine. SSSR se tada stvarno ponašao kao hegemon, pokušavao je i na silu izvoziti svoj model socijalizma, ali zasigurno nije išao na izazivanje svjetskog rata.

Da rezimiram, socijaldemokrati su i tada kada bi se našli na vlasti, a u desetak zemalja svijeta i danas drže vlast, češće bili u ulozi obavljanja prljavih poslova buržoazije nego što su ulazili u dublje reforme u skladu sa socijalističkim postulatima na koje su se pozivali. No, bez obzira na sve to, ti socijaldemokratski pokušaji imali su i dosta veliku ulogu u ugrađivanju nekih socijalističkih postulata u kapitalski sistem društvene reprodukcije, potičući time njegovu djelomičnu socijalizaciju (tzv. socijalno tržište).

(iz intervjua novosadskom listu “Stav“ od 26. travnja 1991.: “Svi su oni tek puki statisti”)

O KRŠĆANSKIM KORIJENIMA KOMUNIZMA

Revoluciju nije izmislio Marx

Komunizam kao ideja vuče svoje podrijetlo iz ranokršćanskih ideala. A onda u epohi moderne, koja započinje s europskim humanizmom i renesansom, tu komunističku ideju pronosila je utopistička misao, od Thomasa Morea naovamo. Zatim su Marx i njegovi sljedbenici u 19. stoljeću to posebno razrađivali, oslanjajući se na novovjekovnu političku ekonomiju Adama Smitha i Davida Ricarda, te izvodeći obrat u Hegelovoj filozofiji. Komunizam je Marx nagovijestio kao “pravu historiju čovječanstva”, smatrajući čitavu raniju historiju “prethistorijom“. Pledirao je za revolucionarni obrat da se to i postigne. Ali revoluciju nije izmislio Marx. Revolucije su bile oružje društvenih promjena od pada Bastille 1789. – ostavimo sad po strani ranije englesku i holandsku, a i američku revoluciju – pa do pada Berlinskog zida 1989. godine.. Možda se sada epoha revolucija i završila, ali s idejom komunizma stvar nije završena. Ona ostaje, ljudi će trajno biti obuzeti njome!

(iz intervjua magazinu “STAR(T) nove generacije“ iz svibnja 1995.)

O HRVATSKOJ KULTURI

Dom kulture, kino i knjižnica na 3000 ljudi

Hrvatska bi morala prije svega stvoriti elementarnu kulturnu infrastrukturu da na 3000 stanovnika imamo jedan dom kulture, kino i knjižnicu. Zatim da kazališta djeluju u svim gradovima u kojima su postojala ranije… Danas se u Hrvatskoj knjiga prodaje u prosječno 400 primjeraka, kao i u doba Ilirskog pokreta kada Hrvatska nije imala ni tisuću obrazovanih ljudi. Bitna je i kulturna suradnja sa zemljama Europe i najvažnijim zemljama svijeta, a onda posebno i sa zemljama bivše Jugoslavije… “Duhovna obnova” koju je lansirao Tuđman značila je povratak u 19. stoljeće, ali ispod razine Ilirskog pokreta…

(u Večernjem listu od 19. ožujka 2001.)

 

Slobodna Dalmacija