Ovo moje katkad javljanje Crnoj Gori se
može uporedit sa onim  kad  zovete roditelje iz
inostranstva i prepričavate što ste radili te neđelje…  

Da se vratimo na prvobitnu priču…U komuni, kad te prime, dodijele te jednom od tih 40tak sektora, smjeste te u sobu sa 7 do 10 osoba. Broj ljudi zavisi od sektora, pa tako ih ima u kojima je i do 20 ljudi. Takav je sektor gvožđara, zidara, magacionera. A i sektor u kome se pravi inače odličan sir. Malo je vjerovatno da ćete ikad  dospjeti u naš salon za objedovanje i tu probati sireve koje prave. Ja ne volim mladi meki sir već tvrde sireve poput našeg crnogorskog. Meni je pojam kozji ,,Murićki’’ sir sa velelepnog Skadarskog jezera. Tom siru se nadam s ushićenjem u roditeljskom frižideru kad na jesen kući dodjem.

Moja soba ima 20 kvadrata i u njoj sada boravi 8 ljudi a bilo ih je i više. Kada sam stigao morali smo svi da se krećemo zajedno (ispričaću jednom i o tom kretanju grupe). Soba ima 12 kreveta, postavljena u 4 ,,dvorca,, sa po tri kreveta na sprat. U sred sobe je sto sa dvije klupice, imamo mali WC, još manji tuš. Plakari su ne baš zavidnog volumena, al šta ćeš. Nabiješ sve što imaš u taj plakar. Srećom,  vremenom (s dužinom perioda i sticanjem novih odgovornosti ) se desi da promijeniš krevet, dobiješ neki  sa gornjih spratova a time i novi prostorniji plakar. Zadnjih godina imam dovoljno prostora za sve moje potrepštine, mada se ovi moji čude kako uspijem da stavim sve svoje tone knjiga, magazina, novina i pitaju se gdje uopšte stavim garderobu pored svega toga. To je moja soba i dijelim je sa njima, al valja znati da u njoj vrlo malo boravimo, osim spavanja ne više od dva sata dnevno. Buđenje je u 7 sati. Grupa koja čisti sobu ustaje 15 min prije. Doručak pa na posa’ od 8 do 18 sati, s pauzom za ručak od 12 do 14 sati. Posle 18 uglavnom si u sobi, istuširaš se, śedneš malo, proštaš nešto, raspraviš ponešto s nekim a onda svi zajedno, kao soba, idete viđet dnevnik, čut malo muzike prije večere koja je u 20.30. Posle večere nešto malo muzičkih video spotova, posle 22 sata film, i onda spavanjac. I tako u krug. Druga opcija, uveče posle večere odlazak u salon (ogroman prostor u kome objedujemo a koji može primiti 1500 ljudi ) u kome se okupljamo, pričamo, svađamo se, raspravljamo, pišemo pisma. Neko crta, svira gitaru, igra karte, šah.  A može se čuti i malo muzike s radija. Bogu hvala za taj Virgin radio koji ponekad možemo slušati ljeti na bazenu, ili u salonu naveče a nedeljom  posle 16 sati.

Sve što radimo, radimo u grupi, zajedno. Uveče za stolom demokratski odlučimo šta radimo posle večere. Glasamo ka najbolji. I tako ti se može desiti da ostaneš ka pokisao jer si htio gledat Dangerous Method od Cronenberga ili On the Road Walter Sallesa a drugi pak žele doći u salon i zabolje ih briga za čuvene režisere i njihove poljednje radove. I na isti način druge večeri moraš ići gledati Captain Americaili Princa Persije koji nema šanse da bi doma gleda’. Ođe se navikneš radit stvari koje ti se ne sviđaju i trpjet , žrtvovat se za druge na razne načine. Ovo je samo jedan od banalnijih primjera a mošte mislit čega sve tu ima, nema. Valja pokazivat i imat volje za sve to i u svakom momentu (što naravno nemaš vazda, al naučiš ne boj se!).

Početak programa

Kad se pristigne ovđe prije sad već dosta godina… dodijele te jednom koji je tvoj anđeo čuvar, sjenka, ogledalo. On te prati, u narednih 9 do 11 mjeseci. Non stop je s tobom. Samo što na WC šolju ne śedite zajedno.  Podučava te kako da se ponašaš , koja su pravila, kako da radiš, podučava te strpljenju. Sve si ti to možda I znao prije ali te baš boljelo ili sve to nijesi ni poštovao nit želio čut za to. Na kraju krajeva uči te svemu normalnom, everyday stvarima koje svako od nas treba da radi ili ima na ovaj ili onaj način. I sigurno si ti Ok dečko, poslušan (ponekad) obrazovan, fin, kulturan, iz fine familije, imaš možda i sina ili ćerku, drogira si se samo petkom i subotom, no sve to u tom trenutku ne zanima tvoje pretpostavljene. Jer ako je tako, bolje za tebe. Ali je očigledno da si ovđe s nekim razlogom i treba otkriti šta je to, zbog čega si ti tu. Na kraju krajeva otkrivaš sam uz pomoć svih tih ljudi, koji te na neki način vide i čuju bolje no ti samog sebe. Otud naziv ogledalo i sjenka. Tvoj anđeo čuvar je vazda tu ako ti što treba naravno u granicama dozvoljenog i mogućeg. U početku se krećeš utroje (tvoj pratilac i njegov pratilac ili odgovorni sobe koji ima najduži period u komuni ). Odgovorni sobe je jedna od rijetko (ne)zahvalnih uloga (koju danas i sam igram). Prvih dana se upoznaješ s mjestom, s nekim sektorima, ljudima s kojima ćeš raditi, živjeti u ne tako kratkom periodu (zar ne?). Uče te osnovnim pravilima  ne zuriti u djevojke, ne obraćati im se, ne udaljavati se od grupe, pojesti sve iz tanjira), a prije svega uče te poštovanju svega, za svakoga, tačnosti, preciznosti, odlučnosti, naći se drugom u nevolji. Vremenom kapiraš zašto je sve tako kako je. Nema grupnih terapija (bar ne onih što smo naviki gledati na TV i filmu ) i sličnih papazjanija, ne nagutava se narod m tabletama. Samo se non stop nešto radi. Svakog dana čistiš nešto, ili imaš “servicij”.

Kad sam prvi put radio sevice podsjetilo me na hotel Overlook iz filma Shining. Drugog dana ti zapadne da čistiš ) sa svojom grupom) svo to suđe, što je realno 3000 tanjira, stotinjak limenih plehova, 4000 komada escajga, 1000  šoljica za kafu (pije se odmah nakon objeda) i još masa ko zna kakvog posudja koje se koristi za pripremu sve te hrane. A to bez problema traje neke tri ure. Sve u svemu, dosta zabavno, mada sam navikao pa mi je service i pranje posudja već “ka poljem proć”, osim u onim momnetima kad nemaš baš volje svo to masno sudje prebirat, naročito ljeti kad je vruće napolje a kamo li u kuhinji. Još se sjećam svog prvog pranja sudja. Imao sam 4 dana komune i to pranje i struganje je trajalo dobre četiri ure. Mislio sam kako bi bilo dobro transferirat se na Veliku plažu s ogromnim džointom. Da tačno umjesto ćoškova i mostova gradskih prisjećao sam se Ade Bojane, Lovćenskih litica nad Kotorom, Peraštanskih dveri, dvije “sise” na Skadarskom jezeru, Savinog Kuka. Sve u svemu, bijah u tim momentima zveknut. E da mi je bilo pobjeć iz ove učmalosti u onu “učmalost”. I danas na ta mjesta često odem samo bez džointa. Nit mi se “biciklista” vrzma po glavi 6,7 ura neprestano. Osjećam se mnogo mirnije. Nekako ….vedrije. Naravno, vidjećemo da li se stavrno tako osjećam, da li je to sve zbilja tako. Ja vjerujem da jeste i proživljavam svaki dan s vjerom u sebe i to što ovđe činim da bih jednog dana stajao na Adskom ušću s nogama u plićaku gledajući jedan od ljubičastih zalazaka sunca (bezbroj puta slikanih i fotografisanih), dok se u daljini čuje “Yo la tengo” verzija poznatog klasika Massive Attack ”Be thankful for what zou have got” što bi ukratko trebalo da bude cijela sumirana suštastvenost našeg života . Da sam se stvarno držao te devize  možda se ne bi ni obreo ovđe. A opet ko zna zašto je to dobro. Moj obred ovđe.

My name is 916. I možda ja jesam samo broj, običan. I možda moja situacija se ne razlikuje mnogo od one u kojoj su akteri filma “Konje ubijaju zar ne”. I’am still alive.