Dvije sestre. Blizanke. Žive u staroj kući na kraju varoši. Niko im ne zna godine ali i oni što vijek napuniše kažu da ih se sjećaju. Obje su usjedelice. Dokone. Pričaju da je jedna od njih u mladosti bila čuvena po ljepoti, i da je mnogo puta prošena. Svako ju je htio, ali ona se nije (u)dala. Samo bi se pokatkad nasmiješila nekome u prolazu i ovaj bi, jadan, odmah pomislio da ga je sunce ogrijalo. Čekao bi iza svakog ugla da se pojavi, da je ponovo sretne, da joj izmami osmijeh. Ali ona kao da je uvijek znala gdje i ko je čeka, i birala bi najzabitije puteljke vješto izbjegavajući svog udvarača. Zato bi se iza ćoška pojavljivala njena sestra blizanka. Još  u mladosti kao i pod stare dane ona je, kažu, bila od onih koje niko ne voli ni slučajno da ugleda. Kada bi je spazio taj neko što je (uzalud) čekao onu zbog koje mu srce zaigra, samo bi se napravio da je ne poznaje i prešao na suprotnu stranu ulice zviždućući nešto u prolazu… Ipak, nje se nije lako mogao otarasiti. Ne samo izgledom nego po svemu, ona je bila sušta suprotnost svoje sestre. Iako je svako izbjegavao, kao da za to nije puno marila. Sama bi se nametala. Hvatala bi prolaznike pod ruku i ne bi ih puštala dok zajedno ne  prošetaju korzoom ili dok joj ne kupe cvijet, sladoled ili kakav drugi slatkiš. I oni jadni nijesu imali kud. Morali su da joj se pokore. Jedan je, pričaju, vidjevši je potrčao niz sokak koliko ga noge nose. Ali ona kao da je, Bože sakloni, imala neke vradžbinske sklonosti, samo bi se odnekud stvorila pred njim. On lijevo, ona lijevo… On desno, ona desno… „E sad si moj“, viknula bi i objesila mu se o rame. Bila je mala i neugledna ali zato je imala snažne ruke. Žandar da joj pozavidi. Najviše je voljela one koji bježe i opiru se. „Moj si druškane“, tako bi šaputala kad bi ga već uzela pod svoje. Ipak nije mogla na silu nekoga da pridobije za sebe. Poslije određenog vremena ostavljala bi ga na miru i nalazila drugu „žrtvu“…

A onda bi se opet pojavljivala njenja lijepa sestra blizanka i mamila uzdahe cijele varoši. Onako visoka i vitka koračala bi uspravno kao kakav general, nikoga ne primjećujući. Svi su željeli da je makar dotaknu u prolazu, da ispusti maramicu iz ruke pa da je oni podignu, da im se obrati… Ali ne, ona ni za koga nije marila. Priča se ipak da su rijetki „srećnici“ zagledavši se u njeno božansko lice mogli na njemu da primjete kako se krajevi usnica izvijaju u nešto što naliči na osmijeh. I umjesto da dopuste da taj osmiješčić zapupi, da proklija i procvjeta u pravi blaženi osmijeh, oni bi se odmah prepirali i svađali kome od njih je upućen. I osmijeh bi za tili čas nestao kao što se i pojavio, a ljepotica bi se okrenula i vratila kući gdje je već čekala sestra. Vrijeme je prolazilo a njih dvije su vedrile i oblačile po našoj maloj varoši. Niko nije ostao imun i pelcovan od bolesti zvane „blizanke“…

Kao dječaka plašile su me te misteriozne storije o njima dvijema i zato bih u širokom luku zaobilazio staru „kuću od čokolade“ (tako smo zvali mjesto gdje su stanovale, što je bila aluzija na onu brvanru iz priče o Ivici i Marici).

Ipak djeca su radoznala, vole da istražuju, da se upuštaju u avanturu. I mada nijesam bio nimalo hrabar, ipak sam jednom čvrsto odlučio da dođem do oboda varoši i do one zelene padine kako bih izbliza osmotrio dim koji je kuljao iz dimnjaka „kuće od čokolade“.

…Vrata su zaškripala i ružna sestra blizanka pojavi se na pragu kuće.

– O, ko je to došao. Ajde maleni, što se bojiš, navrati malo kod starih usamljenih bakica. Pa nećemo ti ništa – progovori glasom oporim i tvrdim.

Primakoh se kao hipnotisan… Nije to bilo prvi put da je vidim, ali jeste prvi put ovako direktno, oči u (urokljive) oči. Na prvi pogled, u crnoj odori i sa crvenom maramom oko glave, bila je kombinacija vještice iz Snežane i sedam patuljaka i one sa Zapada koja traži rubin sa Dorotine cipelice. Ipak kada me je uzela za drhtavu ručicu, nijesam mogao da se otmem utisku kako neodoljivo podsjeća na Indijanca Džoa iz filma o Tomu Sojeru, uz mali dodatak: Imala je i stidljivo samonikle „klerkgejblovske“ brčiće.

Kao da mi je pročitala misli:

– Što je mišiću, ova baka ti se baš ne dopada, je li? Polako, polako, sad ćeš da vidiš moju sestru, možda ti ona ulije malo samopouzdanja – reče starica dok smo ulazili unutra.

Kuća nije bila velika, imala je dvije odijeljene prostorije koje su bile sušta suprotnost. Baš kao i njih dvije. Jedan kraj kuće bio je osvijetljen i prozračan, drugi je bio mračan i neuredan. U prvom dijelu sve su stvari bile lijepo poređane uključujući fini starinski namještaj i vazu sa divnim ružama koje su tako opojno mirisale. U drugom dijelu kuće bilo je sve nekako memljivo. Tu sam spazio i staru peć (ah, idite ružne misli iz glave što ste me spopale!) u koju je nečija ruka ubacivala drva. Interesantno da je baš u tom mračnom kutu, u prljavoj izlizanoj fotelji iz koje su provirivali federi, sjedjela lijepa, otmena stara gospođa i nalagala drva u furunu.

– Ovo je moja sestra, ali ti je već znaš – reče ona prva, ružna sestra.

Ova ustade iz fotelje i nakoloni se.

– Zdravo mladi čovječe, dobro došao u naš dom – reče lijepa starica zvonkim glasom i pruži mi ruku.

Umjesto da se pristojno naklonim, da joj učtivo otpozdravim i poželim dobar dan, da joj (zašto da ne!) džentlmenski poljubim ruku koja je izvirujući iz svijetlo plave, elegantne haljine i pored staračkih nabora i pjegica ličila na kraljičinu, ja se malo zbunih i rekoh začuđeno:

– Ali zar vi ne treba da sjedite u onoj finoj fotelji u drugom dijelu kuće, tamo na svjetlosti, a ne ovdje u polumraku.

– Ne – reče ona – ovo je moj dio kuće. Tamo sjedi moja sestra. Prostorije nijesu odraz našeg izgleda već naše duše.

Tada me ružna sestra upita da li želim da mi donese kolač koji je ona sama pravila, a ja rekoh da ne želim i pogledah još jednom u peć.

– Ne boj se nećemo te gurnuti u nju kad se najedeš slatkiša – reče ružna sestra smiješeći se, i ipak mi donese poslasticu na tacni. Zagrizoh, nakon malo premišljanja. To je bio najljepši kolač koji sam probao u životu.

– Eto tako maleni, neka ti je prijatno – reče blizanka za kojom nikada momci nijesu sjekli vene.

– Vidiš – reče ona lijepa gospođa, nama i nije tako loše ovdje, ali zna da bude prilično dosadno. Zato vam često dolazimo u goste.

– Kako? Pa u našu kuću nijeste nikad bile – primijetih ja.

– Ih jesmo, jesmo, kako nijesmo. I to mnogo, mnogo puta i kod vas i kod svih drugih…  Samo nikad ne idemo zajedno, već uvijek jedna pa druga…

– Pa kada ste to bile kod nas – upitah?

– Sjećaš li se kad ste brat i ti one zime bolovali od „suvog kašlja“, tada sam vas ja posjetila. A sjećaš li se one noći kad ti je ispao prvi zub pa si ga ujutro našao pored jastuka. Kako si bio srećan! To su ga moja sestra i tvoja majka tamo ostavile. Pa kad vam je odletio papagaj, opet sam ja bila gošća… Ili kad si donio prošle godine knjižicu sa svim peticama iz škole…?

– I tada ste vi došli?

– Ne, tada je bila ova moja dobra blizanka – reče lijepa sestra smiješeći se.

– Ne znam, mora da ja tada nijesam bio kod kuće jer se ne sjećam da sam vidio ni jednu ni drugu. Vidio sam vas samo jednom, onda kad sam…

– Onda kad si… Kad si šta?

– Kad sam se zaljubio u prvom razredu u onu crnokosu djevojčicu. Tada mi je jedna od vas dala neku ružu da odnesem toj djevojčici. A onda kad je moja simpatija ružu odbila i pobjegla sva uplakana, vidio sam opet jednu od vas dvije kako mi se smiješi u daljini. Koja je koja bila, ne znam da me ubijete…

– E pa tačno je da smo to bile nas dvije – reče ružna sestra. Ja sam ti…

– Psssst… Ne ne, ne pričaj mu. Trebao je sam da se sjeti – prekinu je ona lijepa.

U to pojedoh kolač i zahvalih se jer sam, ipak, bio lijepo odgojen dječak. Strah koji me je u početku obuzeo potpuno je nestao i ja im ljubazno rekoh da mi je drago što sam navratio kod njih i da ću opet doći, ako im nijesam na smetnji.

– Dođi kad god poželiš – reče otmena starica. Mada ne brini se ništa, posjećivaćemo i mi tebe često, često…

* * *

Ne znam zašto, ali nijesam ispunio obećanje i nikad više nijesam otišao kod njih. One kod mene jesu, iako ih, iskreno, ja nijesam vidio. Kasnije smo se odselili ali one su nastavile da me posjećuju, bar ja tako mislim. Posjećuju me i dan danas, kad sam odrastao…  Čak i nedavno, jedna od njih (sumnjam na onu ljepšu!?!) došla je i nasmiješila se mom dobrom ujaku, uzela ga je za ruku i odvela nekud daleko, možda do one zelene, cvijetne doline… Ili još dalje, samo ona zna kamo…

A onda, svega osam dana kasnije došla je i njena sestra i dovela mi nevjestu u kuću… Istina, ni ovaj put nijesam vidio ni jednu ni drugu staricu ali siguran sam da su to bile one… Kako su mi onda kazale: nikad ne idu zajedno, već prvo jedna pa druga…

Neki ih zovu Tuga i Sreća, a ja jednostavno „blizanke“… Po navici, iz djetinjstva…