Piše: Biljana Vankovska

U pauzi, između dve runde unutarstranačkih (ili međuetničkih) prepucavanja, glavna tema postaje situacija u Ukraijini. Debatuje se sa istom žestinom i netolerantnošću, ako ne i većom. Dobija se utisak na se unutrašnje podjele u makedonskom društvi samo preslikavaju na onu veću, spoljašnu sliku. Simbolička bitka između „dobrih“ i „loših“ momaka ima istu scenografiju i kvazi-argumentaciju. Javni prostor je još uvijek okupiran političarima i after-šokovima od izbora, a mediji i dalje obavještavaju o stanju u Ukrajini u TV vijestima i to u ona „cijela“ dva minuta posvećenih vijestima iz svijeta. Zato jedini prostor u kome se vodi nekakva neartikulisana debata je onaj koji pružaju socijalne mreže.

Nasuprot uvjerenju da su Makedonci autisti kada se radi o međunarodnim pitanjima, isključivo okrenuti sebi (i eventualno susjedima), ova debata kao da ostavlja drugačiji utisak. Ima tu mnogo strasti i emocija, i naravno, retorike koja je tipična za Hladni rat. Tako, neki su već zaključili da se Makedonci pale na šarm autoritarnih figura poput Putina (а dokaz za to je, naravno, i pobjeda Gruevskog). U takvoj atmosferi, ako slučajno progovorite da je i ruska verzija (pa, i ona seperatistička) legitimna i da se mora uzeti u obzir u jednom tako složenom unutrašnjem sukobu, budite spremni da se nađete u grupi „šarmiranih“.

Ovo je dosta interesantno kada se zna da najveći dio društva ima malo ili nikakvo iskustvo ili sjećanje na hladnoratovske geopolitičke konstelacije. Kada se otvori ova tema, često ispričam nešto što se desilo na ispitu: student na prvoj godini studija polaže međunarodne odnose, pokušava da se nekako izvuče, pa na pitanje o tome kada se desio Hladni rat, on kao iz topa izvaljuje – u hladnom periodu godine! Ustvari, i današnji mladi diskutanti, mada s boljim informacijama i znanjem od momka iz anegdote, ipak rado prihvataju mantru o anđelima i demonima, koji eto biju bitku oko Ukrajine (a onada i ostatka svijeta, naravno). Kao što obično i biva, najlakše je stvoriti krajnje pojednostavljenu sliku dešavanja (tamo daleko), uzeti kokice i početi s navijanjem.

Četvrt vijeka od (navodnog) kraja onog Hladnog rata, očito je odrasla generacija koja ne samo da vjeruje u sve što dolazi sa Zapada, nego i s gađenjem odbacuje ma šta stiglo sa Istoka. Za ovu generaciju, koja je željna demokratije, vesternizacije i modernizacije (ili ukratko svega onoga što se smatra negacijom Istoka), otjelovljenje zla je Osama Bin Putin. Kakva je to razlika od onih generacija koje su ovdje rasle na rubu dva svijeta u koliziji, koje su bila vaspitavane da ne zauzimaju niti jednu stranu, osim svoje! Time ne želim da kažem da u „moje vrijeme“ nije bilo laži i indoktrinacije; naprotiv, mi smo odrastali u vjerovanju da postoji (treća) bajka – u kojoj „loši momci“ dolaze i sa Zapada i sa Istoka. Mi smo bili u savezu s ostatkom slobodarskog i miroljubivog svijeta, s nesvrstanim zemljama, koje su bile siromašne i kulturno veoma različite od nas, ali to nam nije smetalo. U tim godinama bilo je tako normalno da se pišu sastavi i crtaju sličice na temu „mir u svijetu“, skupljati male donacije za nesrećnu djecu iz Bijafre ili Palestine. Dio tog opštog obrazovanja je imao za cilj građenje osjećaja solidarnosti i empatije s onima koji su nesrećniji od nas. Naravno, zavodljiva moć Zapada (kroz filmove, rok, traperice i koka-kolu) je bila daleko veća u odnosu na Istok, koga smo mogli upoznati samo tokom kratkih posjeta Rumuniji ili Bugarskoj.

Dio makedonskog društva je posljednjih nedjelja angažovan u društvenoj igri koja se zove „Hladni rat 2.0“ ili – pronađi krivca u Ukrajini. Sve je to kulminiralo suprostavljanjem Dana Evrope onom sada nepoželjnom Danu pobjede nad fašizmom – na jednoj strain su budućnost i civilizaciske vrijednosti, a na drugoj novi Hitler u liku Putina. Dok posmatrate ove mlade ljude, pomišljate da su zapadne vrijednosti posisali s majčinim mlijekom, zajedno s amnezijom da je i ta civilizacija imala svoj sumrak. Ova društvena igra nema pravila, ne pobjeđuje se argumentacijom već vještinom omalovažavanja protivnika. Naravno, i u ovoj društvenom ratu, kao i u stvarnom, prva žrtva je istina. Nikome i nije stalo do istine, posebno ako je previše složena i neprijatna za one koji se favorizuju. Rasprava se vodi na osnovu parcijalnih „informacija“: sve što dolazi od zapadnih medija smatra se tačnim, a ono malo što stigne s druge strane se odbacuje kao fašistička propaganda. Jao onoj manjini koja se uopšte i usudi da kaže da u Ukrajini nema nevinih, da su obje (ili sve) strane spremne da se biju do posljenjeg Ukrajinca.

U Hladnom ratu 2.0 ne radi se o sukobu ideologija, jer i Vašington, i Brisel i Moskva su na istoj strani – na strani kapitala i vojno-industriskog kompleksa. U osnovi ovog novog građanskog rata leže goli interesi, spakovani u brigu o demokratiji, evropeizaciji – ili, na drugoj strani, o manjinskim i jezičkim pravima. Fašista (ako već upotrebljavamo tu riječ kao „dobar dan“) ima kod svih involviranih strana (možda su u tom pogledu najiskreniji strani plaćenici i kontraktori koji se ne foliraju).

No, prema dominantnom mišljenju u intelektualnoj eliti, mnogo gore prolaze tzv. „pravoslavni fašisti“ – zvuči valjda strašnije i ubjedljivije. A bar mi, s prostora bivše Jugoslavije, trebali bismo znati malo bolje šta se dešava kada počne spirala nasilja, kada jedno društvo počne da se cijepa i krvari, kada strahovi i „ljubav (samo) prema bližnjem svome“ vode kolo ka ambisu. Nažalost, mi smo puno toga zaboravili, a naša nova pokoljena i ne mare mnogo za to. Na primjer, povodom užasnog čina u Odesi 2. maja, za većinu je bilo važnije da „dokažu“ da žrtve i nisu bile baš žrtve i da su vjerovatno zaslužili to što su dobili, a da su počinioci samo pripadnici bezbjednosnih snaga tj. legitimni branitelji teritorijalnog integriteta. U jeku ove verbalne bitke, uzalud je i govoriti da zličine protiv civila mogu izvršiti i branitelji, i da bi i oni jednog dana mogli odgovarati pred nekim tribunalom.

Sa šarmom ili bez njega, činjenica je da na Putinovim rukama nema ni izdaleka toliko krvi koliko je ima na Obaminim, mada ovaj ima nesumnjivu harizmu, demokratski šarm i Nobelovu nagradu za mir. Mi i dalje ostajemo nesposobni za kritičku analizu propagandnog rata koji se odvija ispred nas, dok ljudi ginu i iz dana u dan gube identiteti i postaju samo statistika. Naša vlada nema stava o ovom konfliktu, a i niko je i ne pita. Mi ostali učestvujemo kao što i dolikuje voajerima i seirdžijama, imuni na ljudsku tragediju. Ako kažeš da se ovdje ne radi o geopolitičkoj partiji šaha, nego o nečem veoma stvarnom, bolnom i krvavom, sleduje ti etiketa da si anti-EU i nedemokrata. Ovo nije ni čudno za društvo koje nije naučilo šta je empatija čak ni na vlastitim žrtvama i ratovima. Vjeruje se da tamo (kao i nekada ovamo) mora da postoje i takvi koji su sigurno nečim zaslužili svoju smrt, možda zbog pogrešne uniforma ili zato što se nalaze na pogrešnoj strani granice.

Tačno je, mi smo šarmirani, ali ne toliko od Putina, koliko od moći i od mirisa baruta i krvi. Zato smo slijepci i kada gledamo rađanje sunca ili njegov zalazak!

Nova Makedonija

Prevod je autorkin