Piše: Biljana Vankovska

Politički se amok stišava. Ili je to samo zatišje pred (novu) buru? Sada bez zasljepljujućeg blještavila reflektora gledamo šta su izbori ostavili iza nas, vidimo scenografiju tipičnu za balkansku krčmu. Izbori su se pokazali kao odličan povod i izgovor za sve ono što bi inače potiskivali u dubokoj tišini mržnje (što bi rekao Puhovski). Rovovi su još dublji, mržnja se izlijeva svuda, a najgore od svega je što sada, kada političari stišavaju tonove, kolo nastavljaju oni koji bi trebali biti savjest i razum društva. Beskrupulozni okršaj pretstavnika „intelektualne elite“ je u punom jeku: niski udarci, uvrede, lične diskvalifikacije za svakoga ko misli drugačije.

Naše cvijeće zla se zove „Dudinka“, portal pro-vladinog novinara na kome se poziva na linč i nasilje, a na žalost nije usamljeno, jer i druga strana već pravi svoje crne liste. Na govor mržnje se odgovara istom mjerom – razumljivo, samo je predznak drugačiji, a opravdanje je da „oni ne razumiju drugačiji rječnik“. Niko ništa i nikoga ne priznaje: Makedonija doživljava totalno „oslobođenje“, povratkom u predpolitičko stanje. Vladajuće stranke su već postale pokret/i, sveobuhvatni i disciplinovani. Neprihvatanjem izbora i bojkotom institucija, opozicija kao da je sama izabrala da postane nevladina organizacija.

Bizarno, ali nekakva saglasnost postoji: i vlast i opozicija su jedinstveni u nepoštovanju/nepriznavanju institucija i politike u okvirima prava! Prvi, zato što su ih prisvojili u apsolutističkom maniru, poistovjećujući se s njima. Odgovor na drugoj strani je politički nihilizam, odricanje i nepriznavanje svih institucija i mehanizama (interesantno je što se ovo sada odnosi i na međunarodnu zajednicu u koju su se samo do juče „kleli“!?), pasivan otpor svemu, bez jasne alternativne strategije i vizije „šta nakon potopa“.

Usred ovakve atmosphere, dobila sam poziv da napišem članak za njemački naučni časopis, tema – uticaj ukrajinske krize na region i Makedoniju. Za tren, čak sam i ja bila zatečena: koga je u Makedoniji briga o tome šta se dešava u Ukrajini ili ma gdje na svijetu, o novoj konstelaciji međunarodnih odnosa, o klimatskim promjenama ili ma čemu što se ne uklapa u usko-partijski okvir? Mogao bi i Treći svjetski rat da počne, a glavni akteri to ne bi ni primijetili u žaru međustranačke borbe – ovdje se glavna bitka void oko toga ko će glodati kost, ko će biti na kormilu broad, pa makar on i potonuo.

Koliko je mračna i zarobljena u vremenu ova mala balkanska krčma pokazalo se u jednom kratkom trenutku „lucidnosti“ usred političkog ludila. Način na koji nas (nije) dodirnula vijest o smrti Gabriela Garsije Markeza je možda poražavajućiji od svega onoga što je donio politički cirkus, jer je u tren oka ogolio bijedu duha. U medijima je samo objavljena kratka vijest, a na socijalnim mrežama kao da je prostrujala tuga. Ali ubrzo sve se pretvorilo u jeftinu palanačku i licemernu tugovanku. Bilo je pitanje „časti“ i dokaz za ličnu načitanost da se kaže nešto i pošalje posljednji pozdrav. Možda sam previše gruba u proceni da se ovo odnosi samo na Makedoniju, ali mogla sam posvjedočiti kako su se lile suze od onih koji jedva i da su nešto pročitali od angela Gabriela, kako ga je nazvao Salman Ruždi. Najveću popularnost je dobio tekst „oproštajnog pisma“, sladunjavi tekst pun mudrosti koje bi rekao čovjek na smrtnoj postelji, ali koje Markez naravno nije napisao. Najžalosnije od svega u toj farsi je to da je pisac koji je toliko zadužio čovječanstvo doživio nepravdu veću od fizičke smrti: njegovo djelo je svedeno na fast food, na pismo i nekoliko citata pronađenih na internetu, a njegova ličnost svedena na bolesnika kome je pamet došla na kraju života, pa sada žali i govori kako bi proveo život kada bi dobio drugu šansu.

Bezuspješno sam pokušavala da prekinem lanac, ali čak i oni koji su shvatili prevaru (koja je doduše otkrivena prije desetak godina) imali su izgovor da je i ovo kakav-takav način da se potaknu oni koji nisu čuli za Markeza, da se popularizira njegov rad. Jedan drugi nobelovac, Jozef Brodsky, je rekao da postoji veći zločin od spaljivanja knjiga – nečitanje. To što sam „100 godina samoće“ pročitala najmanje 7-8 puta, da druga djela i ne pominjem, učinilo je da me je ovo ništavilo pogodilo još više. Posebno kada vidim kako našu djecu oblače u partijske odore, „kao što je red“ u vrijeme izbora – dok se za vjerske praznike preoblače u sveštenike ili svece, onda kada nisu obučeni kao falangisti. Ogroman broj nastavnika i direktora škola su bili bestidno rastrčani po partiskim mitinzima ili stajali na izbornim listama. Kome je u ovakva vremena uopšte stalo do čitanja knjiga i do još jednog preminulog nobelovca?

Knjige imaju neopisivu moć, posebno u tamna vremena, da te natjeraju da u napisanim riječima otkriješ ono što već dobro znaš, što je potisnuto tamo negdje u potsvijesti. А Markez bi mogao biti veoma važan i za nas. Pitanje samoće je i naša tema, zar ne? Tu ne mislim na onu trivijalnu i politizovanu tezu o međunarodnoj samoizolaciji zbog zastoja u evrointegracijama! Samoća, prema Markezu, je u nemogućnosti da se ispriča vlastita priča i da se ona saopšti drugima, koji te interpretiraju i „shvaćaju“ bolje od tebe samog. Na Makedoniju se može gledati kao na svojevrsni Makondo: ona je, na žalost, sve manje geografska lokacija, a sve više stanje uma/duha, koje omogućava da vidimo samo ono što želimo da vidimo i da ga vidimo na način na koji želimo da to uradimo, mada u pomalo šizofrenoj formi.

Jedna od tema koje se provlače kao nit u Markezovim djelima je nasilje (la violencia): duboka društvena fragmentacija, brutalni unutrašnji ratovi između konzervativaca i liberala, nevine žrtve i spoljašni faktori i eksploatacija. Žalosno je što za Makedonce vrh književnosti ostaje „Pirej“ (uz sav respekt za djelo i za Petreta Andreevskog), а u „100 godina samoće“ najviše im ostavlja utisak to što se još na prvoj strani pominje Makedonija. I toliko!

Završiću jednom divnom misli iz knjige „Ljubav u vrijeme kolere“: „On je dopustio da bude obuzet uvjerenjem da ljudska stvorenja nisu rođena jednom, na dan kada su ih njihove majke donijele na svijet, nego da ih život obavezuje da se iznova i iznova rađaju.“ Nažalost, u našem Makondu, čovjek nema slobodu da pronalazi/otkriva sebe i da se mijenja iznova, jer je uhvaćen u partijskom kavezu u kome nema ljubavi, mada ima kolere, a naziv kaveza je „Preporod u 100 koraka“ – ili je možda u sto godina, ne znam već ni sama.

Nova Makedonija
Prevod je autorkin