Iako korupcija postoji u svim zemljama Evropske unije, o čemu govore i presude ( poznat je slučaj Ernsta Štrasera, bivšeg austrijskog ministra unutrašnjih poslova, koji je u martu osuđen na tri godine i šest mjeseci zatvora pošto je kao poslanik Evropskog parlamenta nudio “zakone za novac”), prvi sveobuhvatni izvještaj o tome objavljen je tek ovih dana.

Rezultati istraživanja koje u izvještaju navodi Transparensi internešenel (TI) su uznemiravajući. Najvažniji rezultat kaže da, generalno, postoji dovoljan broj pravila za zaštitu evropskih institucija od korupcije, ali, kao i obično, praksa je nešto drugo. Kako navodi TI, “nema dovoljno političkog rukovođenja“ kada je riječ o ovom problemu.

Zakonodavstvo, prema ocjenama stručnjaka TI, nije transparentno, posebno u “trijalogu“ – procesu pregovora između predstavnika Evropske komisije (EK), EP i Savjeta Evropske unije, koji se uvijek odvija iza zatvorenih vrata, prenosi Danas.

“Važni koraci u procesu zakonodavstva su bez kontrole“, objašnjava TI.

U odborima koji se bave etikom često sjede sadašnji ili bivši pripadnici institucija EU, pa oni nisu nezavisni. Osim toga, etički odbori ne vode istrage samostalno, osim kada postoji jedna žalba. Bez efikasnih etičkih odbora veoma je teško da visoki funkcioneri EU preduzimaju odgovornost za svoje nezakonite poteze, smatraju u TI.

Obaveza svih službenika institucija EU jeste da ukažu na nepravilnosti. Ali zaštita “zviždača” je veoma loša. To znači da oni nisu dovoljno podstaknuti da kažu sve što znaju. Jedino je u Evropskoj komisiji zaštita “zviždača” dovoljna, ocijenio je TI. Čak i u ustanovi “OLAF”, koja je zadužena za otkrivanje korupcije i prevara, takva zaštita ne postoji.

Poslanici EP i članovi EK moraju da objave svoje imovinsko stanje i dohodak. Međutim, ne postoji konačna verifikacija njihovih prijava. Zahtjev stručnjaka je da EP i države kao zakonodavci omoguće OLAF-u da verifikuje prijave.

TI preporučuje, između ostalog, da se ustanovi nezavisno evropsko tužilaštvo, sa nadležnošću da sprovodi istrage u domenu teških međunarodnih krivičnih djela i korupcije, jer, korupcija ne poštuje državne granice.