Za normalnost, zajedništvo i saradnju/Foto: RT

Treći je dan pobune u Bosni i Hercegovini. Danas je najburnije bilo u Tuzli, Sarajevu, Mostaru, Zenici, Bihaću… Gorjele su zgrade, pala je i pokoja ostavka. Ljudi se okupljaju, nesložni se slažu, nekompatibilni se nadograđuju i učestvuju u nečemu što bi trebalo predstavljati korak prema promjeni. Pokazuje se konačno svima da se više ne može strugati ni dno jer je već sasvim istrugano. Doduše, svima osim političarima, koji u svom već provjerenom stilu nastavljaju bezobrazno pridikovati ‘roblju’. A roblje, danas se pokazalo, više nema sluha za prekipjelu bahatost i samoljublje. Sve što su danas izgovorili već je uveliko prešlo granicu koju zdrav razum može obraditi.

Jer, u situaciji kad su ljudi izrevoltirani u tolikoj mjeri da su spremni rušiti sve pred sobom, razbijati i zapaliti, mišljenja poput većinskog kakvo su danas imali ‘da bi ovo trebalo KONAČNO pokazati kako je vrijeme da se radi’ barem je odvratno. U trenutku kad zemlja doslovno gori, oni se dobacuju floskulama, ujedno se, svi redom, izvoljevajući nabacivati optužbama i kontra-optužbama, a sebe i svoju ulogu u potpunom haosu, što je sada dobio i sasvim plastičan oblik, sklanjaju od svake odgovornosti. A odgovornost je, i glupom a kamoli očajnom je sasvim jasno, u potpunosti njihova.

Koliko god da je razbijačko raspoloženje manjih grupa danas bilo dominantno, bilo da je osuđivano ili podržavano od mirnije strane demonstranata, toliko je upečatljiviji nastavak licemjerstva koje politička kanalizacija ove države nastavlja servirati kao zaključnu istinu koju treba (nastaviti) gutati. ONI OSUĐUJU NEKOGA ZA NEŠTO ŠTO SU SAMI STVORILI. Svi redom bi svog Frankenštajna da ismiju. Spuštaju se, nikad niže, upućujući fraze poput one da ‘shvataju nezadovoljstvo obespravljenih’ ne izostavljajući kako ih i podržavaju, dok odmah iza zareza osuđuju svaki vandalizam. Imati toliko jadan dodir sa stvarnošću još nije viđeno. Da, istina je da se bez razbijanja i paljevine trebalo i bilo bi lijepo da je moglo. Ali, jednostavno nije moglo. Drugačiji jezik skupina idiota na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini jednostavno ne razumije.

Od samog vrha pa sve do dna fašističke deponije prepune pijuna tuđih interesa, već dvije decenije se ne pojavljuje niti jedan svijetao primjer koji bi ukazao na drugačiji pravac i način kojim bi se promjenila šizofrenija u kojoj žive sad već sasvim razjareni ljudi. Ne gube ti gmazovi živce kao njihovi podanici. I dalje se smješkaju sa svojih presica praveći viceve i dosjetke. Naprosto je nemoguće ne osjetiti zagušljivi smrad njihove imbecilne oholosti dok se telefonom javlju u emisije koje idu uživo za one koji još nisu shvatili da im je mjesto u dimnim zavjesama na ulicama svojih gradova. I oni će shvatiti kad im izrugivanje nekog premijera ili ministra konačno dotakne ključnu tačku u ono malo poimanja ičega, pa će se pridružiti nakani promjene i iznalaženja rješenja drugačijeg od neumitne šutnje i trpljenja.

Čak se i Banja Luka probudila i podržala ljude raspamećene kolapsom svega. Kako reče organizatorica protesta ‘tu smo jer NAS ZANIMA šta se dešava u našoj zemlji’. Za razliku od nje, entitetska premijerka je nastavila uživati status starlete prosipajući već ukislu priču o grozoti jednih i savršenstvu drugih. Zarobljena u svom skučenom poimanju svijeta i dalje je u uvjerenju da u Banjaluci i ostalim gradovima njenog carstva ne žive ljudi koji misle svojom glavom i vide ono što ona misli da niko ne vidi. Ovdašnji političari su generalno ohrabreni činjenicom da na vidiku baš i nema nekog ko bi ujedinio i realizovao organizovan pohod u promjene. Jasno im je da svi koji su se time do sada dičili već odavno prodaše svoje čuvenje i da se na njih više ne računa. Tako, sigurni u svoju nezamjenjivost, nastavljaju izvrtati smisao i čekaju trenutak kad će jed opet splasnuti i kad će bijes izgubiti na aktuelnosti. To je, na koncu, njihov stil. Već toliko godina.

Međutim, ovaj put to je jasno i razljućenim demonstrantima, pa su stoga i krenuli bez vođe, samoinicijativno stvarati uslove za ono što bi bap sad trebalo uslijediti. Baš sad je idealno vrijeme da se silni pametni ljudi ove zemlje što se nisu čuli ili nisu htjeli oglasiti svih ovih izgubljenih godina pojave i prijave, da zajednički počnemo pripremati temelje na kojima ćemo graditi neko normalno društvo. Društvo u kojem će političari služiti građanima, a sve generacije u zgradama prepoznavati simbol normalnosti i korisnosti, umjesto sadašnjeg uvjerenja o neophodnosti jurišanja na Babilon! Danas, sasvim je jasno, sva ta ulickana zdanja, ako i bude nekakvu emociju u ljudima ta emocija nije pozitivna. Možda je rješenje u izbacivanju svake ideologije, puste religije i lažiranog plemenskog ponosa iz glava, pa krenuti u pripreme za juriš u blagostanje. Postavlja se pitanje da li je to uopšte moguće u potpuno zaglupljenom društvu kakvo je ovdašnje, koje nema drugog načina da mijenja osim onog kojem svjedočismo – uživo, a neki i dalje preko kompjuterskih ili televizijskih monitora iako im se na samo nekoliko koraka dešavaju moguća čuda.

Ne bi valjalo da i ovaj put bude kao u sličnim povodima do sada. Ne bi valjalo da se još jednom energija rastoči u paramparčad i dozvoli političkoj nakardi aktuelnoj već dvije decenije da prevlada i nastavi svoj utabani put samoživosti. Je li moguće pomiriti stavove i početi raditi na normalnosti? Protiv fašizma, kriminala, uhljebljenosti, Za normalnost, zajedništvo i saradnju. Ovo pitanje nije upućeno aktuelnim vlastima, niti aktuelnoj opoziciji, jer se odavno ne raspoznaje razlika između te dvije, inače suprotne, strane. Oni su svakako sasvim besmisleni i uninani u svojim fantazijama iz kojih se, ponekad, probude čuđenjem da se, eto ti vraga, neko ima razloga buniti. Postavljeno pitanje je upućeno vama, koji do danas niste bili sigurni da ste u stanju isprepadati makar jednog premijera pa da podvije rep i pobjegne glavom bez obzira; da policija neće uludo srljati za one koji ih šalju na obespravljene i razjarene; da je Babilon ipak moguće osvojiti. Pa, promijeniti. Je li moguće?

Protest.ba