Piše: Biljana Vankovska
Zagrijavanje počinje: nekoliko foto-robota idealnog predsjednika države, licitiranje imenima mogućih kandidata, svako daleko od ideala, itd. Tu su i mišljenja onih koji smatraju da je ovo nepotrebna institucija, a da su izbori nepotrebno bacanje novca. Neki opet vade na površinu predlog o ‘izboru’ predsjednika u parlamentu; kada je već sve partizirano i okupirano – onda zašto predsjednik ne bi zavisio od volje stranačkih elita? Ovogodišnja inovacija je nešto što se zove „konsensualni predsjednik“: ni riba ni žena, a u isto vrijeme i predsjednik građana i predsjednik svih etničkih zajednica – ups, pardon, samo dvije zajednice, makedonske i albanske. Tako, kada se dva etnička tabora slože oko jedne ličnosti, biće aktivirana glasačka stranačka mašinerija, s kontingentima ili bez njih, koja će aminovati ono o čemu su dva etnička lidera dala besu. Većina građana, neopredijeljeni, ponovo će ostati nebitan detalj na naizgled demokratskim izborima. Konsensualni predsjednik, ma ko on bio, biće samo marioneta lidera dvije plemenske zajednice, koji su već dokazali da se bukvalno o svemu mogu dogovoriti, uključujući i amnestiju za ratne zločince i zaborav za žrtve konflikta. Dakle, izbori bi bili samo pokriće gole političke moći, a taj „konsensualni“ će još u startu biti kastriran, bez vlastitog integriteta i sposobnosti da djeluje kao kontrateža dvoglavoj vladi sa dva premijera.
Ali, bez obzira na dosadašnje nesrećno iskustvo, od ogromne važnosti je ne dopustiti da se građanima oduzme pravo neposrednog izbora ove inokosne institucije. Demokratske tradicije su isuviše kratke i slabe da bismo se tako lako odrekli ovog preostalog malog prostora u kome se građani pitaju za mišljenje. Nakon 2001. godine, mada nije doživjela veće ustavno redefinisanje, predsjednička funkcija je, ipak, dobila veće mogućnosti, tj. veći realni politički značaj nego ranije. Naravno, ako se taj kapacitet želi iskoristiti… Nosilac ove funkcije je mogao/može biti ličnost koja će zaista pretstavljati građane, koja će imati visoki moralni habitus, biće poštovana zbog onoga što jeste, da bude nezavisan i sposoban da ujedinjuje po pitanjima koje ljude čini ljudima, članovima jedinstvene političke zajednice, ali i koji će računati na njih kao na aktivne političke agente u inače podijeljenom društvu. Predsjednik republike nije samo institucija koja predstavlja državu u međunarodnim odnosima (ulogu koju je, nažalost, do sada uglavnom koristio da dobije koji poen za domaću upotrebu zbog „odbrane imena“, i to uglavnom retorički i kada mu je premijer prepuštao neku govornicu na stranom forumu). U kontekstu konsocijaciskog sistema je daleko važnije da predsednik pretstavlja sve građane unutar zemlje, da ima sluh za njihove zahtjeve, ljudska prava, stradanja. Od posebne važnosti, svakako, je i poznavanje jezika koji se govore u zajednici (kada se već muca na svjetskim jezicima).
Ustvari, ovo je moje oproštajno pismo predsjedniku Ivanovu: ja ne znam i ne mogu da pretpostavim da li će ga VMRO nagraditi još jednim mandatom, ali ja sam ta koja odlazi – s pozicije javne zagovaračice za REKOM u Makedoniji, najviše zbog neuspjeha da ga ubijedim da održi datu riječ i podrži Inicijativu za formiranje ove regionalne komisije. Istina, tokom svog mandata, Ivanov je dobio neke zvučne titule, ali je razočarao kao čovjek, profesor i intelektualac koji je u nekoliko prilika morao „pobijediti“ u sebi malog državnika i sujetnog „akademika“ (nekakvih evropskih i svjetskih akademija nauka). Nije imao ni hrabrosti ni vrlinu da stavi veto na neke zakone, uključujući i one na zakon o visokom obrazovanju i o prekidu trudnoće, uprkos poziva njegovih kolega-profesora i građanskog društva! Da ne govorim o njegovom muku u vrijeme dešavanja onog 24. decembra…
Zbog javnosti, od koje sam dvije godine tražila javnu i političku podršku za formiranje REKOM-a, kao i zbog članova Koalicije za REKOM u Makedoniji, imam obavezu da navedem zašto sam se povukla sa ovog položaja. Kao što sam već rekla, razlozi su moralne prirode: ako se neko suoči sa zidom koji ne može da sruši, sa zavjetom muka u vezi ratnih zločina radi opstanka vladajuće koalicije, kada se prepreka nikako ne može srušiti – ni argumentima, molbama, pa i preklinjanjem u ime žrtava, porodica isčezlih, raseljenih, učesnika konflikta, tj. u ime svih onih koje pretstavljaš i čiji si glas u javnosti – onda ne preostaje ništa nego priznati nemoć.
Ironija je u tome što je Ivanov bio prvi predsjednik koji se odazvao na poziv podržavaoca Inicijative za REKOM, kao i prvi predsjednik koji je odgovorio na naš zahtjev i imenovao ličnog izaslanika koji bi učestvovao u regionalnom dijalogu na nivou šefova država, mada je to bio čovjek iz kabineta, nižeg ranga. Ipak, tim potezom Ivanov je dao primjer svojim kolegama u regionu, i na trenutak podigao značaj pitanja pomirenja i ratnih zločina unutar zemlje, što je oduvijek bilo neprijatno pitanje. Zaista, to je ono bolno pitanje makedonske „uspješne priče“ postkonfliktnog oporavka, pitanje koje su elite prekrile zaboravom kroz sramotni konsensualni čin proširene amnestije koja je obuhvatila i ratne zločine – ustvari, i tom prilikom Ivanov je ostao nijem, ali je sada dobio mogućnost da se rehabilituje.
Mnogi mi se sada mogu smijati i pitati: a što sam ja to očekivala od takvog predsjednika? Ali, kada si javni zagovarač, tvoj je zadatak da lobiraš kod nosioca vlasti, ma koji oni bili. Znaš da oni mogu biti čak i jako ljubazni, ali da te mogu zaboraviti kada kročiš izvan njihovog vidokruga. Nažalost, nedavno sam vidjela jednu takvu osobu, koja je jako ljubazno razgovarala sa mnom o REKOM-u, kako sada gradi suživot i pomirenje, s maljem u rukama. Srećom, predmet napada je bio spomenik cara Dušana. No, druge sugovornike i „faktore“ nemaš, pa ti ostaje da se nadaš da će ovi nači bar politički motiv da se pokažu u dobrom svijetlu dok se angažuju u ovakvoj inicijativi. I kada je stvar zaista krenula i to na regionalnom nivou, između država u kojima se krv lila do koljena, u kojima se još uvijek otkrivaju masovne grobnice, i koje se tuže za genocid – makedonski predsjednik je povukao kočnicu! Htio je da bude čvrst i ponosan predsjednik, i to iz sasvim bizarnog razloga: bio je uvrijeđen zbog jedne izjave za medije koju je dao naš kolega-profesor i javni zagovarač u svojoj zemlji.
Da nije tragično, bilo bi zaista smiješno: šef države uvrijeđen od stranog profesora i očekuje izvinjenje od njega zato što je rekao ono što misli!? Inače, Ivanov na sva usta govori o tome kako je spreman pružiti ruku pomirenja Atini, a eto zažmurio je na dva oka kada se dešavala amnestija za ratne zločine… Ovo je, naravno, bio samo izgovor da se data riječ svede na praznu političku retoriku, tj. da se pogazi obećanje dato ljudima koji su mnogo očekivali i očekuju od REKOM-a. To je bio čin u kome su se interesi živih, kao i pravo da se zna sudbina mrtvih, odbacili i ponovo gurnuli ispod tepiha. Izaslanik Ivanova se, dakle, nije pojavio ni na prvom ni na drugom regionalnom sastanku, a nema izgleda da će promijeniti mišljenje i da će se pojaviti na trećem, koji se već priprema. Regionalni proces teče sasvim dobro, čak bolje nego što smo očekivali, ali makedonskog učešća nema. Ivanov je uvrijeđen i ponosan! Mi smo svi uvrijeđeni i ljudi na Grke, na EU, na NATO, na čitav svijet – i na jednog stranog profesora koji se usudio da analizira slabe države, kao što su Bosna i Makedonija.
A ima li većeg dokaza da Makedonija zaista nije prava država, kada je jasno da je njen predsjednik više predan apstraktnim konceptima nego ljudima koji čine tu državu, bez obzira da li su živi ili mrtvi, ali su ljudi koji su stradali istinski, a ne apstraktno? Postoji li jači dokaz o nepostojanju zajedništva, ako su žrtve (u makedonskom slučaju zaista mali broj) zaboravljene ili ostavljene po strani, da budu dio nekakvog nevladinog projekta građanskog sektora, koji Ivanov podržava – jer mi imamo slobodu da se „igramo“ projekta u onom dijelu društva na kome je on doktorirao, pa nam sada daje svoju podršku?
Dugo su me molili da o ovome ne govorim javno, da pokušam na sve načine da razuvjerim presjednika Ivanova i njegovog izaslanika; i molila sam i ćutala, sve dok mi nije došlo preko glave da krijem ono čega se on mora stidjeti. Eto, ja jesam neuspješna javna zagovaračica, nisam čarobnjak, i nemam nikakvu političku moć. Ali, imam moć i odvažnost da javno kažem da je on neuspješan predsjednik neuspješne države, jer misli da su suočavanje s prošlošću, ratni zločini i žrtve predmet poigravanja. Ja se iskreno stidim da pogledam u oči nesrećnike koji se još uvijek nadaju da će naći kosti svojih najbližih. Ostavku sam zaista podnijela, zatražila da budem smijnjena, ali naravno ostajem član Koalicije. Ovo, svakako, ne znači da na preuzetu obavezu i neispunjeno obećanje neću podsjećati svakog budućeg predsjednika ili premijera, ma ko oni bili. Nadam se da će bar neko od njih pronaći ljudsko u sebi.
Sada vam je valjda jasno zašto su Nelson Mendela, njegov život i smrt, ostali totalno neobilježeni u Makedoniji…
Prevod je autorkin
0 Comments