Piše: Nikola Racković

Ovim pojmom obično označavamo skup moralnih vrlina. Čast je ono što ljude izdvaja od ostalih živih bića i po čemu se međusobno razlikuju. To je tačka do koje dosežu najviši čovjekovi dometi; mjera čovjekovih dostignuća i uspjeha.

Čast je čvorišni pojam u kome se nalazi razrješenje za najsloženije čovjekove dileme. U Njegoševoj filozofiji čast je ishodište čovjekovih intelektualnih napora da se dokuči tajna življenja i odredi smisao života. Njegoš je to izrazio poznatim stihovima: Šta je čovjek a mora biti čovjek. I odgovorom: Ime časno zasluži li na njoj imao je rašta polaziti. U nastavku Njegoš pita: bez imena časnog u šta čovjek spada (P. P. Njegoš: Gorski vijenac, stihovi 2333–2335). Kako danas odgovoriti na ovo pitanje?

Pokazuje se, dakle, da čast nije samo etičko već i ontološko pitanje.

Teoretičari raznih orijentacija su u svojim djelima ostavili projekcije čovjeka budućnosti, onoga koji bi mogao da posluži kao uzor u ostvarivanju čovjekove uloge u svijetu i društvu. Po jednima je to totalni čovjek (Marks), po drugima – nadčovjek (Niče). Samo je častan čovjek nadživio date obrasce. To potvrđuju iskušenja kroz koja je u dosadašnjem razvoju prošao. Čast je demarkaciona linija, kriterijum za vrednovanje ljudi i razvrstavanje u moralno uzvišena bića i u neljude. Ta podjela se održala do danas.

Svoje shvatanje časti i odnosa prema njoj narod je pretočio u poslovice. Ključna je: Sve za čast – čast ni za što. U ovoj sentenci sadržano je vjekovno iskustvo; ona se javlja kao ishodište istorije. Jesmo li danas u toj dilemi? Ili smo u opštoj jurnjavi za profitom zapostavili moralni profil?

Privatizacija društvenih preduzeća obavljena „u tranziciji“ na štetu radnika i društva u cjelini, kriminal, korupcija, mito, proglašavanje radnika za tehnološki višak (čovjek – pa višak?!) sve su to znaci da smo na čast zaboravili.

Uz to, iz talasa drutvenih promjena čiji smo svjedoci i sudionici isplivao je uspješan čovjek, označen terminom mutnog značenja. Uspjeh i uspješnost mjeri se jedino čovječnošću, dakle, ostvarivanjem generičke suštine. Sve drugo je „zaboravljanje“ na sebe i predstavlja gubitak sebe, gubitak sopstva.

Ilustrativan je primjer časnog ponašanja koji navodi Ernesto Sabato: „Sa smeškom se prisećam anegdote o čoveku, onom divnom ljudskom stvorenju, koji se onesvestio na ulici a koji je, pošto su ga povratili, na pitanje ljudi koji su mu pritekli u pomoć, zašto nije sebi kupio nešto za jelo novcem koji je imao u džepu, odgovorio da je to sindikalni novac. Nije da u to vreme nije bilo korupcije, ali je postojalo osećanje časti koju su ljudi bili kadri da brane svojim ponašanjem. A ukrasti državne pare, namenjene opštem dobru, bilo je nešto najgore. A tako je i danas.“ (Ernesto Sabato: Otpor. Prevela sa španskog Slavica Kojić. Beograd, 2002, 105)

Čast je originalni, autentični proizvod svake sredine, najpotpuniji izraz filozofije svakodnevice i u isto vrijeme univerzalna kategorija svojstvena svim ljudima, grupama, zajednicama.

Čast vezuje i povezuje. U sferi časti postiže se istinska jednakost. Samo časnim djelovanjem mogu biti izjednačeni mali i veliki, poznati i nepoznati, vojnici i vojskovođe, partizani i četnici, radnici i poslodavci.

Čast je najviša instanca u čovjekovom obraćanju sebi i drugima.

Republika