Piše: Biljana Vankovska
U poslednjoj kolumni za ovu godinu, vjerovatno bih trebala reći nešto o ovoj koja dolazi. Ali samo njeno pominjanje, i posebno broj (2014) koji je označava, instinktivno stvara mučninu. Otkako se prije nekoliko godina najavio, a onda i realizovao projekat „Skopje 2014“, ovaj broj asocira na sva zla ovoga (makedonskog) svijeta: od identitetskog inžinjeringa, do kičeraja, korupcije, pa sve do porasta unutrašnje netrpeljivosti (posljednji je „nastradao“ car Dušan) i kritika, pa i uvreda spoljašnih komentatora (hrvatska novinarka nam je dala kolektivnu dijagnozu, a nešto slično je nedavno uradio i Teofil Pančić, koji je izazvao orgazmičke efekte kod političke opozicije). Ponekad se čak pitam da li je uvrnutije imati bezvezne spomenike ili masovne grobnice, ali to je već druga tema…
Ukratko, „2014“ me asocira na nešto što nam se nameće za doručak, ručak i večeru, već godinama – svakako u metaforičkom smislu. Sasvim je moguće da zbog ovog i sličnih projekata ostanemo i bez jela, kada stignu svi računi, ali to je samo još jedan razlog za ovu odbojnost prema godini koja dolazi. Eto, ona još nije ni stigla, a ja jedva čekam da završi. Svijet, a i mi na Balkanu, obilježićemo još jedni stogodišnjicu – od početka Prvog svjetskog rata, а da smo malo šta naučili od istorije, dok je ratovanje postalo sofisticiranije, higijenskije i u ime većih ideala.
Uopšte ne volim namjenske kolumne! Sve ono što sam zapisala tokom 50-tak nedjelja je bila nekakva hronologija našeg vremena, svega što mi se činilo važnim – i sada nemam šta dodati. Nema čak ni potrebe za rezimiranjem, jer samo djeca i naivni vjeruju da na ponoć, uz bljesak i prasak vatrometa, nastupa nešto novo. Mi koji na stvari gledamo iz dijalektičkog ugla, ali i ciničnije nego ostali, znamo da su staro i novo povezani pupčanom vrpcom, ali se ipak ponekad nadamo i trudimo otkriti začetak novog u njedrima starog. Ali kod nas je teško da se osloniš i na dijalektiku, jer niti se novome vidi začetak, niti neko ozbiljno pokušava da raskrsti sa starim, koje se samo reciklira. Devolucija ne ostavlja ni nadu za (r)evoluciju.
Histeričnim, uglavno komercijalnim i hipokritičnim, pozivima na sreću, dobročinstvo i darivanje u ovom „specijalnom trenutku godine“ najadekvatniji i otrežnjujući odgovor je odavno dao Andersen. Ipak, koristeći naziv te bajke, pokušavam da primijenim metaforu o šibicama na stvarne ljude, ljude koje poznajem, a kojima sam odavno rekla da ću napisati neku riječ o njima – jer za razliku od nesrećne djevojčice, ovi ljudi umiju da u tamnoj noći zapale šibicu i osvijetle put čak i kada se suočavaju sa teškim životnim problemima. Zato ovdje govorim o ljudima koji žive u našoj blizini, i to u nevjerovatno teškim životnim situacijama, a da to jedva neko i primjećuje – osim kada je vrijeme neke kampanje. Za ove ljude svaki je dan novi izazov, novi napor i suočavanje sa sudbinom – ali oni ne samo da su sačuvali ljudskost, nego je šire i oko sebe. Nisu dopustili da samosažaljenje i gnjev od njih naprave ni mučenike, ni mizantrope. Ovi obični neobični ljudi se nose sa nesrećama koje su daleko veće od onih koji su najglasniji, najgnjevniji i najdestruktivniji, ali koji su od sebe napravili popularne ikone i žrtve.
Da ne bi bilo zabune, moji znani i neznani prijatelji koriste pravo na krik, nisu ni pasivni ni nijemi – ali to rade na drugačiji način, koristeći kreativnost kojom raspolažu, ne optužujući ni boga ni ljude, još manje tražeći u nesreći izgovor da bi zagovarali nasilje i napadali druge. Naprotiv, oni se iskreno raduju onima koje je sudbina poštedjela njihovih nesreća. A to je, priznaćete, tako rijedak dar u vremenu koje se ugušilo od vlastite zavisti, zlobe i malicioznosti. Govorim o ljudima koji imaju nekakvu nevjerovatnu moć da pošalju osmjeh, dobrotu i da daju primjer kako se ljudsko dostojanstvo može zadržati i u trenutcima stradanja, ličnog ili svojih najbližih. Oni to čine nenametljivo, a nažalost malo nas je koji učimo od njihove sposobnosti čovekoljublja i prepoznavanja ljepote koja je tako blizu, a za koju smo slijepi i bezosjećajni, jer nametnuti komercijalni standardi su je degradirali na nešto što je „nenormalno“, nestandardno, pa zato i ne-lijepo.
Za razliku od većine koja je sklona jadikovanju i samosažaljenju i pri najmanjim problemima svakodnevice, oni ne opterećuju svoju sredinu onim što je njihov stalni problem, а o kome ni država ni zajednica baš i ne haje mnogo. I ne samo to! Ganem se i postidim kada vidim da su našli vremena da mi pošalju riječ podrške kada pomisle da mi je teško, onako izloženoj uvredama na javnom ringu. Ali, to mi daje znak da su angažovani građani, mada im vrijeme jedva dopušta taj „luksuz“. Nasuprot svemu, ovo su ljudi koji raspolažu neiscrpnim bunarom kreativnosti i umjetničkim porivom.
Na primer, moj dragi prijatelj iz Tetova uspijeva da nam približi ono na koje većina instinktivno reaguje odbojnošću i strahom. Kroz fotografije o „životu u kutiji“ svoje porodice i sina Maneta, momka bolesnog od celebralne paralize, on nas vraća našoj ljudskoj suštini, želi nam dobrodošlicu u svoju porodicu koja je srećna i nesrećna na svoj način, ali u kojoj ima više ljubavi nego što većina nas može dati nekome. Dragi nam pomaže da se prepoznamo kroz suze i smijeh, kao ljudska bića, bez obzira na fizičke i druge razlike. То radi na takav prirodan način oslobođen svake dramatike i patetike, što kada komuniciram s njima jedva i da pomislim na njih kao na stradalnike – prihvatam ih kao jednake meni, zaboravljam na različitost (koja se u politički korektnom govoru naziva „posebne potrebe“), upijam ljubav koju šalju i učim od njih. Kada sam u iskušenju da se požalim na nešto, sjetim se njih, mojih heroja i stanem.
Оva grupa ljudi sa šibicama koje nose svijetlost i toplinu kriz cijelu godinu jе zaista raznolika: neki kroz oko kamere stvaraju most pomeđu dva sveta – njihovog i našeg. Poznajem dosta pametnih ljudi koje je tranzicija odbacila na same margine, a koji se ne predaju, pa čak i na štetu svog zdravlja (narušenog vida, na primjer) pišu knjige. Ima toliko ljudi koji su mi bili inspiracija i izvor snage, da ih ne mogu ni sve nabrojati ili čak sjetiti se njihovih imena. Zato im sada zahvaljujem na svakoj dobroti koju su poklonili meni, koju obično smatraju čvrstom kao karpa. Oni su dio ovog društva, a rijetko ili skoro nikada zauzvrat ne dobijaju ni priznanje ni zahvalnost za ono čime nas sve oplemenjuju u teškim vremenima.
Napolju, izvan ovog malo svijeta u kome nema alijenacije i vlada ljudskost, tamo na onom javnom ringu i dalje vlada smrad, zvuci maljeva i govor mržnje – što se ponekad pogrešno tumači kao zveckanje lanaca ugnjetenih spremnih na revoluciju. Vlada hor gnjevnih, što ne znači i istinski nesrećnih i siromašnih, a koji su spremi da gaze po leševima za neku (obično svoju) kauzu. Na čelu hora se sve više ističu solisti koji bi trebali biti emanacija žrtve i mučeništva, simbol izgubljenog dostojanstva i nepokora ispred fašizma. Ovaj nastup ne samo da postaje sve glasniji i vulgarniji, nego dobija na popularnosti. Na sceni marširaju ne sveci, nego karikaturalni likovi koji gaze po dignitetu svih onih koji im se nađu na putu, psuju one kojima zavide jer su nešto postigli u životu, a one koji su slabiji od njih ili koje smatraju nedostojnima kunu, želeći im smrt pored kontejnera (Igor Džambazov je jedan od tih za koji su borci za slobodi zaključili da ne treba da žive). Lažni mučenici, mesije i fariseji su, na žalost, junaci ovog zlog doba. U ovoj neravnopravnoj borbi ljudskost i pristojnost izmiče ispred gnjeva i prostakluka, koji se šire u koncentričnim krugovima.
I tako, u vrijeme opšte duhovne i fizičke bijede, umjesto čestitke pomenuću izreku koja se ovih dana širi Bosnom: „Sretna vam najgora 2014!“ Ko zna, možda preživimo sretno i najgore trenutke, možda nakon 2014. nastupe neka bolja vremena, a možda i mi postanemo bolja ljudska bića kao što su danas to ljudi sa šibicama u rukaka, koji ne daju da zavlada savršen mrak.
Prevod je autorkin
0 Comments