Svake godine na međunarodni dan ljudskih prava 10. decembra rado se podsjećamo člana 1 Univerzalne Deklaracije o ljudskim pravima UN koji kaže da se: Sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.

Nažalost na osobe s invaliditetom se ne može primijeniti ni to da se rađaju u dostojanstvu i pravima, a kamoli da žive. U našoj patrijarhalnoj sredini rođenje dijeta s invaliditetom se još uvijek smatra sramotom i tragedijom. Dijete s invaliditetom, sem sa strahom i predrasudama porodice i okoline suočava se sa brojnim drugim barijerama, koje onemogućavaju njegovu jednakost i poštovanje ljudskih prava.

Koliko su osobe s invaliditetom kroz istoriju i ljudski razvoj bile odbačene vidi se i na primjeru našeg okruženja, izgrađenog po mjeri “prosječnog” čovjeka. Na svakom koraku vidimo stepenice bez alternative, visoke ivičnjake, žardinjere, auta i druge predmete i objekte koje ometaju kretanju korisnika kolica i osoba oštećenog vida, ali nigdje nećemo vidjeti tumače znakovnog jezika ili taktilna obilježja.

Nepristupačne škole, bolnice, apoteke, hoteli, plaže i svi drugi prostori koje koriste svi ljudi, ne mogu koristiti osobe s invaliditetom na dostojanstven i slobodan način. Nažalost one često ne mogu izaći ni iz sopstvenih domova, jer čak i novoizgrađeni stambeni objekti nijesu građeni na odgovarajući način u za osobe s invaliditetom.

To je jedan od razloga zbog čega su osobe s invaliditetom u 21 vijeku zatvorene i prepuštene samo sebi i porodici koja ih usljed nedostatka podrške sistema, ne podstiče da budu aktivni građani i samostalni ljudi.

A da mogu biti poznati i uspješni pokazuju primjeri Stivena Hokinga, Fride Kalo, Helen Keler, Toma Kruza, Silvestera Stalonea, Stiv Vondera, a sa naših prostora Vuk Karadžića, Nik Vujičića, Saše i Dejana Matića, Jadranke Stoiljković i mnogih drugih. Ovo su samo primjeri među mnogobrojnim osobama s invaliditetom koji nijesu heroji, već samo vrhunski profesionalci u poslu koji vole u rade što bi bili i da nemaju invaliditetom. Svi oni su živjeli i žive životom u decenijama i stoljećima kao i mi, ali mnogi od njih su uspjeli da ne budu etikatirani kao osobe s invaliditetom, već da slobodno žive i rade.

Naveli smo neke od uspješnih osoba s invaliditetom koji su poznati umjetnici upravo zbog toga što želimo da naglasimo i da osobe s invaliditetom imaju različite afinitete i da se naši životi ne svode na pitanja socijalne politike, već najšire raznolikost ljudskih prava i ljudskog stvaralaštva.

Ova priča se ne bi trebala shvatiti kao dokaz o marginalizovanom i socijalnom položaju osoba s invaliditetom, već još jedno apostrofiranje kršenja ljudskih prava osoba s invaliditetom u Crnoj Gori.

Stoga, koristimo međunarodni dan ljudskih prava i sloboda da pozovemo na poštovanje i zalaganje za jednako dostojanstven i slobodan život svih.

Marina Vujačić

Izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom

Naslov je dao PCNEN