Pokupio je naramak suvih drva i krenuo ka ognjištu. Čak i u potpunom mraku, Miraš je vješto izbjegavao ispupčenja i neravnine kamenih stepenica stare kuće.

Po leđima mu je gmizala studen koja se nakupila dok je slagao izlomljene djelove bukovih grana na ljevicu koja ga je boljela. Dok je od suvog čvornovatog panja pokušavao juče da nenaoštrenom sjekirom odbije ljuske za potpalu, okliznu se i pao, udarivši laktom u kamen.

Nije mario za bol. Znao je da će uminuti čim navuče stari đedov kaput, sjedne kraj vatre i izgubi pogled u plamenu.

Mrak je hitro upio dva stopljena revolverska pucnja u blizini. Miraš je streknuo, izgubio ravnotežu i ispustio drva.

Panično se okrenuo i pogledao u mrak. Tama je imala šestoro očiju i uzvratila je crvenim pogledom.

“Nijesam ja ništa kriv”, zacvilio je poluglasno. “…Ništa kriv”, vriskom je proburazio tminu.

“Zar je nekada, negdje, nekako, postojao neko ko nije bio kriv?”, odgovorio je mrak podrugljivo oponašajući molećivi glas. “Kriv si, makar zbog toga, jer si natjerao majku da vrišti, kada si, sebično gutajući vazduh, razderao njen trbuh.”

Drhtao je. Iako nije bio strašiv čovjek, ova iznenadnost je Miraša lišila sposobnosti da prikupi kuraž.

Crvene oči su ga i dalje ispitivački gledale. Znao je da vremena ponestaje. Naglim trzajem se bacio iza bačve i vrisnuo: “SAD, LAJKA, SAD!”

Čuo je vjernog akbaša kako se kroz odškrinuta vrata zalijeće u noć i nasrće na neznance. Njihovi krici i nasumično ispaljeni kuršumi govorili su mu da je spašen.

Još  malo komešanja, a onda  tišina. Pažljivo je provirio iz zaklona i bojažljivo pogledao ka mjestu odakle je trenutak prije prozborila tama.

“Lajka”, utrnulim glasom je ispipavao okolinu. “Lajka, molim te budi živa.”

“REZ!”, viknuo je oduševljeni glas. Svijetla su se upalila, a ekipa sa seta počela tapšati postiđenom ‘Mirašu’”.

“Obožavam te, čovječe, ali ćeš jednom ubiti sebe. Previše se uživljavaš”, rekao je režiser, brišući slinu sa prosijede kratke brade.

‘Miraš’ je samo nastavio da se smješka, još uvijek naježen od snimanja, prisjećajući se vjernog Atosa kako ga, kao petogodišnjaka, spašava od podivljalih pasa ispred stare porodične kuće. “Ne brini, Andrej, ne ubijam se… ja zapravo spašavam sebe”, odgovorio je.