Poput ljubavi na prvi pogled. Ona je čekala autobus, a on joj je prišao i pitao kada stiže. Povukla je rukom slušalicu iz uha. Stopirala je muziku. Mamio je osmjehe pričom.

-Pojma nemaš ko je on, zaustavi priču i vrati muziku. Pola sata mu poklanjaš pažnju – obrati joj se na kratko intuicija.

Ušli su u bus. Ona zapazi dva slobodna mjesta, jedno pored drugog, ali produži dalje, tražeći jedno slobodno, za nju. U stopu je pratio. I on je našao jedno slobodno. Baš preko puta nje.

Nastavio je sa pričom. Kaže da mu je hladno. Gleda njen džemper na koljenima koga je gužvala prstima. Pravi se luda. Beči u njene ruke. I ona i on razmišljaju kako izgovaraju preglasno stavove o aktuelnim crnogorskim događajima, stavove o životu, o poslu… Kritikujući čak i premijera, rizikovali su da se u priču uključi treći sagovornik, neistomišljenik. Neki putnici su im vjerovatno udjeljivali sočne psovke, u tišini. Bio je mrak, neki su pokušavali da se otisnu u snove. Njih dvoje su sebično riječima gutali minute i za tren prozuja sat vožnje. Pitao je za broj telefona, ali nije upamtila njegovo ime.

-Haris- ponovio je kada joj je poslao sms.

Ona je pravoslavka. Do tada nije razmišljala o mogućnosti da njen partner može da bude musliman, jer je tradicija nesvjesno pečatirala njenog budućeg izabranika iz njenih redova . Pošla je na kafu sa njim. Poljupcem su ozvaničili vezu. Oboje imaju oko 30 godina.

Upletenih prstiju šetaju satima i satima. On počinje misao i prepušta njoj da je završi. Filozofija, umjetnost, književnost, arhitektura. Ogovarali su ih.

-Znaš, zaljubio sam se na prvi pogled prvo u tvoje ruke- priznao joj je.

Danima su pozdravljali pomake sunca na podgoričkim ulicama. Šetali su. Samo su šetali. Odlučila je da naivno ozvaniči vezu. Od familije je uz krike dobila povratnu informaciju. Obrukala je njihovu lozu. Postala je izdajnik, stub ljudskog srama. Kučka. Drolja. Sebičnjak. Mrtva je za njih i ne žele više da je vide. Završili su monolog uz : Šta će nam sad reći komšije?!!!! Nijesu je spalili na trgu niti su vijećali o tome. Bar nešto dobro.

Ona je i dalje nastavila da se gleda sa njim. Njegova familija je „atipična“. Čak su mu braća oženjena pravoslavkama.

– Ako želiš da me napustiš, razmijem- rekao je.

Nije pošla. Izabrala je da trpi prženje njenih moždanih neurona. Svakodnevni pozivi roditelja u gradu u kojem je radila. Željeli su da spriječi bruku i sramotu. Omalovažavli su je. Nazivali su je najpogrdnijim imenima koja cirkulišu planetom. Nije se inatila. Samo je plakala. Raskinuće sa njim samo ukoliko ne bude dovoljno dobar čovjek za nju. Potrudio se da ispuni tu hipotezu.

Kraj.

Svjesni smo da su i danas naša plemena spremna za nove ratove? Jesmo, al ne pričamo o tome. Zašto niko ne govori o mješovitim brakovima? Zašto niko ne uguši vještačke podjele?! Politika. Sve se da proračunati u glasovima. Mi vama podjele, vi nama glas. I kliče naš narod. U suprotnom bi bilo moguće formirati bratstvo jedinstvo.

Ali, nemamo kad pričati o tome. I dalje gledajte u KAP, bitange jedne!!! Poručuju.

Ili čekajmo signal od Brisela, jer znamo da ništa ne znamo. Do tada slušajmo muziku kako smo svi jednaki.